Sada već daleke1992. u Beogradu osnovan je Fond za humanitarno pravo (FHP) koji se prije svega bavio istraživanjem ratnih zločina na bivšem području Jugoslavije, praćenjem suđenja za ratne zločine i zastupanjem obitelji žrtava. Osnivačica Fonda bila je Nataša Kandić čiji je humanitarni rad odavno postao prepoznatljiv ne samo širom bivše države nego i svijeta. Zadnjih nekoliko godina Kandić je koordinatorica procesa REKOM-a, ali je i dalje aktivna u radu Fonda. Zbog svega što je napravila, dobitnica je brojnih priznanja, ali je često bila i meta napada, vrijeđanja pa i prijetnji.
Već godinama sudjelujete u istraživanju ratnih zločina. Možete li današnje vrijeme, kada je riječ o suđenjima za te zločine, usporediti s prijašnjim godinama?
Činjenica je da se u Srbiji na razne načine opstruiraju istrage i suđenja za ratne zločine. Vidljivo je to na svakom koraku. Prije petnaestak godina došlo je do početka sudskih procesa za više velikih ratnih zločina. Za razliku od toga vremena i tih velikih predmeta, poput suđenja za Ovčaru ili Lovas, danas se sudovi bave prije svega ustupljenim predmetima iz BiH i slučajevima u kojima je jedna osoba optužena i nije dostupna pravosuđu BiH. Nažalost, takvi predmeti dominiraju iako svi znamo da posao, kada je riječ o istragama i suđenjima odgovornima za počinjene ratne zločine, nije ni izbliza gotov. Imamo tako i predmete, poput suđenja za Lovas, u kojima i poslije više od 10 godina suđenja nije izrečena pravomoćna presuda. Istodobno i vrijeme čini svoje pa umiru ne samo članovi obitelji ubijenih i svjedoci nego i počinitelji. Radi toga postoji realna opasnost da neki predmeti unatoč svemu nikada službeno neće biti okončani. Puno je problema koji se ne rješavaju.
Zašto je to tako? Kome odgovara takvo stanje?
Politika stoji iza svega toga jer joj odgovara takvo stanje. Političko miješanje u istrage i suđenja za ratne zločine je vidljivo. Da nema toga miješanja, pravosuđe bi funkcioniralo potpuno drukčije i mislim da bi situacija na terenu bila sasvim drukčija jer bi se tada svi držali zakona i činjenica. Kako tako nije, imamo stalne pritiske iz politike. Tako, primjera radi, razne komisije Skupštine Srbije i slična tijela državnih institucija zastupaju stajalište da srbijansko tužiteljstvo treba prije svega procesuirati zločine nad Srbima. To je pogrešan politički pristup jer svaka država treba prije svega suditi svojim državljanima za počinjene ratne zločine, a onda i drugima.
Kakva je trenutačno situacija kada je riječ o Tužiteljstvu za ratne zločine?
Do 2012. smo vrlo dobru surađivali s Tužiteljstvom kojemu smo pomagali na razne načine, a prije svega s podacima o žrtvama koje smo imali. Tih godina Tužiteljstvo je započelo i s uspostavljanjem suradnje s pravosuđem Hrvatske. Danas te suradnje nema jer srbijansko Tužiteljstvo i ne podiže više optužnice za ratne zločine. Ne odaziva nam se više ni na razna događanja koja organiziramo i na kojima je prijašnjih godina bilo redovit gost. Sve to pokazuje da procesuiranje i kažnjavanje odgovornih za ratne zločine nije prioritet Tužiteljstva što nije dobro. Suradnje više gotovo i nema. Ne znam koliko je to poznato izvan Srbije, ali već dugo nije bio ni imenovan tužitelj za ratne zločine. Također, ništa se ne čini da se pojačaju resursi Tužiteljstva. I to je jasan znak odnosa službene politike prema suđenjima za ratne zločine.
Često se ističe da za počinjene ratne zločine nije odgovarao nitko od visokih zapovjednika JNA?
Da, to je istina. Uz najviše zapovjednike JNA, koji su odgovorni za sve što se događalo jer su oni ti koji su zapovijedali i koje se za sve pitalo, nitko ni od najviših policijskih zapovjednika nije osuđen. Postoje zaključci udruga iz više država u regiji kako se svaka od država trudila da što više zaštiti svoje visokorangirane zapovjednike vojske i policije. Ta je zaštita u Srbiji jako vidljiva. Imali smo slučaj Lovasa gdje su brojne nevladine udruge, poslije svega što se čulo i reklo tijekom suđenja, bile mišljenja da je general JNA Dušan Lončar, koji je zapovijedao brigadom na tom području gdje su počinjeni brojni ratni zločini, morao biti jedan od optuženih. On je bio osoba koja je zapovijedala svim postrojbama na tom području, pa i onim dobrovoljačkim, i samim tim osoba koja je znala sve što se događa. Međutim, to nije bilo tako pa se general Lončar pojavio kao svjedok na suđenju, a kasnije i kao nekakav vojni ekspert. Čak je i sutkinja Olivera Anđelković kazala tijekom suđenja da je general Lončar morao biti među optuženima. Sve to pokazuje da je Srbija vodila računa da raznim pravnim mehanizmima zaštiti najviše zapovjednike JNA. I u tim slučajevima vrijeme čini svoje pa su tako neki od tih visokih zapovjednika JNA nedostupni ili su preminuli, tako da mislim da će teško bilo tko od njih odgovarati za zlodjela koja su počinili.
U Hrvatskoj se često govori da bi otvaranje arhiva JNA riješilo mnoge slučajeve kada je riječ o ratnim zločinima i nestalima?
Mislim da se previše idealizira slika o JNA pa se misli da vojska i Srbija posjeduju sve arhive nekadašnje JNA koji su uredno složeni po datumu, danu, mjestu... Dijelom se ti arhivi nalaze u rukama srbijanskih institucija, ali mislim i da je s nestajanjem JNA i njezinim povlačenjem iz Slovenije, Hrvatske i BiH mnogo toga, i to najvažnijeg, završilo u rukama pojedinaca koji su si na taj način stvarali poseban sustav zaštite. Vidjelo se to i tijekom suđenja generalu Aleksandru Vasiljeviću u Haagu koji je raspolagao brojnom i kvalitetnom dokumentacijom, a time i podacima, tako da je bilo nemoguće pronaći neku točku koja bi otvorila druga pitanja. On je tako stvorio pravi mozaik kako bi potpuno zaštitio sebe što mu je i uspjelo. Takva dokumentacija u rukama je i nekih izravnih egzekutora i počinitelja ratnih zločina. Svi oni na taj način čuvaju sebe od kazne i pravde te ne dopuštaju uvid u nju jer bi time ugrozili sebe.
Postoje li kakve informacije o šestom autobusu na Ovčari o kojemu se govori već gotovo 30 godina?
U više navrata predstavnici udruga iz Hrvatske govorili su o tom šestom autobusu u kojem su dovezeni ljudi na Ovčaru gdje su potom pogubljeni, ali njihova tijela do danas nisu pronađena. Međutim, u više navrata sam, prije nego što je suspendiran, razgovarala s policijskim istražiteljem Nikolom Kajkićem o tome i on kaže da ne postoji nikakav šesti autobus. Postojao je neki autobus koji nije otišao na Ovčaru jer je za ljude u njemu netko intervenirao. Čak je tijekom suđenja za Ovčaru pozvan i jedan vozač za kojega se u Vukovaru govorilo da je on taj koji je vozio autobus koji nedostaje. Ispostavilo se da on nije ni bio vozač. Možda na Ovčari i postoji još jedna grobnica koja bi mogla razriješiti sudbinu dijela nestalih, ali se zasad ne zna gdje je niti koliko tijela ima u njoj, ali ni postoji li uopće. Dosta toga znam što se događalo, ali mislim da puno toga što se događalo na Ovčari i u Vukovaru uopće posjeduje Nikola Kajkić koji raspolaže s dovoljno kredibilnih informacija.
Imate li informacija kakvo je stanje u susjednim državama kada je riječ o suđenjima za ratne zločine?
Nažalost, slično kao i u Srbiji. Svuda su ta suđenja minimizirana, tako da je i u Hrvatskoj malo suđenja. Pritom se mnogo više sudi Srbima nego Hrvatima iako nije sporno da je bilo zločina i nad Srbima. Svuda ima problema i nema pozitivne slike, a to nije dobro. To je povratak u neko prijašnje stanje, i to u vrijeme prije početka rada Haaškog suda. Pokazuje se sada i da međunarodna zajednica očigledno nije dobro osmislila vrijeme nakon zatvaranja tog suda jer nije osmislila kontrolne mehanizme nad domaćim institucijama nego je sve prepušteno lokalnim pravosuđima koja su pokazala da su podložna političkim utjecajima.
Često spominjete Haag. Jeste li zadovoljni radom suda u Haagu?
Uvijek se može bolje i više napraviti, ali mislim da je Haag imao veliku ulogu i da je napravio veliki posao. Da nije bilo Haaga, pitanje je tko bi uopće od počinitelja ratnih zločina odgovarao i bi li uopće tko odgovarao. Uz to, Haag je došao do tisuća i tisuća stranica i svjedočenja koja govore o ratnim zločinima. Sve to ostat će trajni dokumenti jednog tragičnog vremena na području bivše SFRJ. Kada bi osudili Srbina, on je bio neprijatelj Srba. Kada bi osudili Hrvata, on je bio neprijatelj Hrvata i tako redom. I to pokazuje da se radilo dobro.
Poznati ste kao osoba koja već godinama, pa i u mnogo teža vremena, govori ono što misli. Imate li problema radi toga?
Toga je bilo i toga ima i danas. Posebno su takve stvari prisutne na društvenim mrežama gdje je iskazivanje mržnje i neprijateljstva, vrijeđanje i slično postalo normalno. Nije to ništa čudno jer kako se pogoršavala politička klima, moja pozicija i pozicija drugih koji rade na tim stvarima sve je teža i povećava se broj napada. To je nekakvo iskazivanje nacionalističkog ekstremizma, gleda nas se kao nekakve neprijatelje i izdajnike. Međutim, ako iznosim činjenice koje je Haag ustanovio, smatram da se to mora znati i da se o tome mora govoriti iako se to nekima ne dopada.
Kako gledate na to da pojedini ratni zločinci, poput Vojislava Šešelja i Veselina Šljivančanina, sada drže predavanja, gostuju na televizijama, pišu knjige…?
Da, to doista nije normalno. Šešelj je postao nekakav gospodar tumačenja što se događalo u prošlosti. On proizvodi knjige u kojima iznosi svoje podatke, tumačenja i nekakve “dokaze” o brojnim događajima. Tako je sada izdaoi tri knjige, opet sa svojim “dokazima” i tumačenjima, u kojima tvrdi da se u Srebrenici nije dogodio genocid. Članica njegove Srpske radikalne stranke Verica Radeta je u Skupštini Srbije kazala da će SRS raditi na tome kako bi dokazao da se genocid ondje nije dogodio. Kada takvi ljudi govore u javnosti, pritom redovito pojedine ljude i udruge poput Nenada Čanka, Čedomira Jovanovića, mene, FHP-a, Inicijative mladih za ljudska prava i druge, prezentiraju kao izdajnike. Nastupaju vrlo odlučno, daju lekcije zastupnicima i Vladi.
Može li se u takvim uvjetima očekivati da svi odgovorni za ratne zločine kad-tad budu procesuirani, a nestali pronađeni?
Nažalost, svi nestali neće biti pronađeni niti će odgovorni za ratne zločine biti osuđeni. Postoje brojni razlozi za to, a činjenica je i kako je od tih ratnih događanja prošlo gotovo 30 godina. Puno svjedoka, članova obitelji i odgovornih nije više među živima. Izostaje i profesionalni odnos prema svim tim slučajevima kao ljudski odnos. Međutim, o tim stvarima se mora govoriti kada god se može i koliko god je to potrebno jer su se dogodile strašne stvari.
Mogu li se neke stvari ispraviti u pregovorima Srbije za ulazak u EU?
U tim pregovorima neophodno je osigurati što manje političkog upletanja u istrage za ratne zločine i rješavanje sudbine nestalih. To će dovesti do boljih rezultata. Komisije nestalih država moraju raditi tako da se obvežu da će raditi u cilju pronalaženja posmrtnih ostataka i da im to bude jasan cilj. Treba im isto tako zabraniti političke komentare i ocjene jer sve onda ode u politiku i zato izostaju rezultati. Moraju svi shvatiti da je to humanitarno pitanje i da moraju pronaći način da pomognu obiteljima sa svih strana da pronađu posmrtne ostatke svojih najmilijih. Njihovi sastanci moraju biti pozitivni, uz iznošenje konkretnih podataka i planova, a ne kao dosad da počnu s iznošenjem političkih stavova pa se e usvoji ni dnevni red.
Ispada da iz svega toga što se dogodilo i svih tih stradanja svi zajedno nismo dovoljno naučili?
Tako je. Iz svega toga što se radilo, radi se i kako se planira očigledno je da nismo gotovo ništa naučili što nikako nije dobro. Nikome sve to što se događalo ne služi da kreira nekakve zajedničke ciljeve kako bi mladi ostali i opstali na ovim prostorima. Ni Srbija ni druge države nastale raspadom SFRJ nemaju program kako da zaustave odlazak mladih i srednjih generacija, a to političari u svojim istupima rijetko spominju. Obični ljudi su svjesni svega toga i svih posljedica, ali nemaju snagu da nešto učine.
I kompletna arhiva SKH i arhiva NDH...