Novi susret RH i Europe: Lijepa Naša sa začelja vodi Europsku uniju

Za poljuljani moral hrvatske države nije mala stvar da jedno polugodište predsjedava Europskom unijom, iako treba znati da se ta počasna mjesta ne dijele prema zaslugama, nego prema redoslijedu.

Ali, Hrvatska je (do)čekala svojih pet minuta, iako je prije 30 godina bila u velikom neredu, da se i Europa tada kolebala što će s njome. Razdruživanjem od Jugoslavije, njezine bivše republike nisu automatski dobivale ulaznicu za Europu. Znalo se i dosad da Hrvatska ne drži ključ za otvaranje europske brave.

Mogu se u Zagrebu razvlačiti pitanja koga treba pustiti, a koga treba blokirati. Sve treba pustiti, da bi Europa bila kompletna, i da Hrvatsku ne bi vječno opsjedali zaostali demoni s Balkana. Premala je Hrvatska, i nije dovoljno važna, da bi sama definirala odgovore.

Najbolje će učiniti ako se postavi kao nenametljivi partner tih zemalja: ako odredi političku strategiju prema BiH, kao svome najbližem susjedu; ako raščisti sporove sa Slovenijom, kao najvažnijom susjednim državom; ako raščlani odnose sa Srbijom, da i Europa zna što očekuje od Beograda; ako zadobije puno povjerenje Albanije i Kosova, da ih može zastupati; ako se postavi kao zaštitnik Sjeverne Makedonije i Crne Gore, da im može biti pri ruci.

Ne da ikome bude tutor, tutora ni sama ne želi, nego da svima bude saveznik ili suradnik na njihovu europskome putu. Iz Zagreba moraju kormilariti s dva proturječna procesa: aktivirati izlazna vrata, i izvesti Veliku Britaniju, što je poslije svih političkih odluka u Londonu i u Bruxellesu samo složenija tehnička operacija, i otvoriti europske perspektive državama u susjedstvu.

Iz pozicije predsjedavatelja, problem zapadnoga Balkana može se lakše postaviti, ako se već ne može riješiti. Sa svim predvidivim i nepredvidivim iskušenjima, Hrvatska pred Europom polaže ispit zrelosti. Domaćim vladarima je glavna uloga u europskoj politici ravna Nobelovoj nagradi.

Kriza u hodu

Ne čudi, stoga, što je Andrej Plenković uoči izbora – na kojima se odlučuje i o njegovoj budućnosti (iako nije na listi) – odlučio otvorite europske dvore, i što je pozvao akademika Velimira Neidhardta, da i on ubere svoj dio zaslužene slave za konstrukciju u kojoj će Hrvatska udomiti državničku elitu.

Da Milan Bandić nije na kratko uspio potisnuti u drugi plan svoj sve nepodnošljiviji ego, ne bi se ni ovoga puta čulo tko je od političara (naj)zaslužniji što Hrvatska ima modernu građevinu u kojoj može privremeno ugostiti političku pamet Europe. Ne mora se rehabilitirati Šuvarova sektaška politika u kulturi da bi se priznale njegove graditeljske zasluge za kulturu.

Kad su domaćini siromašni, obično pred goste iznesu i više nego što imaju. Nisu, istina, otkrivene odaje u kojima će boraviti gospođa Merkel i gospodin Macron, ako im i treba išta više od udobne fotelje za okruglim stolom. Neće se europski čelnici zadržavati u Zagrebu dulje nego što moraju; oni nigdje ne plaćaju boravišnu taksu.

Ne treba dvojiti da će im hrvatski domaćini osigurati i ptičjega mlijeka, samo da dobiju njihov pečat na iskaznici gostoljubive zemlje, i da sami potvrde reputaciju dobrih organizatora. Male zemlje uvijek vrebaju (i trebaju) velike prilike. Neće Hrvatska u šest mjeseci promijeniti Europu; ne mogu to ni velike države: Europa još nije raščistila, i neće to ni pod kratkim hrvatskim vodstvom, može li ujedinjenje zvati integracijom, a da svaka nacija i svaka država zadrže svoj identitet?

Neće Hrvatska ni sebe promijeniti koliko bi trebalo; takve su (ne)prilike u zemlji, u kojoj prošlost opterećuje budućnost, a različite boleštine nagrizaju političko, društveno i nacionalno tkivo. Ni kriva ni dužna, mora od početka mandata voditi prvi razvod braka s jednom eminentnom članicom koja se odlučila razdružiti od stola, budući da drukčije i nije konzumirala brak s Europom.

Demokratska volja Velike Britanije je zakon za Plenkovića i za njegova budućeg partnera, ili partnericu, s Pantovčaka koji će htjeti i svoj dio vanjskopolitičke slave. Za Hrvatsku nije novo da se EU razvija u ciklusima iz krize u krizu, kako su dobro predvidjeli njezini osnivači. „Brexit“ ne spada u „krizu u hodu“, kakvih je i dosad bilo u obilju; to je svršeni – ne i savršeni – čin razvoda jednoga braka u kome su Englezi živjeli u uvjerenju da više daju Europi nego što od nje dobivaju.

Sumnja je nagrizala taj brak od samih početaka: general De Gaulle nije ga uspio spriječiti, iako u svojoj koncepciji Europe od Atlantika do Urala nije mogao isključiti Ujedinjeno Kraljevstvo. Drugi veliki predstavnik francuske skepse u europsku pripadnost Velike Britanije, Michel Rocard s ljevice, do smrti je tvrdio da će ujedinjenje Europe biti moguće tek kad iz nje izađe velika otočka zemlja s one strane La Manchea. Hrvatski premijer nema druge nego da poštuje volju Velike Britanije i da štiti interese Europe.

Za najmlađu članicu Unije, predsjednička runda veća je promocija nego za države koje već imaju nekoliko takvih diploma. Prije 30 godina Hrvatska nije ni postojala na europskoj karti, a kad se rađala uz teške porođajne muke, nisu se sve države jednako tiskale uz postelju, da olakšaju porod. I to treba reći, ne da se naknadno optužuje Europa više nego što je zaslužila zbog svoje nekadašnje ravnodušnosti, nego da se vidi da su i Hrvatska i Europa napravile veliki korak u međusobnom približavanju.

Kad Hrvatska može dobiti kormilo u ruke, onda je to znak da se i ona vozi u zajedničkom brodu; a kad Europa prepušta kormilo Hrvatskoj, onda se i to može tumačiti na pozitivni način, da ima povjerenje da zemlja predsjedateljica svoj mandat neće zloupotrijebiti, a da će ga iskoristiti da pokrene neka pitanja iz sjene, koja druge zemlje ne bi stavljale u centar.

I jasno, da rješava tekuće probleme u koje spada i dovršenje „Brexita“. Imala je Hrvatska u kratkoj povijesti puno vatrenih krštenja, da ne bi znala kako će Europa raskrstiti s Velikom Britanijom. Možda baš „Lijepa Naša“ može dobro cijeniti što znači izlazak iz Europe, kad je s toliko nestrpljenja čekala da sam u nju uđe.

Od svih novih članica, ona je platila najtežu cijenu svoje samostalnosti i slobode. Nema dokaza da je itko sretan pogibao za Hrvatsku, to je površno teološko tumačenje, a ne valjano političko objašnjenje, ali su sigurno sretni svi koji su rat preživjeli i koji mogu zaključiti da im Europa treći put potvrđuje da su svoji na svome i da su dio ujedinjene Europe: prvi put je to učinila kad je kolektivno i pojedinačno priznala hrvatsku državu, drugi put kad ju je primila u svoje članstvo, i treći put kad joj povjerava da šest mjeseci bude prva među jednakima.

Ali, Hrvati ne mogu zanemarivati da „Lijepa Naša“ vodi Europu sa začelja, da su sve druge članice više (is)koristile bolje članstvo u Uniji, i da moraju ubrzati korak, prvo da smanje razliku, a drugo, da preteknu zemlje koje su ispred njih. Hrvatska za to ima potencijala; treba ih aktivirati. Rat sigurno čini razliku, ali se s ratom ne može objasniti sistematsko zaostajanje Hrvatske.

Uostalom, zašto se rat produžava svaki put kad se povede borba za vlast u zemlji? Novi susret s Europom mogao bi se mjeriti i po tome hoće li se Hrvatska suočiti sama sa sobom, da bi se lakše i brže približila svome razvijenom okruženju. Ako Hrvati sve više odobravaju hrvatsko članstvo u Uniji, znači da postoji dobra podloga da se s pomoću Europe podignu standardi u Hrvatskoj; svi, a ne samo materijalni.

Teško je dijeliti optimizam anonimnoga Hrvata kad u cijeloj kampanji nitko nije spomenuo riječ kultura, kad se zaštita hrvatskoga neba ne bi cijenila puno više nego razvijanje vlastitoga znanja, kad se o zaostacima u pravnoj državi ne bi govorilo tako malo i toliko površno, kad se korupcija kao rak-rana hrvatskoga društva, ne bi tretirala tako blago da se glavni optuženici drže na dlanu.

Hrvatska se gubi u tim i takvim nedosljednostima. Postaje nevjerodostojna zemlja. Svaki predsjedatelj Unije ima više obveza nego prava: drži inicijativu, ali ne odlučuje; odluke se donose kolektivno. Pripreme su i u politici pola uspjeha. Za domaćine je to uvijek ispit zrelosti, lakši za one države koje su iz toga gradiva već stekle diplome. Hrvatska spada u kategoriju zemalja koje prvi put nose odgovornost za Europu. Hrvatskoj to nije stvar rutine.

Ljudi moraju jesti

Nijemci su već navikli na predvodničke uloge, njihova država permanentno vodi europsku politiku i kad joj ne predsjedava, sama ili u paru s Francuskom. Hrvatska griješi ako očekuje da će u šest sljedećih mjeseci biti centar europske politike. Predsjedavanje je, zapravo, jedno od rijetkih mjerila po kojima bi se moglo zaključivati o ravnopravnosti članica u europskoj političkoj obitelji; u svemu ostalome (pre)vladavaju zakoni jačega.

Male države, dok sistemom rotacije ne preuzmu zakratko kormilo u ruke, sjede ravnopravno za istim stolom, ali u bitnome nisu sasvim ravnopravne u odlučivanje. To spada više u slabost nego u snagu Europe. Nije lako procijeniti kakav će biti učinak hrvatskoga predsjedanja na moral nacije, podijeljene tradicionalno na pristaše i na protivnike Europe, na uvjerene Europljane i na Europljane iz interesa, na Hrvate koji slave nacionalnu državu i na Hrvate koji državu ne bi ni s kim dijelili, na građane koji misle da Hrvatska ušla u Europu i na građane koji vjeruje da je pobjegla s Balkana, na državljane koji ostaju u Hrvatskoj i na državljane koji odlaze u Europu, na ljude koji dobro žive u Hrvatskoj, i na ljude koji su izgubili nadu da će ikad dobro živjeti u svojoj zemlji.

Hrvatska je za Europu davno prestala biti predziđe kršćanstva, kao što Europa više nije za Hrvatsku mjesto azila, poslije ideološkog bijega iz „regiona“. Različite političke struje nemaju ista očekivanja. Liberalna ljevica i dalje vjeruje u europsku budućnost Hrvatske, iako su njezine pozicije oslabljene krizom kapitalizma i padom demokracije. Da bi bili zadovoljni, suverenisti bi Europu podredili Hrvatskoj, da se Hrvatska, u njihovu shvaćanju nacionalnog suvereniteta i europskoga ujedinjenja, ne bi podređivala Europi; nacionalisti ne bi vraćali novac iz europskih fondova, ali bi sami odlučivali kako će ih raspoređivati.

Svakome je svakim danom sve jasnije da lisnica iz hrvatskoga džepa nije dostatna da pokrije potrebe jedne nerazvijene zemlje. Na moral hrvatskih državljana, predsjedanje Unijom neće presudno utjecati, jer je on godinama u stanju kolektivne depresije, dobrim dijelom i zbog toga što država ne uspijeva podignuti svekolike standarde – socijalne, gospodarske, pravne, kulturne, obrazovne – na kojima se temelji svaki zdravi moral.

Narodu ne treba kruha i igara, najmanje onako kako to čine dijelovi vlasti kad pričaju bajke o idiličnom životu koga nema; treba mu pozitivni(ji)h rezultata da bi se vratio optimizam i povjerenje u državu. Vlasti će u svakoj prilici reći, a da ne budu sasvim u krivu, da gospodarstvo raste, da se financije stabiliziraju, da država postaje održiva.

Ali, statistike ne čine ljude ni sretnim ni nesretnim; odnos prema državi ne formira se više iz srca, formira se iz glave, a, bogme, sve više i iz želuca. Može to izgledati marksistički, ili utopistički: da bi bili sretni, ljudi moraju jesti, spavati, voditi miran život, biti slobodni i zaštićeni od kaosa i histerije.

Bogata Francuska izložena je socijalnoj pobuni; tamo radnici, ne samo fizički, brane socijalnu državu od tržišta. Ne uspiju li, socijalna politika u Europi, ne samo u Francuskoj, doživjet će novi pad: bogati će se bogatiti, a siromašni dalje siromašiti, i da raslojavanje društva i dalje bude normalno i prihvatljivo, iako nije moralno ni pravedno.

A ako uspiju zaustaviti reforme, navući će na sebe odium da su još jednom zaustaviti modernizaciju države. Cijela je Europa u Prokrustovoj postelji kad ne može odrediti bi li se prilagođavala uskoj postelji ili bi povećavala trošni pokrivač. Zemlja koja će joj predsjedavati u sljedećem polugodištu tipični je primjerak takve Europe.