Novinarstvo postaje sve važnije, ali ne i snažnije

Novinarstvo postaje sve važnije, ali ne i sve snažnije. Zaključuje to najnovija, ovaj tjedan objavljena analiza Reutersova instituta za studij novinarstva na sveučilištu Oxford. Analiza nudi “pet stvari koje svatko treba znati o budućnosti novinarstva” i dolazi u vrijeme kad se zaista čini, ne samo na globalnoj razini koja je predmet ove analize s Oxforda nego i u našim hrvatskim okvirima, da novinari koji rade u etabliranim medijima objavljuju sve važnije i sve zanimljivije priče, ali da se sve to događa u kontekstu velikih promjena.

I promjena industrije i promjena paradigme, ali i promjena u načinu na koji ljudi dolaze do vijesti, pa čak i promjena u načinu na koji ljudi komuniciraju međusobno.

Kad smo kod ovog posljednjeg, dovoljno je spomenuti primjer sve češće upotrebe emotikona umjesto riječi u izražavanju misli i osjećaja. Novinarka engleskog magazina Spectator u jednom članku iz svibnja prošle godine (pod naslovom “The emoji con”) postavlja važno pitanje: šokirani smo kad se djecu odgaja na nezdravoj prehrani poput čipsa za ručak i kokica za večeru, ali što kad im se sav njihov vokabular, sva ta “hrana” koja se tiče pisanja i čitanja, svodi konstantno na simbole srca i zvjezdica?

Pismenost je neizmjerno važna, pa i medijska pismenost, o čijoj se važnosti ovih dana raspravlja u javnosti i u povodu najave da će hrvatska Vlada početi provoditi akcijski plan koji se na razini EU dogovara s ciljem suzbijanja dezinformacija. Jačanje medijske pismenosti jedan od alata za suzbijanje širenja lažnih vijesti.

1,4 milijuna pretplatnika

Digitalni mediji osnažili su ljude diljem svijeta, ali i omogućili lakše širenje dezinformacija i demagogije te uzdrmali temelje profesionalnog novinarstva kakvo poznajemo, kaže se u analizi Reutersova instituta na Oxfordu.

Prva od pet lekcija iz te analize jest da su medijske organizacije u toj digitalnoj revoluciji prestale biti glavni “čuvari vrata” koji kontroliraju kanale kojima čitatelj pristupa sadržaju. Sve više ljudi pristupa vijestima preko društvenih mreža, internetskih tražilica i poruka koje dobiju na mobitel, pa su internetske platforme (Google, Facebook…) preuzele tu ulogu.

Prema jednom istraživanju citiranom u sklopu te analize, 32 posto ljudi pristupa vijestima izravno u tiskanom ili online izdanju medijske kuće, dakle kroz “glavna vrata”, a svi ostali dolaze “kroz sporedna vrata” do sadržaja koji producira neka medijska kuća: 24 posto putem internetskih tražilica, 23 posto putem društvenih mreža, šest posto putem e-maila, šest posto putem poruka na mobitelu, šest posto putem internetskih agregatora.

To je jedan od razloga zašto novinarstvo ne postaje sve snažnije, premda postaje sve važnije. A važnijim postaje jer najbolji igrači na medijskom tržištu postaju sve bolji. Jer, iako su sve te promjene dovele do rezanja troškova u redakcijama, povećanog pritiska koji tjera na proizvodnju više priča i tema na više kanala i platformi, najbolji igrači na medijskom tržištu postali su bolji nego ikad prije.

Iste promjene, koje su neke medije gurnule u površnost, druge medije potakle su da budu izvrsniji. Jedni su postali površni u svojoj ambiciji da što brže, jače i više poprate sve priče 24 sata dnevno i sedam dana tjedno, a drugi su postali još bolji jer su zadržali svoje opredjeljenje da budu činjenično točni, da istražuju duboko i da raskošno koriste sve prednosti koje im digitalne novosti nude.

Tjednik The Economist primjer je magazina koji, unatoč krizi tiskanih medija i unatoč gospodarskoj recesiji koja je pokosila i mnoge medijske kuće prije nekoliko godina, bilježi snažan rast i po broju pretplatnika (1,4 milijuna, od toga 950 tisuća u printu i 450 tisuća online) i po prihodima.

– Kad sam došao u The Economist, pitao sam šefa što je moj najvažniji zadatak. Rekao mi je: ‘Da pronađeš što se događa u području za koje si zadužen, ali da to učiniš barem šest mjeseci prije ostalih’ – rekao nam je svojedobno u jednom intervjuu u prosincu 2007. pokojni Krsto Cviić (na slici), ugledni hrvatsko-britanski novinar koji je od 1969. radio u The Economistu.

– Tada sam shvatio da treba produbiti stvari, unaprijed shvatiti što će se dogoditi. Ali, što je najvažnije, učiniti to na odgovoran način, bez senzacija, ne zataškavajući neugodne činjenice – dodao je. I ono najvažnije: nikad to praćenje i anticipiranje događaja nije bilo bez pokrića, nikad, kako se kaže, isisano iz malog prsta, nego uvijek utemeljeno u razgovorima s najupućenijim akterima događaja o kojima se piše. Uvijek informirano i relevantno.

– The Economist je list koji autoritativno tumači svjetske događaje, a za to ima i opravdanje jer novinarima The Economista daju se vrijedne, povjerljive informacije sa svih strana – objašnjavao je Cviić.

U današnjoj, potpuno drukčijoj eri, u kojoj čitatelji otkrivaju da zapravo imaju beskonačan izbor onoga što žele čitati, londonski tjednik koji izlazi od 1843. na vrijeme je shvatio da treba ostati relevantan postojećim pretplatnicima, a to ostaje uz vrhunsko novinarstvo iz pera vrlo profesionalnih i dobro plaćenih novinara, te istodobno iskoristiti razvoj digitalnog tržišta da privuče nove pretplatnike.

The Economist čitaju svi koji žele znati što se događa u svijetu, a zanimljivo je da je broj pretplatnika počeo još više rasti nakon britanskog referenduma o Brexitu i pobjede Donalda Trumpa na američkim izborima, što upućuje na zaključak da postoje kvalitetni mediji, na jeziku koji je globalno razumljiv, kojima se globalna publika okreće u zbunjujućim vremenima sa željom da dozna što se to događa.

Vodeći američki dnevni listovi The New York Times i The Washington Post također imaju koristi od tog fenomena i broj pretplatnika im raste nakon Trumpova dolaska na vlast. Novinari tih visokokvalitetnih listova kritiziraju i razotkrivaju Trumpovu administraciju, Trump brutalno kritizira njih i naziva ih neprijateljima naroda i širiteljima lažnih vijesti, ali cijela ta drama još više i jasnije nego ikad prije naglašava koliko su neovisni mediji važni za funkcioniranje demokracije.

The Washington Post uveo je prije godinu dana novi moto na naslovnicu: “Demokracija odumire u mraku”. Novinari i kvalitetni mediji su ti koji obasjavaju sporne dijelove politike, gospodarstva i cijelog društva, a bez tog obasjavanja demokratska društva lako dođu u opasnost da postanu nedemokratska.

Mediji danas bez straha i bez milosti razotkrivaju i najmoćnije političare i najveće privatne kompanije, zaključuje analiza Reutersova instituta s Oxforda.

“Novinarstvo je suočeno s oštrim natjecanjem za pozornost čitatelja, a veza novinarstva s javnošću ugrožena je zbog izbjegavanja vijesti, niskog povjerenja i percepcije prema kojoj čitanje vijesti ne pomaže ljudima da žive život koji žele živjeti. Ali, na razne načine, najbolje novinarstvo danas je bolje nego ikad prije: pristupačnije, pravovremenije, informativnije, interaktivnije i angažiranije prema svojoj publici”, pišu autori te analize Rasmus Kleis Nielsen i Meera Selva.

Etablirani mediji na engleskom jeziku posebna su, drukčija priča nego njihovi pandani na jezicima koji nisu u globalnoj uporabi i stoga se neki primjeri uspjeha engleskih ili američkih medija ne mogu automatski preslikati na francuske, njemačke, pogotovo ne hrvatske medije. No, glavni trendovi vrijede manje-više na svim medijskim tržištima razvijenog svijeta.

I na njemačkom tržištu neki se kvalitetni mediji profiliraju i rastu po broju pretplatnika i u uvjetima općih promjena na tržištu. Jedan njemački primjer govori o važnoj stvari za sve kvalitetne medije u svijetu koji žele zadržati najviše standarde i relevantnosti u izazovnim vremenima.

Kad je magazin Der Spiegel sredinom prosinca otkrio da je jedan od njihovih najistaknutijih reportera Claas Relotius godinama izmišljao izjave, ljude i situacije u svojim reportažama, Spiegel nije bježao ili prešutno prešao preko tog skandala, nego se suočio sa svim neugodnostima.

Do te mjere da je poslao svojeg dopisnika iz Washingtona natrag u gradić Fergus Falls u Minnesoti, jedno od brojnih mjesta događaja odakle je Relotius slao izmišljene reportaže. Mjesto “gdje je isprika jedina stvar koja preostaje reporteru Der Spiegela”, napisao je taj novinar na specijalnom zadatku ispričavanja.

I u tome je, među ostalim, razlika između kvalitetnih medija koji opstaju i prosperiraju u najizazovnijim vremenima za novinarstvo i onih koji tonu u površnost ili, još gore, u dezinformiranje ili pisanje koje nije u interesu javnosti, nego u partikularnom interesu političkih, poslovnih ili bilo kojih drugih skupina.

Svima se može dogoditi pogreška, pa i najuglednijim medijskim kućama, samo je razlika u tome da najugledniji svoje pogreške priznaju, ispravljaju i pobrinu se da se više ne ponavljaju, dok oni drugi to skrivaju, olako prelaze preko toga upirući prstom drugdje i ništa ne učine da se takve greške ne ponavljaju.

Rješenje – državna potpora

Jedna od stvari koje treba znati o budućnosti novinarstva, prema analizi Reutersova instituta na sveučilištu Oxford, jest da novinarstvo sve više gubi bitku za pozornost čitatelja. Prema jednoj globalno provedenoj anketi iz 2017., čak 27 posto ispitanika kaže da se baš trude, da aktivno nastoje izbjeći čitanje vijesti. Nekima se vijesti čine depresivnima, drugima se čine irelevantnima, ali to je ona očito sve veća vojska ljudi koji radije potraže zabavu na Netflixu, YouTubeu ili odu vidjeti što ima na društvenim mrežama.

Još jedna od stvari koje treba znati o budućnosti novinarstva je, prema istoj analizi, činjenica da je tradicionalni poslovni model izdavanja novina toliko oslabio da je učinio medijske kuće ranjivijima na komercijalne i političke pritiske.

Pisci te analize s uglednog novinarskog studija na Oxfordu kao moguće dobro rješenje vide i državne potpore medijima, pod uvjetom da to ne donese sa sobom automatski i politički pritisak iz tijela vlasti koje odlučuje o dodjeli novca. Nordijske zemlje pružaju primjere kako se to može učiniti, piše u analizi.

Takve su potpore opravdane jer neovisno, profesionalno novinarstvo predstavlja javno dobro, a tržište samo ne čini se sposobnim da se brine o tom javnom dobru.

>> Pogledajte video o aferi SMS

Video: VLm Pogledajte video kronologije afere lažnih SMS-ova: