Aleksandar Musić, kojeg su Večernjakovi čitatelji vjerojatno zapazili u Petom danu, emisiji koja se prikazuje petkom na HRT-u, gdje svaku temu dijeli na racionalne cjeline, jedan je od najpoznatijih mladih intelektualaca u Hrvatskoj. Svoj je javni angažman počeo pišući blogove, jedan i na Večernjakovu portalu, a zatim se poslovno usmjerio na savjetništvo za političku analitiku, komunikaciju i pozicioniranje te medijske odnose i brendiranje u poduzeću Epikratos. Pitali smo ga o temama u kojima je stručnjak, o Petom danu, ideologiji te komunikacijskim strategijama hrvatskih političara. Na sreću, ne samo da je elokventan, nego govori bez kočnica.
Što danas znači biti intelektualac u Hrvatskoj? Bili ste i prije kritični prema intelektualcima.
Biti intelektualac u Hrvatskoj danas znači malo što, uglavnom se ljudi sami predstavljaju tako ili ih netko, tko im je prijateljski nastrojen, titulira tako, ali pojam je u nemaloj mjeri izgubio izvorno značenje. U nekoj naivnoj teoriji to bi trebali biti ljudi koji zbog dubljih uvida ili snažnijeg obrazovanja imaju ulogu svojevrsnih čuvara savjesti društva, trebaju bdjeti nad tim društvom te upozoravati na negativne trendove kada ih uoče. No, danas je intelektualac u Hrvatskoj prije svega osoba koja lagodno živi, malo isporučuje društvu zauzvrat, vezana je uz državni proračun i ulogu savjesti društva ne može igrati baš zato što je egzistencijalno ovisna o onima koje bi trebala kritizirati. U tom su smislu intelektualci plaćenici, čuvari ne savjesti, nego postojećeg stanja.
Prepoznaješ li se sam u toj riječi ili zazireš od toga da te netko tako nazove?
Iskreno, potpuno sam indiferentan. Nerijetko se šalim da sam “Mislilac” s velikim “M”, a ne intelektualac, ali – niti mi smeta niti mi laska. Ljudi se u Hrvatskoj općenito shvaćaju preozbiljno.
Što razdvaja ljevicu i desnicu teorijski?
Svaka se ideološka pozicija ugrubo može podijeliti na tri osi: prva je vaš načelni stav o stvaranju, raspodjeli i preraspodjeli ekonomskog dobra. Druga je pozicija u regulaciji morala, pritom to nije toliko pogled na sam moral, koliko na pravo društva da regulira moral mehanizmima države, a treće je pogled na ulogu države u bazenu međunarodnih odnosa. Te osi, s različitim intenzitetima svake, daju bezbroj kombinacija i većina njih ne mora imati ikakvo opravdanje u stvarnosti, čak mogu biti dokazano pogubne, ali se ljudi u politici rijetko vode objektivnim i mjerljivim, a uglavnom se vode emotivnim i interesnim. I upravo kombinacija emotivnog i interesnog najčešće odlučuje nečiju poziciju.
Misliš li da je prva os, ekonomska, zanemarena?
Nije ona zanemarena, već se oko nje svi slažu. Njoj je posvećena pozornost, ali na krivi, toksičan način. I ljevica i desnica u Hrvatskoj imaju istu viziju ekonomskih politika. Jednako su negativno raspoložene prema svakoj privatnoj inicijativi, vjeruju u nasilnu kvazisolidarnost koja na kraju dana rezultira ultimativnom nesolidarnošću, odijeljenim kastama u društvu. Ne vjeruju Hrvatima kao individuama, ne vjeruju društvu, ne vjeruju u stvaranje, a gotovo fanatično vjeruju u preraspodjelu. Pritom, kao što to uvijek biva kada se nekim ljudima da prevelika moć nad tuđim životima, ne raspodjeljuju potrebitima, nego među sobom i svojima.
Na tragu toga, u jednoj si emisiji rekao da ti je smiješno kada se govori o neoliberalizmu u Hrvatskoj. Kako onda tumačiš opstanak te teze u javnosti? Ne čini li ti se da je ona češća među neekonomistima?
Bit ću direktan: bilo bi naivno pomisliti da je priča o neoliberalizmu u Hrvatskoj rukavac pogrešno shvaćenih ideoloških kategorija ili neshvaćanja osnovnih ekonomskih zakonitosti. Priča o neoliberalizmu u Hrvatskoj, koja je počela 2009. i u jednoj mjeri ostala do danas, nije ništa drugo nego panična zaštita vlastitih parazitskih i rentijerskih interesa. Kada u Hrvatskoj netko govori o neoliberalizmu, pet posto možda vjeruje u to, a 95 posto ima konkretan interes koji time štiti. Urlaj “Neoliberalizam!” da te netko ne bi priupitao za što te točno hrvatsko društvo plaća. Na kraju krajeva – o neoliberalizmu u Hrvatskoj nikad ne govori između 100.000 i 200.000 ljudi čija je radna mjesta u privatnom sektoru od 2009. naovamo sustavno ubijala politika, o neoliberalizmu govore “neki drugi”.
Sudionik si Petog dana, emisije koja se petkom prikazuje na HRT-u. Emisija je vjerojatno napravila puno za rast tvoje osobne prepoznatljivosti. Koja je tajna njezina uspjeha?
Peti dan izazovan je utoliko jer se možeš savršeno dobro pripremiti za neku temu, ali ne možeš unaprijed znati u kojem će smjeru razgovor ići, niti bi trebao to znati, i zato su bitni elementi spontanosti, reakcije u stvarnom vremenu i artikuliranost. To su sve stvari zbog kojih gledatelji i gledaju tu emisiju. Da gledaju četiri ili pet paralelnih monologa, to nikoga ne bi zanimalo.
Misliš li da bi te netko mogao optužiti da kao zagovornik ekonomski liberalnih ideja primaš honorar državne institucije, poput HRT-a?
Sve pristojne, nenasilne ideje u demokratskom bi društvu morale imati pravo na određenu javnu vidljivost, društvo nije ničija privatna prćija. Dokle god dosljedno stojim iza tih ideja, znam ih obrazložiti, ulažem svoje vrijeme i znanje u emisiju, ne vidim zašto bih to trebao raditi besplatno. Ta bi logika, dovedena do krajnosti, značila da pristup javnoj televiziji imaju samo oni koji zagovaraju centralno-plansko gospodarstvo – socijalisti, nacional-socijalisti, komunisti, fašisti. Ili, u umjerenijoj verziji, da u startu “otpadaju” klasični liberali, liberalni konzervativci, demokršćani itd. Državna televizija tu je da bude na usluzi cijelom društvu, a u društvu još uvijek ima nas koji mislimo da politike duga, bujanje metastaza birokratskog aparata, saniranje gubitaša – nije put blagostanja za jednu mladu državu.
Ta logika dovedena do kraja značila bi da Srećko Horvat, tvoj neistomišljenik koji je u istoj emisiji bio prije nekoliko godina, ne bi mogao prodavati svoje knjige u knjižarama.
Istina. Horvat bi tada i svoje knjige i svoja predavanja morao dijeliti besplatno. Zapravo bi ih kao komunist i sada trebao dijeliti besplatno (smijeh).
Baviš se brendiranjem i političkim savjetovanjem te analizom političkog komuniciranja. Koji je premijer po tebi, od uspostave parlamentarnog sustava početkom 2000-ih, bio najuspješniji komunikator?
Ivo Sanader, definitivno. Imao je specifično dominantnu retoriku i unutar svoje stranke i prema široj javnosti, pogotovo prema opoziciji. Ta je retorika korelirala i s njegovom pojavom i načinom na koji je vodio stranku i Hrvatsku. Pritom govorim samo o komunikacijskoj strani, ne o prirodi njegove vlasti.
Andreju Plenkoviću ne može se osporiti određeni komunikacijski talent, ali na specifičan način. Njegov je zaštitni znak činjenica da je toliko istreniran u generičkom ponavljanju nekih stvari da je takvim nastupom otupio solidan broj kritika. Naime, nema novinara dovoljno upornog koji bi ga nakon njegova beskonačnog ponavljanja nekih sintagmi i recikliranja vlastitih pozicija mogao istinski izbaciti iz sedla.
A kako vidiš kao komunikatora Davora Bernardića?
On radi klasičnu pogrešku u komuniciranju kada pokušava biti nešto što nije. Pokušava ostaviti dojam snažnog, pravednički intoniranog lidera opozicije koji je oštar i nesmiljen prema vlasti, ali iza toga ne stoji apsolutno ništa kako u vlastitoj stranci tako i u realnoj moći u društvu. U komunikacijskom smislu on je tigar od papira. I ono bitnije – svi to vide. U politici je manje bitno što netko jest ili nije, nego podudara li se to s percepcijom koju imaju građani.
Koja stranka najbolje iznosi svoje poruke?
Živi zid, bez imalo dvojbe. Ta stranka ima optimalnu komunikacijsku mješavinu snažnog, pompoznog, pravedničkog i lako razumljivog, a sve to uparuje sa senzacionalističkim javnim nastupima i to stvara upečatljiv ukupni dojam koji itekako dopire do njihovih birača. To nekome tko je upućeniji može biti komično, to nekoga može prestrašiti, ali oni svoj cilj apsolutno postižu.
HDZ opet potresaju priče o korupciji. Na koji se način stranka uvijek uspijeva izdići iznad imidža duboko korumpirane stranke?
HDZ je složena, gotovo neprobojna politička mašina koja je nerijetko samoj sebi najveći neprijatelj. SDP HDZ-u u pravom smislu nikada nije bio politička opasnost, a HDZ se pak nikada nije transformirao iz pokreta u stranku, da bismo mogli govoriti o ideološkim razlikama unutar HDZ-a, o tzv. “krilima” stranke. HDZ je strogo hijerarhijska struktura čija čelna osoba redovito ima problema s jednom ili dvije paralelne strukture moći unutar stranke. No, ovo što se događa nije nužno loše za sam HDZ ako se dovede do kraja, bilo pravosudno, bilo medijski, bilo unutar stranke, pa i pod cijenu toga da se od HDZ-a odvoji neka manja stranka. Mislim da bi to u srednjem i dugom roku moglo koristiti i HDZ-u i Hrvatskoj jer nemojmo zaboraviti da se bez mijenjanja samoga HDZ-a realno ne može mijenjati ni Hrvatska.
Kako gledaš na poplavu populista u Europi, s političke i komunikacijske strane? Postoje jako vješti komunikatori među populistima, primjerice Matteo Salvini u Italiji.
Apsolutno, populisti su često najvještiji komunikatori. Tu treba razdvojiti ono što je strukturni uzrok takvih pokreta – kriza klasičnog predstavništva, crony kapitalizam ili bujanje identitetskih pitanja – od nečije retoričke umješnosti. Populistička je komunikacija uspješna jer s jedne strane jaše realno postojeće strukturne valove u društvu, a s druge je strane nevjerojatno pitka. Ona društvo ne shvaća kao kompleksan organizam, gdje su pojedini dijelovi društva na jednoj razini saveznici, a na drugoj konkurenti, već nudi dvodimenzionalnu sliku stvarnosti. Na jednoj su strani neiskvarene šire mase koje su eksploatirane, a na drugoj su otuđene elite. Populizam nikad ne barata s više od dvije kategorije, on ne govori o interesnim skupinama, kulturi, geopolitici.
Protuotrov za populizam je komunikacija koja ima jednu dozu populizma, ali iza nje ne stoji ruski rulet, nego zdrava materija kvalitetnih javnih politika. Kvalitetne se ideje još uvijek mogu “prodati”, ali ne na teorijski, otuđeni način, već se moraju ubaciti emocije koje će onda iza sebe imati politike koje neće stvoriti porast kaosa u društvu. Dociranjem, moralnom ucjenom i dosadom ne mogu se osvojiti birači, a birači se moraju osvojiti jer (demokratska) politika počinje i završava upravo s – biračem.
Ekonomist Milton Friedman rekao je jednom da je nemoguće izabrati dobrog lidera, nego se “mora stvoriti društvena klima u kojoj će krivi ljudi donositi dobre odluke”. Koliko je kritička javnost važna?
Friedman je tu bio u pravu. Mi već 200, ili 2000 rekli bi neki, godina svjedočimo iluziji o pravom čovjeku na pravom mjestu i, bez obzira na to dolazi li to s desnice ili s ljevice, misli se da je tek potrebno da neiskvareni zasjednu za upravljačka mjesta u društvu da bi potekli med i mlijeko. Ne shvaća se da su ljudi kvarljivi, institucije su ranjive, rijetko neutralne. Ono što čini razliku između uspješnog i neuspješnog društva jest kultura, neformalne institucije, a njih se najbolje može unaprijediti na terenu, u civilnom društvu.
Kako vidiš Hrvatsku za pet godina?
Hrvatska će za pet godina biti barem malo urednije društvo nego sada, i to zbog pozitivnog euroatlantskog okruženja u kojem se država nalazi. No, bojim se da to neće biti dovoljno da bi se spriječio daljnji odlazak ljudi u inozemstvo. Jer Hrvatska ne počinje od nule, utrkuje se s vremenom izrazito negativnim trendovima za koje je uglavnom sama kriva. Zato valja zapeti, posebno u pravosuđu i u gospodarstvu. Ideološki sukobi nisu loši, niti je politika samo ekonomija, naprotiv, ali treba težiti da ideološke sukobe ljudi vode o svom vlastitome trošku i da lideri koji dolaze na političku pozornicu svoje ideološke pozicije, koje god bile, mogu posvjedočiti svojim životom. A ne da dobro potkoženi ljudi koji nikad nisu radili, ili pomogli siromahu, svjedoče socijalizam i socijaldemokraciju, da o liberalizmu govore neliberalni ljudi čiji se liberalizam svodi na uhljebljivanje u državnim i javnim poduzećima, da o uljudbi govore ljudi koji su bazično nekulturni i žive duboko nemoralne živote, a da o hrvatstvu govore oni koji bi rođenu majku, a kamoli Hrvatsku, prodali za burek i sok.
Pogledajte video: Kronologija afere lažnih SMS-ova
Da slazem se. Ali jos vise je onih koji se lazno predstavljaju kao Hrvati i namecu antihrvatske agende. Jedna od tih je da je "domoljublje lazno". Oni su lazni. Svaki narod ima i "busaca u prsa", ali jos vise je onih koji su ekstremni ljevicari i popili bi Hrvatsku i Hrvate u casi vode. Burek i sok su preskupi. Njihovi trolovi su i na ovom clanku.