Sva nefunkcionalnost, politička jalovost, ogrezla korupcija i, shodno tome, kronični nedostatak upravljačke logike u državi Bosni i Hercegovini oslikava se na primjeru Aluminija iz Mostara. Višegodišnja agonija te kompanije, jedne od važnijih u BiH i definitivno najvećeg industrijskog konglomerata u Hercegovini, ovih dana doživljava kulminaciju.
Zbog nakupljenih dugova Aluminija prema lokalnom distributeru električne energije kompaniji prijeti gašenje proizvodnje, što bi zbog specifičnosti tehnološkog procesa dobivanja metalne legure značio definitivan kraj radnog odnosa za 900 zaposlenika. Stoga nije teško predvidjeti gospodarsku i demografsku katastrofu za područje koje je centar političke moći hrvatskog etnosa u BiH. Pomalo je apsurdno da političke elite prosipaju energiju na uzaludnu borbu oko promjene izbornog sustava, dok istovremeno dozvoljavaju da im pred nosom propada kompanija o kojoj ovisi sudbina tisuća hercegovačkih obitelji. Rat za pravedniju političku predstavljenost hrvatskog naroda u BiH, kao isturena agenda hrvatskih političkih elita, u ovom kontekstu tumači se u pojedinim gospodarskim krugovima vezanima uz Aluminij kao obična kamuflaža u borbi za zadovoljavanje apetita manjih interesnih grupa.
U Hercegovini kažu da je Aluminij točka o kojoj ovisi i budućnost hrvatskog naroda u BiH, možda i više nego o političkim izborima i pitanju zastupljenosti naroda u Predsjedništvu BiH. Dok se neulazak šefa bosanskog HDZ-a Dragana Čovića u zajedničko Predsjedništvo BiH u javnosti tretira kao politička katastrofa, prešućuje se sudbina Aluminija koja, uz poslovnu, ima i široku društvenu i političku dimenziju. Nije teško pretpostaviti u kojem bi se geografskom smjeru spakirane uputile obitelji čija je egzistencija vezana uz Aluminij.
A što se zapravo događa s Aluminijem, od čijeg gašenja posljednjih mjeseci strahuju njegovi zaposlenici i tisuće onih koji ovise o njegovu poslovanju? Aluminij Mostar najveći je gospodarski subjekt na područjima s većinskim hrvatskim stanovništvom u BiH. Radi se o strateškom poduzeću za cijelu BiH jer u BDP-u države sudjeluje osam posto, a ostvaruje do 250 milijuna eura prihoda, od čega više od 76 milijuna od izvoza. Vlasnici su mu s po 44 posto udjela Vlada Federacije BiH te bivši i sadašnji zaposlenici, dok ostatak od 12 posto drži Republika Hrvatska.
Aluminij ukupno duguje 180 milijuna eura, od čega najviše za isporučenu struju Elektroprivredi HZHB koja je u 100-postotnom vlasništvu Federacije BiH. U normalnim okolnostima kompanije poput Aluminija problem volatilnosti tržišta sirovina rješavaju dugoročnim ugovorima s dobavljačima. Međutim, zbog nagomilanih dugova nemoguće je dobiti bankovne garancije i kupiti struju, glinicu i druge sirovine na burzi u trenucima kad im je cijena prihvatljiva na dulji rok. Zakonske obveze vezane uz elektroenergetski sustav poput naknade za prijenos struje i obnovljive izvore energije samo su dodatni uteg za vratom Aluminija.
Situacija s mostarskom kompanijom neodoljivo podsjeća na kutinsku Petrokemiju, dugo godina zagušenu nepodnošljivom cijenom distribucije ključnog energenta, u ovom slučaju plina. Dok su svi oko Petrokemije zarađivali, kutinski je div grcao u dugovima. Petrokemija je ovih dana spašena dokapitalizacijom ključnih partnera od kojih su glavni igrači privatne kompanije. U Aluminiju tvrde da je njihova sudbina u rukama Vlade Federacije BiH, a ponajviše ovisi o hrvatskim predstavnicima u federalnim i vlastima BiH, koje zadnjih godina nisu previše zanimali loši uvjeti poslovanja Aluminija. Stoga nije preoštra konstatacija da hrvatski politički čelnici u BiH, posebno iz HDZ-a BiH, nisu pokazali volju da se za gospodarske interese Hrvata u BiH bore kao za izmjenu izbornog zakona. A poznavatelji hercegovačkih prilika smatraju da na budućnost i život Hrvata u BiH puno veći utjecaj ima Aluminij nego izborni zakon. I ako Aluminij propadne, bit će to strateški promašaj hrvatske politike u i prema BiH, gospodarski i politički.
Najveći apsurd u mogućem gašenju mostarske tvornice jest činjenica da bi Aluminij u pretežitom vlasništvu Federacije BiH propao zbog dugovanja elektroprivrednom poduzeću koje je u 100-postotnom vlasništvu te iste Federacije. Ispada da Vlada Federacije dopušta propast poduzeća s 900 zaposlenih jer duguje sama sebi. Zasad su strelice Aluminijeva vodstva uperene prema Čoviću i HDZ-u jer kao najjača hrvatska stranka u vlasti Federacije nisu učinili više u osiguravanju boljih uvjeta poslovanja Aluminija. Dokaz je nečinjenja, kažu, da nijedan strukturni problem Aluminija nisu pokušali riješiti – od starog duga, visoke cijene struje do transportnih taksi i energetskih nameta koji opterećuju poslovanje Aluminija.
A rješenja postoje. Kada su bosanski rudnici zbog velikih dugova prema Elektroprivredi BiH bili na rubu egzistencije, bošnjačke političke elite su se izborile da se oni pripoje Elektroprivredi, čime su dobili mogućnost dobivanja struje po povoljnim uvjetima. Na ovaj je način smanjena dobit Elektroprivrede BiH, ali su rudnici i radna mjesta spašeni. Epilog je da Elektroprivreda danas ostvaruje profit, a rudnici i dalje rade. Jedno od rješenja moglo bi biti i donošenje posebnog “lex aluminij”, kao što je to bio slučaj s Agrokorom.
Gospodarstvenici od hrvatskih političara u BiH zahtijevaju da se založe za slično rješenje jer je važnost Aluminija za BiH usporediva s važnošću Agrokora za hrvatsko gospodarstvo. Kako bilo, kvaliteta patriotizma hrvatskih struktura u vlasti Federacije, ali i politike Vlade RH, koja je suvlasnik Aluminija, mogla bi se mjeriti sudbinom Aluminija.
>> Pogledajte što je Željko Komšić govorio o Hrvatima 2006. godine
Tekst vrvi neistinama ! Zašto Rlektroprivreda BiH prodaje Aluminiju skupu struju ? Zašto Aluminij uvozi glinicu kad je ima u Zvorniku ? Zašto Bošnjaci u Federaciji blokiraju svaki pokušaj rješavanja pitanja Aluminija ? Zašto su ljudi iz hrvatskog HEP-a završili u zatvoru jer su jeftinijom strujom pomagali Aluminiju ? Bošnjaci žele uništiti Aluminij ! Ništa tu u ovom omjeru snaga u BiH HDZ ne može učiniti. Jedino ucjenom i pritiskom od strane Hrvatske ! Rafinerija B, Brod generira i veće gubitke od Aluminija pa i dalje radi zahvaljujući Rusima.