Kako bi se zaštitili od bošnjačke dominacije, među Hrvatima i Srbima u Bosni i Hercegovini vlada stranačko jednoumlje. Kod Hrvata zato što im Bošnjaci biraju predstavnike, a kod Srba iz straha da im Sarajevo to isto ne uradi u budućnosti. Koalicija Hrvatskog narodnog sabora predvođena HDZ-om BiH dobila je više od dvije trećine hrvatskih glasova na prošlomjesečnim izborima, dok je Milorad Dodik sa svojim koalicijskim partnerima osvojio natpolovičnu većinu u Republici Srpskoj, a potom oko sebe okupio i gotovo cijelu oporbu.
Nije mu bilo ni teško jer je SDS doživio fijasko. I članovi Saveza za promjene (SDS, PDP, NDP, Srpska radikalna stranka...) pridružuju se ljutom protivniku Miloradu Dodiku. Čak i ono malo oporbe što ostane izvan ovog bloka u nacionalnoj politici vjerojatno se neće s njima konfrontirati. Tako bi i srpski blok okupljen oko Dodikova SNSD-a mogao, poput hrvatskog, imati dvotrećinsku potporu.
Nije teško naći razloge ovakve nacionalne homogenizacije dvaju naroda u BiH. Svojevrsni je to refleks koji se kod institucionalno slabijih ili brojčano manjih naroda uvijek javlja kada se suoče s velikonacionalnim idejama “temeljnog” naroda. Tako su u bivšoj Jugoslaviji na dominaciju najbrojnijeg, srpskog, naroda svi drugi odgovorili političkom homogenizacijom. Rezultat je bio rat. Država se raspala.
Osjećaj kod Hrvata i Srba da Bošnjaci žele BiH pretvoriti u unitarnu, odnosno u svoju nacionalnu državu toliko je jak da je svaki pokušaj unutarnacionalne pluralizacije kod njih unaprijed osuđen na propast. Dva naroda stavila su pitanje opstanka iznad razvoja demokracije. Štoviše, u strahu od bošnjačke majorizacije Srbi i Hrvati sve više se samozaštićuju i međunacionalnim udruživanjem. U tom kontekstu treba promatrati suradnju hrvatskog i srpskog nasuprot bošnjačkog bloka. Njih su udružili i podijelili interesi. Stvorena je ravnoteža straha iz kojega izrastaju sve podjele bosanskohercegovačkog društva.
Kako jedan strah proizvodi drugi, Bošnjacima je to postao glavni pokretač za dodatno institucionalno razvlašćivanje Hrvata, a pomalo i Srba. Unatoč svemu, sebi mogu dopustiti luksuz demokratiziranja zbog brojnosti, ali i nepostojanja razlika u ključnim nacionalnim ciljevima među nacionalnim strankama, poput SDA i onih formalno građanskih, kakve su SDP ili DF. Sve one sebe nazivaju “probosanskim”, a cilj im je građanska država u kojoj će vrijediti princip “jedan čovjek - jedan glas”. U prijevodu, stvara se unitarna, nacionalna država Bošnjaka.
Želi li izborima u BiH vratiti bilo kakvu svrhu i potaknuti politički pluralizam u njoj, međunarodna zajednica mora, umjesto podrške, velikobošnjačkim idejama nametnuti izborna pravila koja bi favorizirala demokraciju primjerenu specifičnom duhu BiH. Prvo i ključno je usvajanje izbornog zakonodavstva koje će konstitutivnim narodima jamčiti da rasipanjem glasova neće sami sebe izbacivati iz vlasti.
Čim se to dogodi, izbori bi bili praznik demokracije, a ne popis stanovništva, a sadašnje neprirodne koalicije među narodima i strankama bi se raspale. Iz tako uređene BiH nestali bi svi oni međunarodni i domaći politički profiteri koji su i zbog svojih pozicija nametnuli ovakva pravila, kojima kao taoca drže cijelu državu.
Čović je legitimni predstavnik svih Hrvata. Čović je pobijedio u svim većinski hrvatskim općinama u BiH: Orašje, Šamac Domaljevac, Odžak (Posavina), Žepče, Usora, Kreševo, Kiseljak, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Jajce, Dobretići (Srednja Bosna), Ravno, Neum, Čapljina, Stolac, Grude, Ljubuški, Široki Brijeg, Čitluk, Posušje, Mostar, Livno, Tomislavgrad, Kupres, Prozor Rama (Hercegovina). Svih 26. Čović je legitimni predstavnik hrvatskog naroda u BiH. To je činjenica.