Sve nesretne obitelji nesretne su na svoj način, ali u tom ludilu ima sistema. Povezivanjem (dijelova) čuvenih misli Lava Nikolajeviča Tolstoja i Williama Shakespearea sugeriram postojanje izvjesnih obrazaca (uvjetovanosti) fenomena raspada brakova i obitelji u modernom društvu. Colin Gibson tvrdi da s razvojem modernosti, kako individualno postignuće postaje sve važnije, raste vjerojatnost izbijanja sukoba između supružnika.
Taj britanski sociolog upozorava da u načinu života, koji je znatno oblikovan individualnim poduzetništvom i slobodnim tržištem te određen slobodom izbora, „moderni supružnici općenito očekuju višu razinu osobnog zadovoljstva u braku nego što je bilo uobičajeno u doba njihovih djedova i baka“. Kompleksnost i proturječnost učinaka procesa modernizacije izražava se u nevoljama koje pogađaju obitelj. Britansko-poljski sociolog Zygmunt Bauman je u sklopu svoga koncepta fluidne modernosti, kojim je opisao rapidno i stalno mijenjanje oblika društvenoga života te usmjeravanje na samoafirmaciju pojedinca, iznio i brojne pokazatelje gubljenja trajnosti i stabilnosti u bračnim i drugim vezama.
Kriza braka itekako je prisutna i u našem društvu, iako je ono još uvijek u usporedbi s većinom zemalja Europske unije u mnogočemu tradicionalno ili ga se takvim barem doživljava.
Razvedeni i ‘prazni brakovi’
Već razmjerno dulje vrijeme se na oko tri sklopljena braka – 2017. je u Hrvatskoj održano 20.310 vjenčanja, dvije tisuće manje nego osam godina ranije kada je kod nas počela svekolika društvena kriza – jedan razvrgava. Nije nužno posebno argumentirati težinu emocionalnih, egzistencijalnih i drugih posljedica takvih krahova po članove obitelji i njihove bližnje, ali i društvo u cijelosti. Posljedice su još teže kad se razvedenima pribroje „prazni brakovi“ tj. zajednice žena i muškaraca koje se održavaju samo formalno – zbog djece, ugleda supružnika u njihovom životnom okružju, materijalnih (imovinskih) i drugih razloga.
Na pisanje o problematici razvoda braka, koja mi je važna i zbog gorkoga taloga osobnog iskustva, ponukalo me je gledanje filma „Roma“. Za taj izvrsni uradak meksički redatelj i scenarist Alfonso Cuarón dobio je više nagrada na festivalima, uključujući Zlatni lav na 75. venecijanskoj Mostri; prije mjesec dana i tri Oscara: za najbolju režiju te za strani film i fotografiju. Mnogi ljubitelji sedme umjetnosti drže da je baš meksički film zbog svoje vrhunske kvalitete trebao biti proglašen najboljim u prošloj godini. Međutim, u Akademiji filmskih umjetnosti i znanosti vjerojatno su smatrali kako ne bi bilo primjereno djelu iz druge zemlje dati tu počast.
Stoga se najcjenjenijim Oscarom ovjenčala „Zelena knjiga“, film koji hollywoodskim i drugim liberalima, zlovoljnima zbog dolaska Donalda Trumpa na vlast i njegove uskogrudne vladavine, slijedom snažne poruke rasne tolerancije ima veliku kulturnu i političku važnost. Taj solidni film ipak oskudijeva u „čarobnom dodiru“, čega „Roma“ pak ima napretek. U autobiografskom djelu Alfonsa Cuaróna umjetnička se magija izražava u divnoj fotografiji, atraktivnim crno-bijelim snimkama, upečatljivim dijalozima, začudnim prizorima koji se gledaju netremice...
Fascinantna je već početna scena, u kojoj je prikazano pranje podnih pločica kućnoga dvorišta uneređenih psećim izmetom (simbolički važno: životinja je to koja se ne izvodi van), da bi se naposljetku u vodi vidio jasan odraz aviona na nebu. Sve teče, a ponešto i leti! Film je nažalost dostupan samo korisnicima atraktivnoga i svakako ne manje utilitarnoga Netflixa te njihovim prijateljima i poznanicima, iako bi ga trebali pogledati svi kojima je stalo do istinske umjetnosti.
Iako je radnja „Rome“ (film je nazvan po četvrti smještenoj zapadno od povijesnoga centra Ciudad de Méxica u kojoj obitava „bolji svijet“) vremenski smještena u početak sedamdesetih godina prošloga stoljeća, tim se djelom nedvojbeno postavljaju izvjesna pitanja koja su bitna za aktualne (ne)prilike ljudi u različitim krajevima svijeta. U središtu su tegobe članova brojne obitelji (sredovječni visokoobrazovani roditelji, postarija baka, četvero djece) iz srednjega sloja, s kojima žive i dvije sluškinje. Upečatljivo se prikazuju interakcije s onima koji su na društvenoj ljestvici smješteni iznad i ispod njih. Dekadentna bogataška zabava tako uključuje i kolektivno pucanje iz vatrenoga oružja.(?)
Svijet imućnih ili barem „boljestojećih“ ponajviše je prikazan kao licemjeran i sklon hedonizmu: otac liječnik s obitelji razdragano gleda neku komediju na televiziji, ali već nakon nekoliko kadrova napušta obitelj kako bi živio s mladom ljubavnicom, a djeci se dulje vrijeme ne razotkrivaju istinski razlozi njegova odsustva. U filmu izneseni problemi srednjega sloja zapravo su veoma suvremeni. U pozadini tih problema ponajprije stoji kontrast između velikih želja uzbuđenjima sklonih pojedinaca iz toga sloja i ograničenja kojima obiluje obiteljska i društvena stvarnost. Da takva opreka u mnogočemu obilježava živote mnogih obrazovanih ljudi i profesionalaca u ovo vrijeme, i ne treba posebno obrazlagati.
Najvažniji lik filma ipak dolazi iz nižega sloja. Radi se o upečatljivoj Cleo, mladoj sluškinji urođeničkog podrijetla, koju sjajno igra naturščica Yalitza Aparicio. Baš taj lik najuspješnije se nosi s ozbiljnim obiteljskim, ali i osobnim (nesreća nikad ne dolazi sama) tegobama i traumama. Dok napuštena supruga Sofia toliko gubi živce da postaje ravnodušna i spram razbijanja obiteljske limuzine (Ford Galaxyja) pri parkiranju u usko dvorište, prisebna Cleo i u najtežim situacijama tako djeluje da uspijeva spasiti kako svoju tako i dušu obitelji. Pritom se pokazuje kao nadarena i sposobna, što se osobito jasno prezentira u nezaboravnoj sceni masovne poduke nekoliko stotina pripadnika paravojne skupine iz borilačkih vještina: iako tu poduku s drugim ženama i djecom promatra sa strane, ona jedina, uz instruktora, uspijeva zatvorenih očiju održavati ravnotežu stojeći na jednoj nozi.
U kritički usmjerenom ogledu o „Romi“, koji je 14. siječnja objavljen u magazinu The Spectator, Slavoj Žižek upozorava na pogrešno tumačenje toga filma, pri čemu inzistira na kontinuirano podređenom položaju te sluškinje u obitelji. Čuveni filozof pritom ne uzima u obzir njezinu slobodu izbora. Naime, unatoč tome što obavlja kućne poslove, Cleo se istovremeno i osobno emancipira i (dodatno) emocionalno zbližava s obitelji u kojoj nakon zajednički proživljenih nedaća ustvari postaje ravnopravan član. Njena marljivost i spremnost na žrtvu svakako ne znači da je manje vrijedna od drugih.
Cleo tako ulazi u obitelj, a glava je napušta. Otac je prestao biti članom obitelji, ali se kuća, za razliku od poučka Abdulaha Sidrana (prema njegovu scenariju po noveli „Otac je kuća koja se ruši“ Emir Kusturica je snimio čuveni film iz 1985. o obračunu s „informbiroovcima“) ne sravnjuje sa zemljom. Pomalja se novi oblik (te) obitelji, koji simbolizira prizor dirljivoga kolektivnoga zagrljaja na plaži nakon junaštvom neplivačice Cleo izbjegnutoga utapljanja dvoje djece. Fotografija tog prizora, koja je istaknuta na plakatu filma, jako me asocira na glasovitu propagandnu sliku podizanja američke zastave nakon osvajanja otoka Iwo Jime koju je 23. veljače 1945. snimio fotograf Joe Rosenthal. Ovako sam shvatio taj mogući citat: i u obiteljskim borbama se može pobijediti samo velikim zajedničkim naporima emocionalno bliskih i jako motiviranih pojedinaca.
„Roma“ nije samo intimna i obiteljska drama. Zapravo su nedaće obitelji usko povezane s političkim nemirima i „prljavim ratom“ u Meksiku početkom sedamdesetih godina. Napose se to tiče „Masakra na Tijelovo“, koji su nad mladim studentima-demonstrantima 10. lipnja 1971. počinili pripadnici ekstremno desne paravojne organizacije Sokolovi (Los Halcones). Taj masakr, i demonstracije koje su uslijedile, nisu središnji motiv filma, ali dramatično su prezentirane u nekim scenama. Samoživi, mačo ljubavnik koji napušta Cleo nakon što mu je rekla da je trudna, prezentiran je ne samo kao član Sokolova nego i kao jedan od ubojica. Zbog svega toga mlada žena i ne žali što je na dan tih prosvjeda rodila žensko mrtvorođenče. U filmu se tom i drugim porukama opravdano upozorava na isprepletenost zbivanja u obitelji i politici, odnosno odnosa između moći i podređenosti u braku i državi. Mnogi prilozi nečasnoj povijesti toga međuodnosa dani su na žalost u posljednje vrijeme i kod nas.
Tko ima moć
Glavne junakinje ovoga filma su žene; u njemu gotovo da i nema pozitivnoga muškog lika. Odrasli muškarci prikazani su efikasnima u zarađivanju, začinjanju djece, parkiranju auta (liječnik specijalist Antonio za razliku od svoje supruge vješto smješta auto u usko dvorište) i drugim muškim ili „muškim“ poslovima, pa i u borilačkim vještinama, ali s druge strane nepouzdanima i nesklonima prihvaćanju odgovornosti. Poslodavka Sofia govori Cleo u maniri ženske solidarnosti: „Mi smo uvijek same. Nije važno što ti govore, mi žene smo uvijek same“. „Roma“ izražava feminističku osjećajnost i promiče žensku poetiku, po čemu je taj film moguće motriti kao sastavni dio velikoga vala samosvijesti pripadnica „slabijega spola“ koji se posljednjih godina iz SAD-a i drugih zemalja zapada širi u druge krajeve svijeta, pa i u jugoistočni dio Staroga kontinenta.
Ali taj divni i potresni film kreirao je muškarac. O „Romi“ i porukama toga velikog djela s velikim odobravanjem javno pišu i govore i mnogi muškarci. Seksualnom iskorištavanju žena i nasilju nad njima protivi se velika većina pripadnika različitih društava, i to različitih spolnih i rodnih identiteta. Među njima su i neki muškarci koji imaju veliku moć. Talijanski premijer Giuseppe Conti je prije deset dana kritizirao suce koji su priznavali olakotne okolnosti (afekt, ljubomora, razočaranost...) ubojicama žena. A na velikom skupu koji je u organizaciji Facebook inicijative Spasi me održan prošle subote u Zagrebu bio je prisutan – treba mu odati priznanje za odvažnost – i hrvatski premijer Andrej Plenković.
U posljednjih 28 mjeseci on i njegovi suradnici mogli su osjetno više pridonijeti prevladavanju obiteljskoga i drugoga nasilja od kojega najviše trpe žene i djeca. Ali bolje ikad nego nikad, samo da opet ne bude obećanje u prazno... Vjerojatno će u Italiji i Hrvatskoj državne i druge vlasti uskoro nešto efikasno učiniti kako bi se barem ublažili gore navedeni problemi. Nužni su novi, stroži zakoni kad je riječ o obiteljskom i drugom nasilju, kao i sustavna prevencija problema koji iz toga proizlaze. No jako je potrebno i promicati razumijevanje između žena i muškaraca koje posljednjih godina u nekim aspektima kao da slabi. Bilo bi jako dobro da i najradikalnije feministkinje shvate da žene nikad nisu same. Ipak, izrazito kompleksan i delikatan odnos između žena i muškaraca u ovo doba skliske moderne tema je za zasebni tekst.
>>Platinasti pir: U braku su 70 godina
materijalizam unistio kvalitetu zivota, nestalo morala, postivanja , svi nesto traze ,a ne mogu naci, brak je zajednica u kojoj se zivi ,radi i gradi zajedno, dijeli dobro i zlo, zivot ce nam biti onakav kakav cemo si sami napraviti