Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj, nesretna je na svoj način. Rečenica je to kojom počinje “Ana Karenjina”, jedan od najpoznatijih romana svjetske književnosti, a znakovito je da ta rečenica ni s protokom vremena – Lav Nikolajevič Tolstoj “Anu Karenjinu” napisao je 70-ih godina 19. stoljeća – nije izgubila na snazi. Jer sretne obitelji rijetko su na novinskim stranicama, njihovom unutrašnjom dinamikom i međusobnim odnosima nikada se ne bave sociolozi, psiholozi, kriminalisti i suci. No za razliku od sretnih obitelji, one nesretne često su na stranicama novinskih crnih kronika, njihovom unutrašnjom dinamikom bave se sociolozi, psihijatri, kriminalisti, a s vremena na vrijeme neka od tih nesretnih obitelji postane ne samo medijska senzacija nego i morbidno-krvava detaljizirana priča koja prelazi hrvatske granice.
Tajna zamrznute škrinje
Ovo potonje dogodilo se nedavno, nakon što je otkrivena stravična tajna koju je jedna međimurska obitelj, ili točnije jedna stara škrinja čuvala u svojoj zamrznutoj unutrašnjosti posljednjih 20 godina. Ono što je počelo kao nestanak 23-godišnje djevojke, iz naoko obične obitelji, pretvorilo se u stravičnu priču iz koje se mnogo toga može iščitati o društvenoj i moralnoj kaljuži današnje Hrvatske. Odnosno, Hrvatske u kojoj živimo posljednjih tridesetak godina. Jer slučaj davno nestale, pa nakon 20 godina pronađene, na žalost ne i žive, Jasmine Dominić za početak je otkrio grešku sustava. Prvenstveno onog policijskog koji očito nije ozbiljno shvatio ili nije želio shvatiti nestanak jedne mlade djevojke. Pa sukladno tom svom (ne)shvaćanju nije učinio ništa ni da je nađe ni da provjeri bajke koje mu je obitelj nestale djevojke godinama servirala, a kamoli da kako treba pretraži kuću i okućnicu u potrazi za nekim tko je nestao bez traga.
Pogledajte izjavu vlasnika kuće s balkona koje je Josip Rođak bacio djecu:
Da ljudi ne nestaju bez traga, uči se u početnim razredima policijske škole, no na tim satovima mnogi od onih koji su tragali ili su se pravili da tragaju za Jasminom Dominić očito nisu bili. Slučaj nestale Jasmine Dominić razotkrio je i svu patologiju našeg društva koje je spremno bez prevelikih pitanja i uporabe sivih moždanih stranica prihvaćati ono što mu se kaže i servira, pa čak i kada to izrečeno ima puno nelogičnosti i neodgovorenih pitanja. A ponajviše od svega, slučaj nestale 23-godišnjakinje razotkrio je i da je obitelj, kao pojam, odavno prestala biti sigurna zajednica, temeljna jedinica društva, čiji su članovi povezani neraskidivim prvo krvnim, a zatim i psihološkim vezama.
Iz primjera Jasmine Dominić Hrvatska je po tko zna koji put, na teži način, naučila i da se obitelj iz svojevrsne kolijevke sigurnosti sve češće pretvara u vrlo nesigurno i podosta opasno mjesto za njezine članove. Tko ne vjeruje, neka proviri u policijske statistike, koje hladnokrvno bilježe da se u Hrvatskoj u prva dva mjeseca ove godine dogodilo sedam ubojstva, od čega ih je pet počinjeno u obitelji. U tih pet slučajeva, ubijale su se sestre, nećaci, žene, punci, očevi i vlastita djeca. Neka od navedenih ubojstava bila su mahnita i pretvorila su se u pravi krvavi pohod, poput onog koje je počinio Čedomir Keran koji je početkom godine u Sukošanu, zbog dugogodišnjih imovinskopravnih razmirica, ubio sestru, njezina sina i sestrinu svekrvu. Zatukao ih je nožem i sjekirom, a nakon toga je presudio i sebi.
Dvadesetak dana poslije Keranovim stopama krenuo je i Ivo Banović, koji je u Dubrovniku ubio suprugu, punca i sebe, dok je njegova punica pukom srećom preživjela obiteljski Armagedon. Motiv ovog sumanutog pohoda bila je brakorazvodna parnica koju je Banovićeva supruga pokrenula ne želeći više trpjeti dugogodišnja zlostavljanja. Krvavu ovogodišnju nisku nastavio je Osječanin koji je na spavanju zatukao oca te 28-godišnjakinja koja je netom je rodila usmrtila svoju bebu i zatim, kao da se nije ništa dogodilo, mirno otišla na posao. Stravični niz nasilja unutar obitelji nastavljen je i ovaj tjedan kada je prvo 14-godišnjak u Trilju nožem izrezao majku, a 54-godišnjak na Pagu s balkona na beton bacio svoje četvero djece u dobi od 3, 5, 7 i 8 godina!?
Pogledajte pretres kuće u Palovcu:
Puno bolja situacija nije bila ni 2018. jer je od 22 lanjska ubojstva, njih 15 počinjeno unutar obitelji. Neka od prošlogodišnjih ubojstva uistinu su šokirala javnost poput onog koje je počinio Tin Šunjerga, jedva 20-godišnjak, koji je hladnokrvno ubio roditelje ispalivši im hice u zatiljak. Majku je ubio dok ga je vozila, a oca dok je radio u garaži, i to navodno jer su mu prigovarali zbog lošeg ponašanja. Ništa manje šokantno nije bilo ni ubojstvo koje je počinila Chiara Pašić. Ona je zadavila svog trogodišnjeg sina te ga u pokušaju prikrivanja zločina, poput kakvog smeća, bacila u šipražje na obali. Teško razumljiv zločin počinila je jer je planirala novi život, u kojem nije bilo mjesta za trogodišnjeg dječaka!? Ti stravični primjeri iz novinskih crnih kronika samo se nadovezuju na statistike MUP-a koje bilježe da se svake godine u prosjeku 50 posto prijavljenih ubojstva dogodi u krugu bliskih osoba, odnosno obitelji. Žrtve stradavaju od ruku svojih najbližih koji ih bodu, sijeku, dave, tuku, pucaju u njih... Motivi tih zločina ponekad su vidljivi i relativno shvatljivi jer su posljedica dugogodišnjeg zlostavljanja, neriješenih i narušenih međuobiteljskih odnosa. Nekada su ti zločini motivirani ljubomorom, a ponekad su produkt psihičke nestabilnosti počinitelja.
Teško shvatljiva patologija
U rjeđim situacijama ubojstva unutar obitelji produkt su teško objašnjive i još manje shvatljive patologije, o kojoj su bilo članovi obitelji, bilo okolina i institucije sve znali ili slutili, no nitko ništa nije napravio dok nije bilo prekasno. A kako uopće dođe do toga da se bliski ljudi, vezani krvlju i navodno bezuvjetnom ljubavlju, međusobno ubijaju i znači li to da obitelj više nije temeljna struktura ne samo hrvatskog već svakog drugog društva, objašnjava psihologinja Mirjana Nazor.
– Ubojstva unutar obitelji događala su se i prije, no vjerojatno nisu bila toliko eksponirana, a za neka od njih se možda nije ni znalo. U današnjem svijetu, obitelj je dio društva, pa samim tim i obitelj prihvaća sve ono što to društvo nudi. I ono dobro i ono loše, a mi na žalost živimo u društvu u kojem je nasilje postalo općeprihvaćen obrazac ponašanja. Stoga se ne treba čuditi što se tolerancija na nasilje s društva prelila i na škole i na obitelj u kojima sada postoje neka druga pravila ponašanja – kaže M. Nazor.
Objašnjava da je, po njezinu mišljenju, glavno obilježje današnje obitelji gubitak psihološke povezanosti, što dovodi do toga da članovi obitelji nemaju vremena jedni za druge.
– Obitelj u današnjem svijetu i modernom vremenu gubi svoje osnovne funkcije koje je imala, a to je obiteljska kohezija. Nekada su članovi obitelji bili međusobno povezani. Brinuli su se jedni za druge, odnosno zajedno su se radovali i zajedno su tugovali. Osim krvnom vezom, bili su povezani i psihološkom vezom, koja je možda i bitnija. Ta psihološka povezanost unutar obitelji danas se gubi, članovi obitelji nemaju vremena jedni za druge. Ponekad je to tako zbog modernog načina života stvarno, a ponekad je ipak samo opravdanje – kaže M. Nazor.
A dovodi li gubitak obiteljske kohezije i psihičke povezanosti unutar obitelji, do nesnošljivosti koja može eskalirati do nasilja neviđenih razmjera ili pak rijetko viđene morbidne priče, kao što je obila ova nedavna iz Međimurja, teško je reći. Naime, puno je elemenata koji utječu na dinamiku nekog odnosa, pa i onog obiteljskog, a kako će se neki odnosi razvijati, ovisi i o strukturi nečije ličnosti.
Pogledajte izjave susjeda o tijelu u zamrzivaču:
– Ne mislim da je u ovoj priči iz Međimurja nesnošljivost među sestrama glavni uzrok tragedije. Pa nesnošljivosti između braće i sestara uvijek je bilo i vjerojatno će je uvijek biti. No rijetko kada to završi na ovako ružan način, nikad viđen u Hrvatskoj. Zamrznute leševe koji se godinama čuvaju u škrinji do sada smo mogli vidjeti samo u američkim filmovima. Stoga mislim da ovdje osim sestrinske nesnošljivosti mora postojati još nešto. Po mom mišljenju, osoba koja se sumnjiči za ovaj zločin ima neki pomak ličnosti – kaže M. Nazor.
Da se obitelj kao temeljna jedinica društva jako promijenila, smatra i psihijatar Vladimir Gruden, koji objašnjava da je obitelj tijekom stoljeća dugo vremena bila jedna intimna cjelina čiji su članovi imali slične ili iste vrijednosti. Međusobno su bili povezani krvnim vezama, ali i ljubavlju koja je, smatra Gruden, uspješno prikrivala ljubomoru među članovima obitelji.
– Tijekom stoljeća je na razini društva i religije postojao zakon i red, a u sve to bila je uklopljena i obitelj. I društvo i obitelj funkcionirali su po principu kontrole emocija, pogotovo onih agresivnih. No u današnjem svijetu, u kojem je sloboda postala apsolutni postulat, toga više nema, a po mojem mišljenju to dovodi do veće agresivnosti. Kontrola sebe shvaća se kao sputavanje slobode, što nije točno. Kontrolirati se, odnosno kontrolirati svoje emocije, ne znači suzbijati se, već odgoditi da se te emocije ne pretvore u nešto drugo, odnosno u agresiju – kaže Gruden.
Objašnjava da je obitelj nekada kao sredina bila dobra za nečiji samorazvoj te je imala ulogu modifikatora. On smatra da se u današnjem svijetu to izgubilo, a taj proces, po Grudenu, počeo je davno prije sadašnjeg vremena.
– Ako se moje bake i djedovi, moji roditelji, nisu naučili kontrolirati, to znači da ni meni nisu dali ili proslijedili alat kojim bih to činio. Danas se smatra da se život ne živi ako se u svemu kontrolirate, a to dovodi do toga da se obitelj kao društvena zajednica raspala. I kada govorim o kontroliranju, ne mislim na slobodu misli. Ona mora biti apsolutna. Mislim na ponašanje, koje mora biti kontrolirano jer nekontrolirano ponašanje dovodi do nasilja i agresije – kaže Gruden.
Gruden upozorava i na činjenicu da se obitelj u modernom društvu sve manje shvaća kao temeljna jedinica društva, a zašto je to tako, on pojašnjava na primjeru izvanbračnih zajednica.
Brak kao forma
– Za ljude koji žive u izvanbračnim zajednicama brak je samo forma. Naravno da je to samo forma, ali tijekom povijest ta je forma ljude obvezivala da kontroliraju svoje emocije te ih na takav način pretvaraju u rad, odnosno u nešto korisno za sebe. Samim tim čovjek je mogao napraviti nešto za sebe, a upravo to što je mogao napraviti nešto za sebe, razlikovao je ljudski razvoj od životinjskog. Koliko god to čudno zvučalo, razvoj društva je zapravo oslabio ljude, koji su sve više emocionalno nezreli. A kada je čovjek emocionalno nezreo, on nije u stanju pod kontrolom držati svoje emocije. Ta nemogućnost kontrole dovodi do agresivnog ponašanja – kaže Gruden.
Kako bi zapravo izgledala emocionalna nezrelost, Gruden je objasnio na primjeru Smiljene Srnec, osumnjičene za ubojstvo sestre.
– Iz onog što je do sada poznato nju se sumnjiči da je ubila sestru čije je tijelo skrila u škrinju. To što je skrila tijelo pokazuje da nije bila spremna na osudu bilo obitelji bilo okoline. A to što je govorila da joj je sestra živa njoj je davao lažni osjećaj da joj je sestra još tu negdje, odnosno time si je umanjivala osjećaj krivnje. Nakon onog što je učinila, ona se nije bila spremna suočiti s posljedicama jer, da se suočila s posljedicama, morala bi se promijeniti. A ljudi se u pravilu ne žele mijenjati – kaže Gruden.
No ako se ljudi možda i ne žele mijenjati, to ne znači da se ne mijenja svijet koji ih okružje. Samim tim mijenja se i društveno okruženje, a s društvenim okruženjem neminovno se mijenja i poimanje obitelji kao temeljne društvene jedinice. Te promjene, u nekim društvima, hrvatskom pogotovo, uzrokuju tektonske poremećaje i ideološke podjele. Do njih dolazi jer je konzervativnijem djelu društva teško shvatljivo da se obitelj ne mora nužno sastojati od mame, tate i djece, već da je mogu sačinjavati i samohrani roditelji, istospolni parovi s ili bez djece, ali i bračni partneri bez djece. Kada bi druge i drugačije obitelji postale općeprihvaćena društvena činjenica, svijet bi bez sumnje, za mnoge takve obitelji postao puno bolje mjesto za život.
Žene ubijaju uglavnom hladnim oružjem, i to partnere koji ih zlostavljaju
Slučaj Smiljane Srnec, osumnjičene za ubojstvo sestre Jasmine, ponovno je aktualizirao pitanje o ženama ubojicama. Naime, u kriminologiji se općenito malo govori o ženama ubojicama, kriminološka istraživanja više su orijentirana na muškarce jer se smatra da je kriminal ponajprije muška pojava, odnosno muški fenomen. Takvo shvaćanje nije se temeljilo samo na ulogama koje žene i muškarci imaju u društvu već i na činjenici da su muškarci u svim povijesnim razdobljima diljem svijeta počinili više kaznenih djela no žene. No zašto i kako žene ubijaju ipak je bila tema nekoliko istraživanja u Hrvatskoj, a jedno od njih koncem 90-ih izradila je i psihijatrica Lana Mužinić. Iz tada prikupljenih podataka ona je došla do zaključka da žene najčešće ubijaju iz straha, pri čemu koriste hladno oružje. Uglavnom ubijaju bračne ili izvanbračne partnere, i to nakon što su dugo godina bile izložene psihičkom i fizičkom zlostavljanju. Iz istraživanja dr. Mužinić proizašlo je i da su žene ubojice uglavnom bile ubrojive i trijezne. Nakon bračnih partnera, ako je suditi po novinskim arhivama iz posljednjih 20-ak godina, žrtve žena ubojica su njihova djeca, pri čemu je uglavnom riječ o čedomorstvima, a iznimno rijetko se događa da žena ubije roditelje, brata ili sestru.
koliki kreten moraš bit da staviš ovakav naslov ...