Odjel za podršku žrtvama i svjedocima: 'Silovan sam. Možete li mi pomoći?

Mali ured, s dva stola na kojem su kompjutori i telefoni. Nekoliko stolica porednih uz zidove prekrivene plakatima koji vrve pozitivnim porukama i korisnim informacijama. Tako izgleda soba, smještena na drugom katu zagrebačkoga Županijskog suda, kroz koju je od 2008. do danas prošlo 11.000 ljudi. I sve su to bili ljudi koji su u nekom trenutku svog života na ovaj ili onaj način, zbog ovog ili onog razloga, bili žrtve ili svjedoci kaznenog postupka. U tom, za većinu njih traumatičnim trenucima, svojevrsno svjetlo na kraju tunela bile su Ana Ergović Kuzmanović i Boška Potkonjak, zaposlene u Odjelu za podršku žrtvama i svjedocima kaznenog postupka.

Težak je to posao jer njih dvije, po struci socijalne radnice, ljudima koji im se obrate budu i rame za plakanje, i psiholog, i psihijatar, a ponekad i jedina osoba s kojom mogu pričati o svom problemu. Kako onom koji ih je doveo do njih tako i o nekim drugim životnim problemima. Jedan od onih koji je nakon traumatičnog iskustva koje je prošao ima potrebu nazvati Odjel za podršku žrtvama i svjedocima bio je i jedan muškarac.

– Dobar dan. U policiji su mi dali vaš broj. Možete mi pomoći? Ja sam silovan... – kazao je taj muškarac. On je jedna od 17.000 osoba koje su od 2008. nazvale Odjel za podršku žrtvama i svjedocima ili je odjel zvao njih. A zašto su svi ti ljudi zvali baš njih, kako im taj odjel može pomoći te od kada postoji, objasnila je Ana Ergović Kuzmanović.

– Odjel postoji od 1. svibnja 2008. Nastao je na prijedlog Ministarstva pravosuđa i programa Ujedinjenih naroda za razvoj. Najprije je pokrenut na sudovima u Zagrebu, Zadru, Vukovaru i Osijeku, a 2011. osnovana su još tri odjela na sudovima u Rijeci, Splitu i Sisku. Na svakom sudu, u svakom odjelu, rade dvije osobe. U našem odjelu ja sam voditeljica, a Boška je savjetnica. Mi smo po struci socijalne radnice. U ovakvim odjelima rade pravnici, ali i socijalni radnici, socijalni pedagozi, psiholozi – kaže Ana Ergović Kuzmanović.

Zašto su im potrebne osobe upravo takvih profesionalnih profila, jasno je čim vam opiše čime se zaposleni u Odjelu za podršku žrtvama i svjedocima svakodnevno bave.

– Mi ne pripremamo žrtve i svjedoke. Odnosno pripremamo ih u smislu da im olakšamo boravak na sudu i prolazak kroz pretkazneni i kazneni postupak. S njima ne govorimo o detaljima onog što im se dogodilo. Ako oni i počnu o tome govoriti, kažemo im da će o tome moći govoriti pred sudom. Naš je posao da ih saslušamo, da im objasnimo koja prava imaju i kako ih ostvariti. I stoga je važno da nam se žrtve jave što prije – kaže Ana Ergović Kuzmanović.

Kako njihov posao izgleda u praksi, objašnjava na primjeru zlostavljane žene koja je prijavila policiji svog zlostavljača. Policija je došla i odvela ga, a iako je to za žrtvu trebalo biti olakšanje, ona se zapravo susrela s nizom praktičnih problema.

– Žrtva je u strahu, ne usudi se izaći iz stana jer ne zna što se dogodilo s njezinim zlostavljačem. Kada se obrati nama, mi provjerimo o čemu je riječ, pa joj naknadno možemo javiti da je njezin zlostavljač završio u istražnom zatvoru i na koliko dugo. Objasnimo joj do kada taj istražni zatvor traje, kažemo joj da će ona tijekom tog vremena biti ispitana te da on ne može biti pušten dok ona nije ispitana. Kažemo joj i da može, ako želi, svjedočiti videovezom kako ne bi ni vidjela ni čula svog zlostavljača, Iako žrtve već nakon prijave djela policiji dobiju naš kontakt i popis prava koja imaju činjenica je da mnogo njih ne zna koja prava imaju. I zato smo mi tu. Da im pomognemo i objasnimo, pa je doista bitno da nam se žrtve kaznenih djela što prije jave – objašnjava Ana Ergović Kuzmanović.

Na policiji dobiju broj

I ona i njezina kolegica Boška Potkonjak tijekom razgovora neprestano ističu kako je za žrtve bitno da se što prije obrate Odjelu za podršku jer tako na najbolji mogući način mogu konzumirati svoja prava.

– Mnogi ljudi ne znaju koja su im prava, a ono što dobiju na policiji njima je počesto nerazumljivo – kaže Boška Potkonjak.

Ona i njezina kolegica opisuju kako izgleda pomoć koju pružaju žrtvama.

– Nakon što prijavi kazneno djelo policiji, policija žrtvi daje pisanu obavijest u kojoj su navedena prava koje ima prema ZKP-u. Prvi kontakt koji je na toj obavijesti naveden jest naš kontakt, odnosno broj telefona 01 4801 062. Osim telefonom, mogu nam se javiti i mejlom ili doći osobno. Radimo od 8 do 16, no nakon toga je uključena telefonska sekretarica na kojoj se mogu ostaviti poruke. Inače, policija potiče žrtve da nam se jave, a nakon policije, žrtva će i na DORH-u dobiti usmenu obavijest o svojim pravima. Tek nakon toga slijedi sud, odnosno potvrđivanje optužnice i suđenje. Želim naglasiti da mi žrtvama pružamo podršku u bilo kojem trenutku tijekom postupka, a glavna podrška koju im pružamo u prvom kontaktu jest emocionalna. To znači da mi slušamo što nam žrtve govore, što je jako bitno. U tim kontaktima dajemo prostora i žrtvama i svjedocima da nam kažu što ih muči. Objasnimo im koja su im prava i kako ih mogu ostvariti – kaže Ana Ergović Kuzmanović.

Ima prava ako ih traži

Njezina kolegica objašnjava da će žrtva svoja prava ostvariti samo na vlastiti zahtjev, a da bi ih zahtijevala, mora znati kakva su, gdje i od koga ih tražiti.

– Što nam se žrtva prije javi, mi joj prije možemo dati neke informacije i pripremiti je za ono što je čeka tijekom postupka. Žrtva silovanja, koja nam se javi odmah nakon prijave, doznat će da može dati iskaz videovezom. Da bi tako bila saslušana, to mora tražiti i onda to sud odobrava. Ima pravo i na opunomoćenika koji će zastupati njezina prava, a kojeg plaća država. Takvim žrtvama počesto je potrebna i pravna i psihološka pomoć, a mi im dajemo informacije gdje takvu pomoć mogu besplatno dobiti. To im daje neku sigurnost jer okrivljenik uz sebe uvijek ima branitelja, dok su žrtve same. S nama nisu tako jako same – kaže Boška Potkonjak.

Njezina kolegica ističe da žrtvama kaznenih djela puno znači kada imaju s kim razgovarati.

– Slušanje, aktivno slušanje ono je što je bitno jer je većina tih ljudi osamljena, nema podršku ni razumijevanje okoline. O traumama koje su im se dogodile uglavnom nemaju s kim razgovarati ili sa svojim problemima ne žele druge ljude zamarati. I zato smo mi tu za njih. Povjerenje koje žrtve steknu u nas teško je opisati. Znalo nam se događati da nas nazovu poslije, kada sve to prođe, jer im se opet dogodila neka teška situacija i imaju potrebu razgovarati s nekim tko ih sluša – kaže Ana Ergović Kuzmanović.

Na pitanje kako žrtve reagiraju kada se nađu u njihovu malom uredu, obje kažu da tu nema pravila.

– Imate, recimo, pet žena koje su radile u trgovini koja je orobljena. Jedna neće prestati govoriti, druga će samo gledati u pod, treća će plakati, četvrta neće prozboriti ni riječ... Isto tako među njima, jedna će otići na bolovanje, koje će trajati mjesecima, druga će naći novi posao, a treća će se ošišati i promijeniti boju kose, iz straha da je počinitelj negdje ne nađe ili prepozna... – kaže Ana Ergović Kuzmanović.

Napominje da one rade samo s odraslim žrtvama, dok se maloljetnima bavi Odjel za mladež. No, uz osmijeh objašnjavaju da su ponekad i tete čuvalice.

– Kada majka dođe davati iskaz, a s njom su djeca jer ih nije imala kome ostaviti ili su i djeca možda svjedoci, dok ona daje iskaz, mi se brinemo za djecu. Djeca ne smiju sama biti na sudu, pa mi onda s njima razgovaramo, crtamo... – uz osmijeh kaže Boška Potkonjak.

Ergović Kuzmanović napominje da sve žrtve kaznenog postupka imaju pravo na podršku te da žrtve kaznenih djela s elementima nasilja imaju pravo na novčanu naknadu.

– To nije odšteta, već novčana naknada koju daje država. No da bi se ta naknada dobila, moraju se ispuniti neki uvjeti, a jedan od njih je da se taj zahtjev preda šest mjeseci od prijave djela policiji. I zbog toga je bitno da nam se žrtve jave što prije – ponavlja Ana Ergović Kuzmanović najvažnije za ostvarivanje prava žrtava. Ističe i da su nekim žrtvama pomogli da im se isplate pogrebnine.

Osim što žrtvama objašnjavaju koja su im prava, Ana i Boška pomažu i sucima, jer rade procjenu pomoći koja je žrtvi potrebna, a kako kontaktiraju sa žrtvama, sucima znaju reći je li žrtva u Hrvatskoj ili inozemstvu, je li bolesna, može li doći na sud i slično. Istu stvar rade i kad su svjedoci posrijedi. Naglašavaju da su posebno proaktivne kada su svjedoci ratnih zločina posrijedi. To je bitno jer je tu riječ uglavnom o starijim ljudima, koje prije rasprava zovu, provjeravaju mogu li doći na sud, organiziraju im prijevoz na sud i sa suda.

– Do sada smo kontaktirali s više od 1000 ljudi koji su svjedočili u postupcima za ratne zločine. Riječ je uglavnom o starijim ljudima, koji žive u nedostupnim područjima Hrvatske i koji su često bolesni, što su informacije koje i sucima koriste za pripremanje rasprave. Inače, ističem da na sudu imamo podršku svih za ovo što radimo – počevši od predsjednika suda, preko sudaca i savjetnika, pa do pravosudne policije. Za naš posao protok informacija i dobra suradnja jako su bitni, a mi to imamo – kaže Ana Ergović Kuzmanović.

Boška kaže da u njihovu teškom poslu ponekad zna biti i komičnih situacija, poput one kad dočekuju svjedoke na ulazu u sud.

– Dobijemo popis svjedoka pa im pristupimo na ulazu. Neki nas znaju pitati kako smo doznale da dolaze? Drugi odbiju našu pomoć, a nekima je drago da je netko s njima te da im se objasni tko gdje u sudnici sjedi, tko ih ispituje i zašto. Većinu zanima kako se ponašati u sudnici jer ih je strah da se ne osramote – zaključuje Boška Potkonjak.