Hrvatska je izgubila pet godina u neuspješnim pokušajima rješavanja problema nagomilanih dugova za autoceste. Četiri su godine Vlade Zorana Milanovića prošle, a nijedan njezin plan za autoceste nije realiziran.
Davanje već izgrađenih autocesta u koncesiju naišlo je na žestok otpor javnosti zbog čega se na kraju odustalo od te ideje, a takozvani Plan B o inicijalnoj javnoj ponudi (IPO) nije zaživio jer su stigli izbori i promijenila se vlast. Stigla je kaotična i kratkotrajna Vlada Tihomira Oreškovića u kojoj u početku nije bilo suglasja oko mogućeg rješenja za autoceste, a kada se ono na kraju i postiglo, Vlada je pala pa je cijeli taj proces otišao na čekanje.
Sad imamo novu Vladu, koja izgleda puno ozbiljnije od prošle pa su i očekivanja od nje puno veća i što se tiče konačnog rješenja dugova za autoceste. Dio kredita trebao bi se refinancirati povoljnim zajmom Svjetske banke, a cestarske tvrtke trebale bi se restrukturirati.
A ključna će pri tome biti odluka što učiniti s tvrtkom HAC-ONC, koja je nastala spajanjem održavanja i naplate cestarine HAC-a i ARZ-a i to zbog namjere Milanovićeve Vlade da autoceste da u koncesiju, a zatim da provede IPO te tvrtke.
S obzirom na to da su obje te ideje propale i nova Vlada želi refinancirati dugove i restrukturirati tvrtke, najbolja je opcija gašenje HAC-ONC-a i povratak na stanje od prije 2012. godine kada su i ARZ i HAC imali svoje održavanje i naplatu. HAC-ONC, naime, nikad nije ispunio svoju svrhu za učinkovitijim održavanjem autocesta.
Nadležnosti između te tvrtke i njegovih osnivača nejasne su i sustav ne funkcionira dobro. Naplata cestarine nikad nije objedinjena u jedinstveni sustav. No zato su se nagomilale direktorske i šefovske pozicije u HAC-ONC-u paralelno s onima u HAC-u i ARZ-u.
No, što god da odluči sadašnja Vlada vezano za autoceste, potrebno je da za to postigne društveni konsenzus kako se ne bi ponovila priča s koncesijom i IPO-om pa da onda izgubimo još četiri godine, a da problem autocesta nismo riješili.