Olakšice za minimalac cementirat će primanja stotina tisuća radnika

Rad u Hrvatskoj nikad nije bio jeftiniji niti su poslodavci raspolagali s toliko jeftine radne snage kao sada, ali opet se na sve strane čuje kuknjava da je radna snaga preskupa! Nekoliko zadnjih godina tvrtkama i javnim ustanovama država godišnje isporučuje 40 tisuća besplatnih mladih radnika koji prolaze kroz jednogodišnje ili dvogodišnje stručno osposobljavanje za koje primaju naknadu u visini minimalne plaće. Uz vojsku potplaćenih mladih i obrazovanih radnika, na tržištu je i 15 tisuća “otpisanih” koji se uključuju u javne radove te približno stotinu tisuća radnika svih zvanja i kvalifikacija za koje poslodavac ne mora plaćati zdravstvene i ostale socijalne doprinose. Ponudi jeftine radne snage pridonosi i 85 tisuća studenata čija je satnica 15 do 20 kuna, a od iduće godine dolazi još jedna skupina osiromašenih radnika koji neće imati šanse odmaknuti se od minimalca jer je kroz novu fiskalnu olakšicu država zacementirala njihova primanja.

Da ih rastereti udara koji će donijeti povećanje minimalne plaće za pet posto, država će poslodavcima koji ih isplaćuju prepoloviti doprinose, što su sindikati s razlogom iščitali kao otvoreni poziv ostalima koji plaćaju nešto više od minimalca da smanje plaće. Popustom na cijenu rada htjelo se pomoći tekstilnoj, obućarskoj i drvnoj industriji da stabiliziraju troškove poslovanja i opstanu na tržištu, no sve što se događa na tržištu rada pokazuje da se poslovna egzistencija ne može graditi isključivo na jeftinim radnicima. Tmurnu sliku domaćeg tržišta rada traumatiziranog višegodišnjom recesijom i masovnim odlaskom stanovništva, upotpunjuje odluka o uvozu nešto više od 30 tisuća stranih radnika od kojih se očekuje da preuzmu slabo plaćene poslove koje domaće stanovništvo ne želi raditi. Hrvatska sada ima oko 190 tisuća nezaposlenih, većinu čine ljudi srednje i starije dobi koji su bez posla dulje vrijeme te ih poslodavci ne žele zapošljavati. Ljudi iz građevinskog sektora kažu da će biti sretni ako iskoriste svaku drugu odobrenu uvoznu kvotu za građevinsku djelatnost jer je potražnja za radnom snagom na europskom tržištu golema pa će i stranci zaobilaziti Hrvatsku. Radna snaga još nije mobilna kao kapital ili roba, ali barijere za ulazak na tržište zapadne i središnje Europe sve su niže jer radne snage nedostaje i na zapadu i na istoku Europe.

Sužavanje bazena

Da bi zaustavile bijeg vlastita stanovništva, istočne zemlje krenule su u značajnije povećanje svih pa i minimalnih plaća koje su nakon 2008. godine u Bugarskoj i Rumunjskoj udvostručene, a srednjoeuropske zemlje povećale su najniže plaće između 30 i 70 posto. U Hrvatskoj su plaće počele rasti tek prošle godine, s time što je minimalac rastao čak i brže od prosječnih plaća te je od 2008. godine porastao za oko 14 posto. Zbijanje plaća ispod i oko prosječnih dovelo je do toga da danas gotovo nijedna grupacija nije zadovoljna primanjima. Porezno rasterećenje malih plaća prebačeno je na više dohodovne razine, a to su skupine koje se lakše zapošljavaju izvan Hrvatske. Rumunjska će od iduće godine utrostručiti plaće liječnika i profesora da bi zaustavila snažan migracijski val koji je opustošio tamošnje bolnice. Hrvatska se slabo snalazi na svim poljima, pa i na tržištu rada, odakle joj drugi otimaju ljude pred nosom dok domaći poslodavci, pa i država, i dalje pokušavaju graditi konkurentnost preko niskih plaća.

Pet posto ili 131 kunu veća minimalna plaća može u ovoj državi zadržati samo one koji nemaju kamo, a kontraproduktivno bi moglo biti i plaćeno stručno osposobljavanje od približno 2600 kuna mjesečno jer je ono cementiralo zarade mladih. Procjene o broju radnika koji primaju čistu minimalnu plaću iznose od 30 do 75 tisuća, no nova fiskalna olakšica digla je vrijednost minimalca u očima poslodavaca jer im nosi značajan popust. Službena statistika u svom godišnjem istraživanju o strukturi zaposlenih prema visini neto plaća navodi da približno 45 tisuća zaposlenih u tvrtkama i javnim ustanovama zarađuje manje od 2500 kuna, no oko 110 tisuća radnika dobiva na ruke od 2501 do 3100 kuna i upravo bi ta skupina mogla biti glavni kandidat za spuštanje na minimalnu plaću koja će od iduće godine biti 2752 kune mjesečno. Radnici zaposleni kod obrtnika ili pak ljudi koji se vode kao samostalni profesionalci nisu uključeni u spomenutu statističku obradu pa bi mogla nastati poprilična gužva oko najnižeg platnog razreda u zemlji.

Iz Porezne uprave stiže informacija da je u prosincu prošle godine minimalnu plaću ili manje od zakonom propisanog iznosa primilo 76.404 radnika, a koliko ih je danas, nitko ne zna. Kuna više ili manje, puno je to potplaćenih radnika za državu u kojoj radi oko 1,4 milijuna ljudi. Prema spomenutoj analizi o strukturi neto plaća, na minimalcu je svaki peti zaposleni u tekstilnoj i obućarskoj industriji, svaki deveti zaposleni u drvnoj industriji, svaki šesti u gradnji zgrada, svaki peti u uslužnim djelatostima, dok svaki drugi u zaštitarskim tvrtkama zarađuje tek neznatno iznad te granice! Kome je od poslodavaca minimalac maksimum dokle mogu dobaciti, a kome stvar svjesne odluke da zaobiđe dodatna javna davanja, prije svega socijalne doprinose, može se samo nagađati. Trebalo bi vjerovati šefu industrijskog sindikata Mladenu Novoselu kad kaže da je među poslodavcima koji isplaćuju minimalne plaće puno više lovaca u mutnome nego onih koji stvarno ne mogu osigurati više plaće. Minimalac se povećava odnosno usklađuje s kretanjem prosječnih plaća svake godine pa je i predstojeća korekcija bila očekivana. No, izvedba je veliko iznenađenje jer se država isprsila više nego što je to itko od nje tražio i očekivao. To što će tvrtkama koje isplaćuju minimalne plaće država oprostiti plaćanje 50 posto zdravstvenih doprinosa problematično je s više osnova, a nije naodmet spomenuti da su prijedlogom podjednako iznenađeni i sindikati i poslodavci, samo što poslodavci mudro šute.

Kome bi palo na pamet tražiti da se na pleća zdravstvenog sustava prevali četvrt milijuna kuna subvencija najlošijim poslodavcima u zemlji u vrijeme kad se priprema teren za nove veće zdravstvene poreze ili ograničavanje zdravstvenog paketa usluga! Sustav koji godišnje stvara dvije milijarde kuna gubitka i puca po svim šavovima ostat će godišnje bez najmanje 180 milijuna, a moguće i 360 milijuna kuna zdravstvenih doprinosa za radničke minimalce. Prva brojka polazi od pretpostavke da minimalac prima oko 50.000 radnika, za koje će poslodavci ubuduće plaćati oko 300 umjesto 600 kuna zdravstvenog doprinosa mjesečno, dok se procjena o kompenzaciji za povećanje minimalca od 360 milijuna kuna temelji na računici da minimalac prima oko 100.000 zaposlenih u pravnim osobama, obrtu i samostalnim profesijama! Poreznici u tu fiskalnu olakšicu ulaze s pretpostavkom o četvrt milijuna potencijalno izgubljenog prihoda, no tko će sve koristiti olakšicu, država će otkriti tek na isplati prve plaće, ako nekome bude u interesu odmah kopati po dostavljenim tzv. JOPPD obrascima. U sužavanje bazena iz kojeg se puni zdravstveni fond ide se istodobno kad ministar zdravstva Milan Kujundžić najavljuje stvaranje kvazifonda za skupe lijekove i priprema se za veće sudjelovanje građana u troškovima liječenja. Trebaju li poduzetnici koji grade vile u poreznim oazama a radnike drže na minimalcu takav oblik subvencije?

Zdravstveni je lobi posve u pravu kad kaže da mu država duguje silne milijarde na ime oslobođenih kategorija stanovništva, a sad se taj krug uz postojeće skupine širi i na tvrtke koje isplaćuju radničke minimalce ili pak, prema novom braniteljskom zakonu, djecu ratnih stradalnika kojoj će se također prepoloviti zdravstveni doprinosi. Takav potez dodatni je mamac poslodavcima da povećaju broj radnika na minimalcu te i one koji su tu negdje spuste na magičnu granicu koja će im donijeti poreznu olakšicu. Kada se zadnji put moglo čuti da je netko poznat dobio posao kao pripravnik? Otkako država preko stručnog osposobljavanja poslodavcima osigurava 40 do 50 tisuća besplatnih mladih radnika godišnje, tvrtke su prestale zapošljavati pripravnike i općenito mlade ljude bez radnog iskustva! Do prije tri godine ugovori na određeno, tri po tri mjeseca i tako unedogled, bili su najčešči oblik zapošljavanja, no čim je država rad na neodređeno vrijeme oslobodila plaćanja zdravstvenog i ostalih pratećih doprinosa na pet godina, takvi su ugovori preko noći masovno pretvarani u radni odnos na neodređeno.

Poticaji u pogrešne ruke

Sve bi to možda i imalo nekakvog opravdanja da rezultat silnih oslobađanja nije poražavajući, a očituje se po stalnom padu zaposlenosti, masovnom odljevu stanovništva, stagnaciji investicija, ali i po povećanju dobiti poduzetnika. Godine 2016. dobit poduzetnika rasla je 38 posto u odnosu na godinu prije, a prije toga je udvostručena. Nije Hrvatska poduzetnički raj niti je lako poslovati u našoj zemlji, ali nešto duboko ne štima s državnom politikom kada ona proizvodi katastrofalno loše rezultate. Ove je godine država iz proračuna ili europskih socijalnih fondova osigurala oko 1,4 milijarde kuna poticaja za zapošljavanje nezaposlenih – iduće godine bit će 1,6 milijarda kuna – sav se taj novac potroši, a rezultat je smanjenje zaposlenosti, bijeg radne snage u inozemstvo i sve veći manjak radnika, koji će se krpati visokim kvotama za strane radnike. Ministar financija Zdravko Marić kazao je ovih dana da mu je od poreza na dobit u državnu blagajnu sjela milijarda kuna više nego što je planirao i to povećanje pripisuje efektu smanjenog poreza na dobit.

– Manje je više – kaže ministar. I doista, ako je manje više, zar ne bi bilo mudrije okaniti se poticaja koji uglavnom završavaju u pogrešnim rukama, smanjiti poreznu presiju svima i tako olakšati poziciju tvrtki i poslodavaca koji imaju proizvod, znaju i žele raditi umjesto da se stalno pogoduje problematičnim sustavima.

Pogledajte i što će se promijeniti uvođenjem eura i hoće li sve poskupjeti: