'Ako dođe LNG, nema više Pippija, Molltelija, Hanza, a ni Günthera. Gotovi smo...'

S ponistre se vidi LNG tanker, ispo’ volta piva panker... Tako se na Krku ovih dana mještani šale na svoj račun. Osmijeh traje nekoliko sekundi pa nestaje. Lica u Omišlju i Njivicama postaju ozbiljna. Zabrinuta. Pod njihovim će se prozorima, mnogo toga govori u prilog tome, graditi plutajući LNG terminal. Brod veličine i dužine zagrebačke Mamutice. A ta je među najvećim zgradama u Europi.

– Neće biti Pippija, to je problem LNG-a – kaže jedan.

Kakvog Pippija?

– Pippi je kuštravi pas. Mješanac, vlasnici su mu Nijemci. Ljetuju godinama kod mene, baš u ovoj kući pokraj glavne ceste. Svako ljeto njihov Pippi šnjofka, uživa, ljepše mu je na Krku nego kod kuće, u parku u Hamburgu – kaže iznajmljivač apartmana te pokazuje fotografiju psa na mobitelu.

– Stari, nije turizam zajebancija. Znam kako se mojim gostima ljubimci zovu. Moram znati! I ovo ti je Pippi, imam ja još slika ljubimaca svojih gostiju. To je turizam. U mobitelu imam stotine brojeva Nijemaca, Talijana, Austrijanaca, Švicaraca... I svakog zovem za rođendan, da mu čestitam Božić, pa Novu godinu. Eto, čak znam i kako im se psi zovu. Moraš se o svemu brinuti da bi gost bio sretan... – govori pa dodaje:

– Hoćeš konkretno? Günther iz Hamburga nedavno je slavio rođendan, čuo sam se neki dan s obitelji Mollteli iz Milana, javio se i Franz iz Beča, obitelj Hanza iz Klagenfurta.

A zašto mi to govorite?

– Nećemo se više čuti. Gotovo je. Ako dođe LNG terminal, plutajući ili kopneni, više neće biti Pippija. Neće više dolaziti. Ni on, ni nitko drugi. Ni Franz ni Hanz. Gotovi smo. Stari, gotovi... – govori on.

Stat ćemo pred bagere, izaći brodom na more

U satima koji slijede, a koje smo krajem ovog tjedna proveli na otoku Krku razgovarajući sa stanovnicima o LNG terminalu, svi unisono govore:

– Čeka nas katastrofa.

Jedan je otišao toliko daleko da je rekao:

– Objesit ću se.

Bilo je u afektu. Nije tako mislio. Nadamo se.

– Stat ćemo pred bagere – kažu drugi.

Ima li uopće netko tko je za?

– Problem nije u LNG terminalu, već u načinu na koji je on predložen. Od Kvarnera će napraviti hladni bazen jer namjeravaju koristiti morsku vodu za uplinjavanje, a time će pothladiti more. A klor koji će koristiti u procesu dovest će do ekološke katastrofe. Tu je problem – govore. Idemo od početka. Od plaže, nešto dalje, u Omišlju. Na mjestu gdje je rimsko naselje Fulfinum. Tu su Rimljani sagradili “POS-stanove” za razvojačene vojnike koji su se vratili nakon što su osvajali područja današnje Rumunjske. Ovdje su napravili luku, no nisu dovozili naftu ili plin, već žito iz Afrike. Dakle, u I. stoljeću već je ovo bila strateški važna točka. Danas tu zjapi prazan prostor posrnule Dina-Petrokemije. S druge strane ograda, područje JANAF-a. U društvu, tu na plaži, nekadašnji šef proizvodnje Dine Romeo Deša.

Materijal za space shuttle

– Bila je ovo prva američka investicija u socijalističkim zemljama. I u ovom pogonu bio sam od prvog do posljednjeg dana. Ja sam ga otvorio, ja sam ga i zatvorio. Dana 21. veljače 1984. u 00.21 sat počeli smo raditi, a završili u rujnu 2011.

U koliko sati i minuta?

– Ne znam. Pamtim samo lijepe stvari... Bilo je jutro.

Pokazuje na mjesto gdje bi trebao izniknuti LNG terminal.

– Vidi, Dina je u 70-ima radila na visokim ekološkim standardima. Amerikanci su tada željeli pokazati da se brinu i o ljudima i o okolišu. Ovdje se koristio sustav s titanskim izmjenjivačima topline. A titan se koristio na space-shuttleovima! Ispred Dine se i danas može kupati. Eto, ovo je plaža. A danas, 40 godina kasnije, sve će se to uništiti, a sve da bi se pojeftinili troškovi – kaže Deša pa poentira:

– Misle da smo mi ovdje francuske sobarice i nepismeni ribari... No, zaboravljaju da je baš u Omišalj došao niz stručnjaka iz područja bivše države s ciljem da rade u Dini. I ako netko zna nešto o ovom pitanju, mi smo ti.

LNG vodič za – početnike – rekli su Marijana i Vjeran Piršić iz Udruge Eko Kvarner. Na terasi svoje obiteljske kuće. S koje će uskoro imati novi pogled...

– Plin stiže brodovima iz Katara, Nigerije, Australije. Novi je igrač SAD, a tu je i Meksiko. Naravno, i Rusi. No, kako bi ga brodovima dovezli do kupca, moraju mu smanjiti volumen. Zamrznu plin na -162 Celzijeva stupnja, smanje mu time volumen 600 puta, pretvore ga u tekuće stanje te može u transport. No, problem je što, kad ga ponovno treba “otpakirati” (regasifikacija) kad dođe u luku, to se radi upravo na plutajućem terminalu. Zato ga treba zagrijati da bi se pustio u plinovod. Dakle, i srednjoškolci to znaju, plin treba zagrijati. I tu, na LNG brodu, počinju problemi. Prvi je način da se dio plina, otprilike jedan posto, koristi da bi se vratio u plinovito stanje. Drugi je način da se koristi temperatura iz termoelektrane, a treći da se za taj postupak uzima morska voda. I taj je treći način najjeftiniji, no i najproblematičniji – govore ekolozi pa objašnjavaju:

– Temperatura morske vode koja se uzima za taj postupak vraća se šest stupnjeva hladnija. More se hladi. Usto, da se na usisnim cijevima za morsku vodu ne bi skupljale alge i školjke, one se čiste spojem koji kolokvijalno zovemo varikina. I koji završava u moru. Nije to problem raditi na velikom oceanu, ali na malom prostoru, poput Kvarnerskog zaljeva, gdje je najveća dubina 60 metara, to vrlo brzo postaje katastrofa. More će već za nekoliko godina ovdje biti rashlađeno. Imat ćemo, eto, hladni bazen pun klora i bez života – govore.

– Problem je još jedan – tvrtka LNG Hrvatska prvo je odbacila ovakav način regasifikacije morem, čak je i ministrica Mirela Holy zabranila korištenje mora za to, a sad su se vratili na to nepovoljno rješenje! Ne treba zaboraviti ni da je dno kameno pa bi se tisuće kubika kamena na kvarnerskom dnu trebalo razbiti, za što bi napravili podvodni kamenolom. Brod pun plina i sigurnosni je rizik, a znamo da kvarnerska bura toliko puše da je i savila metalne stupove javne rasvjete na nekoliko stotina metara od planiranog LNG terminala. Taj je bočni vjetar ugroza.

Milvana Arko Pijevac ronila je u većem dijelu Kvarnera. Zna kako izgleda dno i kako bi na njega utjecale kemikalije za održavanje.

– Klor, odnosno natrijev hipoklorid koji zovemo varikina, stvarao bi štetne spojeve, a najosjetljiviji su mladi organizmi poput planktona. Ako nema planktona, nema ni hrane za male ribe, a onda, kako nema male ribe, nema ni hrane za velike. Ostat će ribe, ali bit će je puno manje, a ona će imati koncentracije toksičnih, kancerogenih i mutagenih spojeva. To ćemo ovdje dobivati na tanjuru. Usto, morska će se voda rashladiti, prema nekim računicama, osim što će biti klorirana, bit će i do sedam Celzijevih stupnjeva hladnija.

Kemičar Jarolim Meixner (70), vanjski suradnik Toksikološkog zavoda, također je susjed. Godinama je bio rukovoditelj Zaštite okoliša i obrade voda u Dina-Petrokemiji. U središtu Njivica, on objašnjava probleme slikovito.

– Voda će se rashladiti pa ćemo u Kvarneru loviti haringe! K nama će dolaziti ljetovati turisti mazohisti! A tih nema previše. To nam je buduća klijentela. Ti će se moći kupati u pjeni i uživati u hladnoj morskoj vodi. Budemo li pošteni, pozitivno je što je plutajući terminal jeftiniji nego fiksni, ali donosi ekološku, turističku, ekonomsku i estetsku katastrofu. O buci da i ne govorim...

Zoran Skala, legenda održivog razvoja otoka Krka, gleda širu sliku:

– Političari moraju imati svijest da im emisije stakleničkih plinova ubijaju djecu i unuke. Do kraja stoljeća, ako nastavimo ovako, prema upozorenjima objavljenima krajem prošle godine, zemlja će se do 2100. zagrijati za četiri Celzijeva stupnja, a znanstvenici upozoravaju da čovječanstvo to možda neće moći preživjeti.

Dođite na ljetovanje u Omišalj

Što će biti na kraju?, pitamo društvo na Krku.

– Ne znamo. To i nas zanima, znat ćemo do ljeta. Žele napraviti nešto što se američki kapitalisti nisu usudili napraviti socijalističkoj Jugoslaviji 70-ih godina kad se otvarala Dina-Petrokemija. Oni tada nisu uništavali Kvarner. A sad, pazi, naši ljudi žele napraviti baš to, sami sebi...

Nešto dalje, na samoj rivi u Njivicama, kod velikog mola, stoji Pave Cindrić (53). Poznat je u mjestu kao najuspješniji tunolovac.

– Nekretnini koja sada vrijedi, recimo, 400 tisuća eura, ako dođe terminal, past će vrijednost na desetak tisuća eura. Pa tko će ovdje htjeti biti ili dolaziti? To nam nitko neće moći vratiti. Gubici u turizmu, u ribarstvu, pad vrijednosti nekretnina, gubi se i kvaliteta života. A što ćemo dobiti? Ništa... – kaže ribar iz Njivica pa dodaje:

– Znaš što bi bila idealna ideja? Da ovi ljudi, oni koji dižu ruke i daju glas za taj projekt, koji su nedavno, 8. ožujka, izglasali Studiju utjecaja na okoliš o plutajućem LNG-u i dali joj zeleno svjetlo, umjesto da idu na ljetovanje na Brač ili Hvar, dođu ljetovati ovdje. Tu, preko puta u Omišalj. I oni i njihove obitelji. I tako godinama. I nije im skupo, eto tamo je apartman koji bi tu u Njivicama, gdje se zbog brda ne vidi industrija, stoji sto eura, u Omišlju je 30 eura. Pa neka dođu. I uživaju u pogledu. Tad će im biti jasno što čine i za kakav se projekt bore. Neće trebati ništa objašnjavati.