Ako bismo htjeli dati komentar naše trenutne stvarnosti, možda bismo sve najbolje saželi poznatom Chestertonovom izrekom: “Nije problem u tome što ne vide rješenje, već u tome što ne vide ni sam problem”. Kao da smo izgubljeni u vremenu i prostoru, a put kojim nas politika vodi više sliči na neki začarani krug, nego na jasan smjer ka nekom jasnom i zadanom cilju. Prije izbora obećavaju nam se brda i doline, a kad se dođe na vlast radi se sve suprotno.
Nije bitno tko je na vlasti uvijek se provodi jedna te ista politika. Kada su u oporbi napadaju sve ono što i sami provode kada dođu na vlast. Stoga ne čudi da narod koji sve to gleda gubi nadu i jedini izlaz vidi u pakiranju kufera. Naša je politika, mogli bismo reći, ne samo ispražnjena od svake politike, već i postoji zbog toga da bi nas oslobodila od političkog razmišljanja. Izgubili smo se u međusobnom optuživanju, dokazivanju krivnje i smišljanju izgovora, ali nigdje odgovora. Pritom očekujemo da će nam odgovore na naše probleme dati netko drugi.
Može li nam doista netko drugi reći što je nama bitno? Ako sami ne znamo što želimo, kako nam to netko drugi može reći? Naravno, da ne može. Jer ako nemate jasno definirane unutarnje politike, ne možete imati niti onu vanjsku. Kako pak vanjska prema van može komunicirati nešto što ne postoji? Zato se valjda uvijek bavimo gašenjem vanjskopolitičkih požara. Uvijek reakcija, nikada akcija. Ne može nama, primjerice, Juncker reći što su naši nacionalni interesi. Pa čak i kada nam Komisija zada ciljeve koji bi za nas bili korisni, poput reformi, mi to ne provodimo. Naš vanjskopolitički okvir je zadan. Mi smo članica NATO-a i Europske unije.
Ali, unutar zadanoga može se tražiti dodatna suradnja i tragati za dodatnim prilikama. Jedan od takvih nacionalnih prioriteta, s kojim se i predugo oklijeva, bila bi izgradnja plutajućeg LNG terminala na Krku. Pored očitih financijskih koristi od toga projekta, ne samo zbog pojeftinjenja plina iz ostalih dobavnih pravaca, još bismo dodatno od zemlje krajnjeg korisnika plina postali ulaznom zemljom za njegov tranzit ka Srednjoj Europi, taj bi projekt ojačao i našu vanjskopolitičku poziciju i značaj. S njime bismo dodatno učvrstili naše partnerstvo sa SAD-om, a to je i projekt koji bi nas otvorio ka daljnjem infrastrukturnom povezivanju sa zemljama Srednje Europe, prema “jantarnoj uspravnici”.
Drugi prioritet u ovom pravcu bi trebala biti izgradnja nizinske pruge od Rijeke prema Zagrebu. Tim projektom bismo ostvarili golemu prednost skraćivanja puta za robu koja iz Europe ide ka Aziji i obrnuto. Na taj bi način, luka Rijeka dobila na svojoj važnosti kao najkraća veza prema brzorastućem azijskom tržištu. Drugi krak našeg strateškog infrastrukturnog povezivanja trebali bismo tražiti u potezu jadransko-jonske transverzale. Takvo povezivanje imalo bi i geopolitički značaj, jer bismo njime stvorili ravnotežu u regiji, prije svega u odnosu na našeg “ratobornog” susjeda s kojim imamo najveće geopolitičke izazove, razvlačeći ga tako na dva “fronta”. Povezivanje tog područja započeto je izgradnjom autoceste, pa je nama u velikom interesu po završetku izgradnje Pelješkog mosta, završetak projekta autocesta do Dubrovnika.
Druga važna stvar koja je u našem velikom interesu i koju trebamo poticati je otvaranje prilike za ulaganja naših poduzetnika u toj regiji gdje su visoko konkurentni, od turizma do graditeljstva. Sljedeći projekt na kojemu bi trebalo jako inzistirati je Jadransko-jonski plinovod (IAP), koji bi se protezao od Albanije do Splita. Kroz povezivanje mediteranskih zemlja regije, ojačao bi i naš utjecaj. Jačom suradnjom s Albanijom, u kojoj Turska ima snažan utjecaj, možemo stvarati ravnotežu turskom utjecaju u BiH.
Dok bismo preko Albanije i njenog utjecaja na Kosovo, doveli u balans naše odnose sa Srbijom, pogotovo sada kada je priznavanje Kosova postao jedan od ključnih uvjeta za pristupanje Srbije Uniji. To su neka od pitanja na koja se odgovor nudi sam po sebi i na kojima bismo trebali inzistirati. Uloga političara jest da formuliraju i ponude odgovore koji bi bili na korist svih, a ne samo na korist uske političke nomenklature i uskih interesnih rođačkih krugova, kakva je praksa bila do sada.
Umjesto da nam kradu budućnost i nadu svojim izgovorima, došlo je vrijeme da konačno ponude odgovore. Želimo konačno dobiti priliku biti ZA nešto, a ne stalno u gubitničkom taboru prepušteni stihiji i propadanju. Jer, kao što kaže neiscrpni Chesterton, “mrtvog nosi voda, a samo živi može plivati protiv struje”.
Pogledajte i galeriju - U Tuđmanovo doba HDZ je stalno padao, a onda se ukazao Sanader:
“Nije problem u tome što ne vide rješenje, već u tome što ne vide ni sam problem”.