Andrija Mohorovičić upravo je kao meteorolog i započeo svoju znanstvenu karijeru. Najprije u Bakru, a potom u Zagrebu, gdje je vrlo brzo po dolasku postao prvi čovjek Meteorološkog opservatorija na Griču, o čemu smo pisali u jučerašnjem tekstu. A na pitanje koliko mu zbog njegova bespoštednog i predanog rada hrvatska meteorologija mora biti zahvalna, u nedavnom nam je razgovoru otkrio još jedan od Mohorovičićevih ovovremenih nasljednika, prof. dr. sc. Marijan Herak, seizmolog s Geofizičkog odsjeka zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta.
Unapređenje meteorologije
– Gotovo jednako koliko i seizmologija. On je seizmologiju u Hrvatskoj zapravo osnovao, a meteorologiju je jako unaprijedio i zasnovao na znanstvenim temeljima. Mohorovičić je i počeo svoj rad kao meteorolog. Za svoga je radnog vijeka nabavio ne samo najmodernije seizmološke već i najmodernije meteorološke instrumente. Objavio je i važne meteorološke radove, primjerice rad o atmosferskom rotoru s horizontalnom osi. Naime, od kapetana na brodovima čuo je da ponekad, kada puše bura u Bakru, na otvorenom moru, u Riječkom zaljevu puše vjetar protivan buri, prema kopnu. Mohorovičić je to objasnio na temelju svojih opažanja kao zatvaranje vrtloga atmosferskog rotora s horizontalnom osi. Mnogi su se tada time bavili, primjerice, i u Južnoj Africi i u Engleskoj, ali nisu napravili još taj jedan korak koji je Mohorovičić napravio, da zatvore tu donju granu vrtloga u kojoj vjetar puše “naopako”. Objavio je to 1889. u uglednom meteorološkom časopisu. Članak je bio citiran od suvremenika, što je bio veliki kompliment Mohorovičiću. Ta istraživanja i danas su jako aktualna, no on je u tome bio prvi. Prvi je u Hrvatskoj opisao i tornado, kod Novske 1892., odnosno vihor kod Čazme 1898. Taj tornado je u Novskoj cijelu željezničku kompoziciju izbacio s tračnica i razbacao uokolo, vagoni su letjeli zrakom, a on je sve to detaljno opisao i analizirao. Tom je prilikom objavio i prve sinoptičke karte u Hrvatskoj. Zatim, on je 1901. meteorološku službu izdvojio iz nadležnosti Budimpešte i preselio je u nadležnost Zagreba. Sve je meteorološke postaje, kojih je tada u Hrvatskoj bilo oko 150, najedanput dobio pod svoju ovlast, što mu je donijelo jako puno posla jer je morao prikupljati sve podatke, analizirati ih, sistematizirati. Taj praktični rad nastavio je raditi sve do umirovljenja. Osnovao je i stanicu za borbu protiv tuče, pisao naputke za motrenje oborine... Tako je Mohorovičić na neki način uspostavio i suvremenu hrvatsku meteorologiju. Točnije, on je meteorologiju, a potom i seizmologiju uveo u 20. stoljeće na pravim, znanstvenim osnovama – odao je Herak počast našem velikanu znanosti na čijim temeljima on već godinama nastavlja raditi.
I nastavlja nizati da je upravo Mohorovičić nabavio i prvi mareograf u Hrvatskoj, instrument koji bilježi razine mora, uspostavio službu točnog vremena te pokrenuo i visokoškolsko obrazovanje iz geofizičkih disciplina. A kolika je Mohorovičićeva ostavština u povijesti hrvatske meteorologije, dokazuju i ostali njegovi suvremeni sljednici koji u raznim publikacijama, monografijama i znanstvenim radovima, uz njegovo ime, navode iste ključne činjenice koje je spomenuo prof. dr. sc. Herak. Posebno je zanimljivo, u publikaciji “Andrija Mohorovičić u znanosti i vremenu”, čiji je autor nekadašnji hrvatski geofizičar sa zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Dragutin Skoko, čitati o razvoju Mohorovičićeve znanstvene karijere nakon dolaska u Zagreb.
– Andriju Mohorovičića valja smatrati našim prvim znanstvenim meteorologom i klimatologom te svakako glavnim organizatorom naše sustavno uređene meteorološke službe. Dolaskom za upravitelja Meteorološkog opservatorija na Griču u Zagrebu (6. siječnja 1892.) Mohorovičić nastavlja s intenzivnim radom na znanstvenom tumačenju pojedinih meteoroloških pojava. Nastoji uz to mrežu naših meteoroloških postaja motrenja podignuti na europsku razinu. Kao i njegov prethodnik, prvi upravitelj Opservatorija Ivan Stožir, postupno proširuje aktivnosti opservatorija i na ostale geofizičke pojave: potrese, zemaljski magnetizam i silu težu. U okviru istraživanja meteoroloških pojava Mohorovičić je pokazao interes za one izuzetno markantne, kao što su bili tornado kraj Novske 1892. i “vijor” kraj Čazme 1898. Tornado je popodne 31. svibnja 1892. zahvatio područje željezničke postaje Novska i obližnje šume te uzrokovao znatnu štetu. Mohorovičić je detaljno opisao pojavu koja je pojedine vagone vlaka, koji je upravo bio krenuo za Novu Gradišku, izbacila s tračnica. Zadnji vagon, težak više od 13 tona, bio je odbačen na udaljenost od 30 metara. U vlaku je bilo pedesetak putnika, a trojica su teže ranjena. Tornado je povezao s općim meteorološkim stanjem tog dana u Hrvatskoj i Bosni, te je uočio da je nevrijeme nastalo na jugoistočnom rubu olujne fronte, koji se podudarao s područjem niskoga tlaka zraka u sjevernoj Bosni – stoji u zapisu geofizičara Dragutina Skoke. Njegove je riječi o Mohorovičićevu zanimanju i proučavanju tornada kod Novske, u knjizi “Kroz koru do plašta - nove spoznaje o Andriji Mohorovičiću (1857. - 1936.)” u izdanju HAZU, još nekim detaljima nadopunio akademik Orlić.
– Na osnovi podataka da je vagon bio težak 13 tona te je bio odbačen 30 metara daleko Mohorovičić je izračunao da su horizontalna i vertikalna komponenta brzine vjetra pri tlu iznosile oko 70 m/s. Analizirajući smjerove kojima su razbacana stabla u obližnjoj šumi, došao je do zaključka da su preko šume prešla dva vrtloga s promjerima 800-1200 metara i 2300 metara te da su njihove staze bile udaljene 1200-1500 metara. Zabilježio je i svjedočenja očevidaca o jakoj tuči, o obliku vrtloga kao i o izuzetno niskom tlaku u njihovu središtu – ovo potonje na osnovi tvrdnje jedne žene da za prolaska “tornada nisu mogli ona i sluga zajedničkim silama otvoriti vrata od sobe, a iza prolaska tornada otvorila su se vrata sama, a prozori su svi zajedno s okvirima odletjeli u sobu”. Prikupivši podatke o vremenima u kojima su službenici telegrafskih postaja isključivali struju zbog grmljavine, dokumentirao je gibanje olujne fronte u smjeru od jugozapada prema sjeveroistoku brzinom od 20-30 km/h. Naposljetku, konstruirao je sinoptičku kartu na kojoj je uočio četiri slabe depresije kao i veliki gradijent temperature na području Hrvatske i susjednih zemalja. Pojavu tornada pripisao je tom gradijentu temperature – naveo je Orlić.
Nabava novih instrumenata
A u publikaciji “16 velikana hrvatskog prirodoslovlja, Andrija Mohorovičić” u izdanju Geofizičkog odsjeka PMF-a u Zagrebu, Skoko je istaknuo da je Mohorovičić, preuzimajući upravljanje zagrebačkim Meteorološkim opservatorijem, svoj rad usmjerio na tri područja. U prvom znanstveno objašnjava pojedine meteorološke pojave. Drugo se odnosi na to što je Mohorovičiću 1901. “povjereno vođenje čitave meteorološke službe tadašnje Hrvatske i Slavonije, koju podiže kadrovski i instrumentalno na europsku razinu, da bi potom aktivnosti Opservatorija proširio i na ostala područja geofizike: na seizmologiju, geomagnetizam i težu”.
Da su Mohorovičićeva upornost, trud i zalaganje zaslužni i za što bolju opremljenost onodobnog Opservatorija još je jednom, u već spomenutoj knjizi posvjedočio i akademik Orlić, pišući da je naš znanstvenik odmah počeo neke stare instrumente zamjenjivati novima (barograf, termograf, anemograf) te nabavljati one koje još nisu imali (higrograf, ombrograf, heliograf). Pritom je veliku pozornost posvećivao i smještaju instrumenata, njihovu baždarenju i obradi prikupljenih podataka.
– Svoju viziju zagrebačkog opservatorija kao središnje ustanove oko koje se okupljaju hrvatske meteorološke postaje ostvario je 1901. Tada je uspio objediniti u jedinstvenu mrežu 78 meteoroloških postaja koje su prije bile pod nadzorom triju državnih institucija u Budimpešti i Zagrebu te različitih privatnika. Osobno je obišao mnoge od tih postaja i pritom detaljno pregledao kako su instrumenti smješteni, jesu li uređaji ispravni i dobro baždareni te kako se obavljaju mjerenja. Pri organizaciji hrvatske meteorološke službe uzeo je u obzir način rada sličnih službi u drugim dijelovima Austro-Ugarske Monarhije, pa i u drugim državama: ostalo je zabilježeno da je 1892. dobio potporu za obilazak meteoroloških opservatorija u Budimpešti, Beču, Berlinu, Hamburgu i nekim drugim gradovima – zapisao je Orlić.
Sutra: Mohorovičić je 1893. u zagrebačkom Agramer Zeitungu počeo objavljivati vremenske prognoze