Svaki dio života Andrije Štampara može biti knjiga za sebe, a ovim serijalom nastojali smo približiti tog medicinskog inovatora u cjelini. Prikazati Štampara kroz njegov rad, razmišljanja i nastojanja, karijeru i njezin razvoj do međunarodnog utjecaja, a uza sve to prožeti i njegov privatni dio. Kao mladi liječnik, s diplomom bečke medicine, nakon povratka u domovinu upoznao je Mariju Mešnjak, postao otac i s njom imao petero djece. Najstariji sin im je Slobodan, potom su dobili kćer Ljerku, sina Borisa te kćeri Bosiljku i Zoru. O tome kako je doživio tragičan gubitak supruge, Štampar je pisao u pismima Desanki Ristović, liječnici u Zagrebu. Razvoj njihova odnosa također prate ta pisma kojima se javlja sa svojih dalekih putovanja pa tako i s onog u Kinu. Štampar je, podsjećamo, kraljevim dekretom prisilno umirovljen, označen nesposobnim i nakon tragične smrti mlade supruge bio je prisiljen osigurati egizstenciju za sebe i petero djece.
Polako je slagao sliku o djedu
Njegove unutarnje borbe nakon odluke o prihvaćanju poziva da kao ekspert Lige naroda ode u Kinu, među ostalim, opisuje u tim pismima Desanki. U Zagrebu je ostavio djecu: Svatko tko čita pisma može steći dojam kakvu je muku tada Štampar osjećao i proživljavao. Najmlađa kći Zora imala je deset godina kada su ona te ostala braća i sestre ostali bez majke, govori nam njezin sin Ivan Lukovnjak, Štamparov unuk. Kada smo razgovarali o pripremi ovog serijala, kako prikazati Štamparovu veličinu na svima jasan i razumljiv način, koronavirus tada još nije harao svijetom. Idući put kad smo se susreli s Lukovnjakom nismo se rukovali, a novi koronavirus, premda tada još nije bio naša svakodnevica niti proglašen pandemijom, sam se nametnuo kao tema. U smislu da nema prikladnijeg trenutka za serijal o Štamparu od aktualnog trenutka u kojem se nalazimo i mi i svijet.
– Spoznaje o Štamparu kao takvom počeo sam osjećati tek kad sam došao u zdravstvo. Praktički sam i došao u zdravstvo zahvaljujući njemu, no bila je to specifična situacija. Kao mladi ekonomist, htio sam raditi na terenu i moje prvo radno mjesto bilo je u Tvornici transformatora Končar. No nakon godinu dana shvatio sam da to nije baš onako kako sam zamišljao, ali se dogodilo da je u to vrijeme gradski SK donio odluku da se zdravstvo organizira kao proizvodnja. U situaciji kad je sve trebalo formirati, primarijus Mrković nazvao je moju majku i raspitivao se za mene. To je bio moj početak sa zdravstvom i tijekom svih daljnjih promjena jednostavno sam počinjao biti svjestan svega toga oko Štampara. U svim tim spoznajama najviše su mi dali Dani Andrije Štampara u Slavonskom Brodu gdje sam o njemu puno čuo iz aspekta povjesničara medicine. Jako mi je upečatljivo bilo jedno predavanje o odnosima između Štampara i Kozarca… – opisuje nam Ivan Lukovnjak, premda ekonomist, u zdravstvenom sektoru jako ime i upućenima odavno poznato.
Osim što je o djedu saznavao na predavanjima stručnjaka te iz majčinih priča i uspomena, o njemu je i sam istraživao. Danas ima Štamparove filmove s putovanja u Kini, Egipat… Tako je, kaže, na neki način stvorio svoju sliku o njemu.
– Moja je majka o njemu uvijek pričala kao o ocu i to je bila jedna njegova dimenzija. Naspram one o kojoj smo mi o njemu slušali. Moram reći da mi je bilo teško te dvije dimenzije spojiti zajedno do trenutka kad prof. Fatović-Ferenčić nije objavila pisma Desanki. Kad sam to čitao i kada sam počeo čitati njegov Dnevnik, tada sam ga upoznao u tom nekakvom privatnom segmentu. Sve to pomoglo mi je i dovelo me u situaciju da o njemu počinjem razmišljati te da počnem biti svjestan njegova značaja.
Bio sam jedanput na službenom putu u Lausanni, ali smo sletjeli u Ženevu pa smo išli u posjet Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji da ondje vidimo njegovu bistu. Kako sam se počeo susretati s tim egzaktnim dokazima njegove važnosti, tako sam počeo više o njemu i razmišljati – govori nam pokazujući obiteljske fotografije. Budući da je s roditeljima živio u Zadru, nije puno susretao djeda te je svoju sliku o njemu sam slagao kroz sve to što nam opisuje. Čuva jedno sjećanje na njega kad su mu kao malom dječaku morali operirati treću mandulu u Zagrebu, a djed Andrija je tada bio taj koji je, kaže, na neki način otvarao sva vrata i brinuo se o svemu tome.
– Morali smo otići u Zadar jer je moj otac Ladislav u ono vrijeme znao govoriti ono što nije trebalo pa je praktički jedini izlaz bio da odemo izvan Zagreba. Bio je zadužen poslije rata za Dom armije u Zagrebu, no njegov je “problem” bio što je govorio tri svjetska jezika i uvijek nosio kravatu. To nije bilo tipično, a on je pokušavao uvesti organizaciju u sve to skupa te je jednostavno dolazio u prijepore s nekim ljudima na funkcijama. U to je vrijeme moja majka Zora, Štamparova kći, radila u Arheološkom muzeju, gdje je direktorica bila žena Grge Novaka. To je bilo vrijeme “pripetavanja” tko će biti predsjednik, a tko zamjenik Akademije, pa je odnos prema njoj bio vrlo težak. Majka je bolovala od astme i tako je to njezino zdravstveno stanje iskorišteno kao razlog da se odselimo na more, pa smo sestra Vesna i ja rođeni u Zadru, a nakon osam godina vratili smo se svi u Zagreb – priča nam unuk Andrije Štampara zašto su njegovi roditelji tada otišli iz Zagreba i zbog čega nije imao čest kontakt s djedom.
Priče majke, pisma i djela
Tijekom života, kako kaže, spoznavao je važnost utjecaja svoga djeda i onoga što je pokrenuo i realizirao. Upoznao ga je preko djela koja je napisao, preko njegovih pisama i Dnevnika te onoga što mu je o njemu govorila majka. Tako danas zna da ima ljudi koji Štampara jako cijene, ali i onih drugih. Štamparov put, rad i ostavština u zemlji i svijetu su mu, dakako, poznati, a iz osobnog osjećaja kaže da je jasno kako je radi tog Štamparova prosvjećivanja cijelog svijeta i upoznavanja mjerodavnih sa svjetskim problemima netko morao biti zakinut.
– Njegova su djeca prihvatila način života praktički bez oca. Počeo je s Ligom naroda da bi ih mogao prehranjivati, a u isto vrijeme nije mogao biti s djecom – govori nam Lukovnjak dodajući da mu se, kao i inače kada se radi o nekakvoj dalekoj prošlosti, miješa ono što je stvarno doživio i ono što je čuo od drugih i vidio na slikama.
U životu primjenjuje i osobno neke djedove postulate za kvalitetniji život, pravila u smislu prehrane, izbjegavanja alkohola, brige o fizičkoj aktivnosti. Sve to danas zvuči nekako samorazumljivo, no u Štamparovo vrijeme djelovanja svijet je izgledao i živio sasvim drukčije. O tomu izučava i dalje i taj čovjek, jedan od sedmero Štamparove unučadi, baš kao što ćemo nastaviti i mi.
