Owensu je 1936. klicao pun stadion u Berlinu, ali Roosevelt je u Bijelu kuću pozvao samo bijele atletičare

U engleskom jeziku imenica “race” ima dva značenja: utrka i rasa. Upravo zato je “Race” savršen naslov prvog igranog cjelovečernjeg filma koji je tek 2016. godine snimljen o životu legendarnog crnog američkog atletičara Jesseja Owensa. U središtu filma su njegove tri povijesne utrke u kojima je na Olimpijskim igrama 1936. u Berlinu osvojio zlatne medalje: na sto i dvjesto te u štafeti četiri puta sto metara. Tome je pridodao i četvrto zlato u skoku u dalj.

Tek 1984. na Olimpijskim igrama u Los Angelesu isti je podvig uspio ponoviti Carl Lewis, dok nitko nikada nije ponovio ono što je Jesse Owens napravio već 1935. godine kada je u samo 45 minuta u četiri sprinterske discipline oborio tri i izjednačio četvrti svjetski rekord. Owensovo trčanje i skakanje u Berlinu bilo je ipak i više od sporta. Jesse Owens u globalnu kolektivnu memoriju ušao je kao crnac koji je usred Berlina razbjesnio i ponizio Hitlera pogazivši rasističku teoriju o sveopćoj nadmoći arijevske bijele rase nad svima ostalima. Ideja o pobjedi nad Nijemcima usred Berlina pred Hitlerom doista je Owensu predstavljala dodatnu motivaciju. Pitanje odlaska u Berlin za njega je bilo i vrlo osobno, utoliko više što je bio pod dodatnim pritiskom crnačkih organizacija da bojkotira Olimpijske igre u nacističkoj Njemačkoj, kad to već nije učinila njegova država.

Owensov glavni argument za odlazak u Berlin bila je pobjeda. Ali, nije mogao ni sanjati da će uopće doći u priliku osvojiti čak četiri zlata. U štafetnu četvorku uvršten je u posljednji čas na licu mjesta nakon što su iz američke postave “ispala” dvojica atletičara čije je židovstvo za naciste bilo još veća “mana” od Owensove crne kože. Nijemci su, baš kako je Hitler i želio, na tim Olimpijskim igrama na kraju bili najuspješnija nacija s najvećim brojem osvojenih medalja, ali glavna priča u Berlinu 1936. ipak je bio Jesse Owens. No, kao i u svakom crno-bijelom junačkom povijesnom narativu, tako i u ovom ima pukotina. Politika nije baš u svim aspektima bila važnija od sporta. Prepun olimpijski stadion u Berlinu nije dijelio Hitlerovo nezadovoljstvo Owensovim pobjedama nego ih je, kako i priliči, proslavljao i nagrađivao zdušnim ovacijama i ustajanjem na noge. Treba znati i ovo.

U prkošenju jednom Adolfu Owensu je pomogao drugi. Owens je prihvatio ponudu postolara Adolfa Dasslera i u Berlinu je trčao i skakao u sprintericama koje je proizvela tada već velika i poznata tvornica sportske obuće braće Dassler. Sva tri brata, pa tako i Adi, koji će kasnije utemeljiti vlastitu tvrtku Adidas, već 1933. učlanila su se u Hitlerovu stranku, a opskrbljivali su sportskom obućom i Hitlerovu mladež, a sam Owens je dio zasluge za pobjedu u skoku u dalj pripisao i dobrom savjetu koji mu je na samom kolegijalno i prijateljski dao Luz Long, njegov glavni njemački suparnik u toj disciplini. Naposljetku, prema autobiografskim zapisima samog Owensa, nakon barem jedne od njegovih pobjedničkih utrka s tribine muje na pozdrav mahnuo i sam Hitler.

To je Owensu bilo dovoljno da kasnije izjavi kako ga nije ignorirao Hitler, nego Franklin Roosevelt, tadašnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Tako se i dvoznačnost naslova filma “Race”, koja govori koliko je Owensovu trkačku i životnu sudbinu označila rasa, ne odnosi na nacistički, nego na američki bjelački rasizam. Olimpijske igre u Berlinu bile su ujedno i posljednji nastup Jesseja Owensa u dresu i pod zastavom SAD-a. Isključen je iz ekipe zato što se odmah nakon Olimpijskih igara vratio u domovinu, umjesto da s reprezentacijom produži na zakazano natjecanje u Švedskoj. Tehnički, takav “neposluh” bio je opravdan razlog za isključivanje i ukidanje njegova amaterskog statusa, pogotovo zato što su razlog Owensove hitnje natrag u SAD bile financijski unosne profesionalne ponude iz svijeta zabave i estrade.

A Owens je znao da se sam mora pobrinuti za svoju budućnost jer nitko drugi to neće učiniti za njega u zemlji koja mu je, bez obzira na sav talent i sportski uspjeh, uskratila sveučilišnu stipendiju, pravo stanovanja u studentskom kampusu uz bijele studente, kao i boravak u istim hotelima s bijelim kolegama sportašima. Da apsurd bude veći, takav “privilegij” Owens je, skupa s ostalim crnim sportašima koji su ukupno SAD-u u Berlinu donijeli najviše olimpijskih medalja, imao samo u Hitlerovoj Njemačkoj. Boja kože odvajala ih je od bijelih kolega u reprezentaciji čak i na brodu kojim su doplovili u Europu. Prva klasa bila je samo za bijelce. Vrativši se u New York, Owens je bio dočekan kao nacionalni junak.

Mnoštvo mu je klicalo i zasipalo ga konfetima dok su ga vozili u trijumfalnoj povorci avenijama Manhattana. Ali od predsjednika Roosevelta nije dobio ni telegram, a kamoli poziv na uobičajeni čestitarski prijam u Bijelu kuću koji je ostao rezerviran samo za bijele sportaše. Tu će nepravdu tek 1976. ispraviti predsjednik Gerald Ford dodijelivši Owensu, četiri godine prije njegove smrti, najviše civilno odlikovanje – Predsjedničku medalju slobode. Ipak, u filmu za čiju vjerodostojnost jamče i Owensove kćeri, mene je, uz sva saznanja o rasizmu duboko ukorijenjenom u američko društvo, jedan detalj doista prenerazio. Odmah nakon trijumfalnog dočeka u Owensovu čast je priređen i svečani prijem u najčuvenijem newyorškom hotelu.

Tamo, na glavnom ulazu u Waldorf Astoriju, junak dana i stoljeća suočio se s onim u čemu je odrastao i u čemu je morao nastaviti živjeti, s rasizmom koji ga je poslao na stražnji ulaz i u teretni lift za poslugu. Ovo je samo jedna od priča koje u prvom redu bjelački svijet treba u svojoj svijesti promijeniti i dopuniti. Opravdana je svaka pobuna žrtava bilo kojeg rasizma. Ali, čini se da tek nakon hladnokrvnog policijskog ubojstva Georgea Floyda napokon sazrijeva svijest da je bjelački rasizam u prvom redu problem bijelaca koji su najprozvaniji i najpozvaniji da se s njim obračunaju.