Otvoriti škrinju s hrvatskim glazbenim blagom u Gradišću i njezin sadržaj promovirati u Austriji, Europi i diljem svijeta za gradišćanske i sve ostale Hrvate izvan zemlje velika je stvar, a napraviti to u rock, pop, soul i reggae-izdanju i s vokalima i članovima ansambala koji su pripadnici hrvatske narodne manjine u Austriji, Rumunjskoj, Slovačkoj, Italiji, ili potječu iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jedinstven je pothvat. Upravo je to učinio producent ove godine izašlog dvostrukog CD-a „Bolschoi beat Gradišće – gradišćanske pogrebne i svatovske pjesme“, gradišćanski Hrvat, rođeni Filežanin prof. dr. Rudolf Karazman (64), austrijski psihijatar, neurolog, liječnik specijalist medicine rada i psihoterapeut iz Beča te lektor na Medicinskom i Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Beču koji je i znanstveni suradnik Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Što je natjeralo bivšeg rokera i sadašnjeg priznatog austrijskog znanstvenika da premijerno upliva u gradišćanske glazbene vode i snimi stare hrvatske pogrebne i svatovske pjesme u novom ruhu?
Ponos na hrvatske korijene i pripadnost gradišćanskim Hrvatima koji su, unatoč mnogim nedaćama, uspjeli čak 500 godina sačuvati svoj jezik, kulturu i tradiciju pa tako i svoje pogrebne i svatovske pjesme. A to sigurno nije bilo lako, jer poznato je da su Hrvati, nakon Židova, jedan od najraseljenijih naroda u svijetu. Razmišljao sam kako te pjesme naših starih približiti mladim generacijama. Da ne padnu u zaborav. A budući da nikada nisam bio tamburaš, nego roker i volio sam Led Zeppelin, odlučio sam miješati stilove pa su stare hrvatske pjesme osvanule u novom pop, rock i soul aranžmanu. Dvostruki CD zapravo je glazbeno hvala mom rodnom selu Filežu, gdje sam s majkom Tildom i ocem Joškom te ostalom rodbinom, veselim susjedima i prijateljima proveo sretno djetinjstvo. Svi oni pjevali su te stare hrvatske pjesme i nekada mi se čini kao da su tu i kao da ih čujem.
Istaknuli ste da ste posebno ponosni na novoizašli CD. Zašto?
Prvo jer je CD prava Croatisada! Pjevači su gradišćanski Hrvati iz Austrije, Slovačke, Moliški Hrvati s juga Italije, Hrvatica iz Rumunjske, Hrvatske, Bosne i Hercegovine... Cijela zemljopisna karta iseljenih Hrvata, što prvotno nije bilo planirano, ali je tako ispalo. Drugo, jer je ugledni glazbeni časopis Rolling Stones CD „Bolschoi beat: Gradišćanske pogrebne & svatovske pjesme“ ocijenio s 3,5 od mogućih pet zvjezdica, jednako kao i primjerice svjetski poznatog američkog pjevača, kantautora i gitarista Brucea Springsteena.
Dijele li i gradišćanski Hrvati taj ponos i veselje s vama?
Mnogima se CD sviđa, posebno onima koji nisu hrvatskog podrijetla. Neki hrvatski tradicionalisti kritizirali su nove obrade starih pjesama, a neki su mi predbacili da sam se kasno počeo baviti Gradišćem, što nije točno, jer sam sve vrijeme prisutan u Gradišću. Nov je jedino moj ulazak u glazbeni svijet Gradišća. Prije toga 80-ih godina na austrijskoj razini svirao sam saksofon u punk-sastavu Drahdiwaberl, u kojem su zajedno muzicirali Peter Vieweger i Hanzi Hölzl, poznat pod imenom Falco. Potom sam postao član sastava Bolschoi beat i 2015. godine s vođom Falcova sastava Viewegerom snimio CD „Kozmonauti ljubavi“, koji je postigao zapažen uspjeh. Imao je i humanitaran karakter jer smo njegovom prodajem pomogli mnogima u nevolji.
Uz pogrebne i svatovske pjesme na novom CD-u su i pjesme o ljubavi i zabranjenoj ljubavi, pravima žena i ljudskim slobodama sa znakovitim političkim porukama vezanim za „zla današnjice“: rasizam, netoleranciju i netrpeljivost prema strancima. U tijeku kampanje na posljednjim austrijskim predsjedničkim izborima 2016. godine pokrenuli ste i „Inicijativu u interesu Hrvata i ostalih narodnih manjina u Gradišću“, a sve zbog bojazni da bi na čelo države mogao doći desničar Norbert Hofer iz Slobodarske stranke (FPÖ). Očito je i politika, uz glazbu, vaš teren.
I glazba je oblik otpora moći i politici želimo li socijalno pravedno društvo u kojem sve osobe uživaju jednaka prava i imaju jednake mogućnosti za ostvarivanje svojih potencijala, bez obzira na to odakle su. Neću nikada zaboraviti kada sam kao mali dječak bio u tramvaju sa svojim djedom iz Gradišća koji nas je došao posjetiti u Beč. Kada je neki Bečanin pokraj nas čuo da razgovaramo na hrvatskom, počeo je glasno psovati i vrijeđati mojeg djeda. Ta netrpeljivost prema strancima i svemu što je strano grozna je! S tim problemom susretao sam se i kasnije kada sam radio u bečkoj Sveučilišnoj klinici za psihijatriju. Problem sam pokušao otkloniti osnivanjem inicijative za bolničko osoblje pod nazivom „Prvo čovjek“, kojom nam je pošlo za rukom uspješno promijeniti situaciju u mnogim bečkim bolnicama, gdje dnevno cirkuliraju ljudi iz 70-80 raznih naroda i narodnosti, za što smo i javno pohvaljeni.
Mnogi smatraju da su upravo stranci i izbjeglice krivi za skretanje Europe udesno i uzlet populista. Kakvo je vaše mišljenje?
Kriv je turbokapitalizam, brutalni radni uvjeti, neriješeni stambeni problemi, a ne doseljenici i migranti. Ljudi su danas pod stalnim stresom i raznim strahovima. Političke stranke, od krajnje desne do krajnje lijeve političke orijentacije, govore samo o kaznama, zabranama, zaprekama, a o pozitivnim vizijama budućnosti nema ni riječi. Upravo taj mehanizam straha i širenja negativne energije stvara nemir, ljutnju i buntovnost. Tome treba pridodati i negativan utjecaj medija, od kojih neki već 30 ili 40 godina šire netrpeljivost prema svemu što je strano. Unatoč tome, ne vjerujem da će Europa i nadalje skretati udesno, pogotovo ako pogledamo aktualni razvoj događaja u Grčkoj, Španjolskoj, Slovačkoj...
Nisu li podijeljenost članica EU i EU koja ne štiti svoje građane „voda na mlin“ krajnjoj desnici i populistima?
Gledajte, ako se sadašnji EU ne promijeni i ne postane socijalno ekonomska zajednica s istim socijalnim pravima u svim zemljama članicama i ako se ne makne od autoritarizma, za nju nema budućnosti.
Vidite li bolju budućnost EU s novom šeficom Europske komisije Ursulom von der Leyen na čelu?
U natezanju između europskih pučana i socijaldemokrata, ona je dobro rješenje. Europski su izbori pokazali da treba prestati s nacionalnim izbornim mehanizmima za sve ljude jedan glas te da je nužno da Unija postane zajednica “sjedinjenih europskih država”, nadahnuta humanističkim idealima. Mislim da nova predsjednica EU ima snage neke stvari pomaknuti s mrtve točke. A što se tiče izbjeglica koji su preplavili Europu, smatram da one zemlje ili koalicije zemalja koje su vodile ili vode ratove imaju najveću obvezu uzeti k sebi izbjeglice iz Europe. Tko želi ratovati, mora preuzeti i odgovornost. Po meni SAD ima najveću obvezu da izbjeglice koji su završili u Europi uzme k sebi. Iako, kad vidiš što se u SAD-u događa, ne želim ni izbjeglicama da ondje završe.
A što se to događa s Austrijom, također podijeljenom i pred prijevremenim jesenskim izborima?
Ni Austrija više nije ono što je nekad bila. Nemamo više nijednu stranku koja osvaja humanističkim sadržajima. Socijaldemokrati (SPÖ) i Zeleni nemaju trenutačno snagu oko sebe okupiti potrebnu većinu. Tradicionalna socijaldemokracija već je dulje vrijeme sadržajno prazna i nema nekog uvjerljivog vođu. Zeleni, kojima su promjena klime i njezine posljedice sada glavna tema, tom se temom godinama uopće nisu bavili. Pučka stranka (ÖVP) gubi svoju kršćansko-socijalnu tradiciju i okreće se velikim koncernima. Bivši kancelar Sebastian Kurz svoj je autoritarni način vladanja skupo platio u „političkom braku“ s krajnje desnom Slobodarskom strankom (FPÖ) bivšeg potkancelara Heinz-Christiana Strachea koji je zbog „Ibiza skandala“ morao podnijeti ostavku, a nedugo nakon toga pala je i austrijska vlada koju su činili Kurzovi „pučani“ i Stracheovi „slobodnjaci“. Austrija je 29. rujna ne samo pred novim izazovima nego i pred novim sudbonosnim izborima. Najvažnije je da svi, svatko u svom okružju, pokuša uvjeriti ljude koji žele birati krajnje desni FPÖ da to ne učine. Samo tako možemo onemogućiti ponovno formiranje ÖVP-FPÖ koalicije koja je, osim borbe protiv migranata i azilanata, nepotrebno promijenila i važne društvene stečevine i uvela 12-satno radno vrijeme, spojila više od 20 socijalnih osiguranja u samo pet itd. Nadam se da će birači znati prepoznati sve te opasnosti, ali i kazniti aktere „Ibiza skandala“.
Nisu li Austrijanci već pomalo apatični i depresivni zbog svega toga?
Prije bih rekao razočarani i buntovni jer su političari doveli zemlju na rub sloma. Osim toga svi, bez obzira na to iz koje su stranke, isključivo govore o negativnostima sijući strah i nesigurnost u narodu. Umjesto da ga ohrabre i upozore na činjenicu da smo, iako smo mala zemlja, još dovoljno bogati da izgradimo svoju budućnost. A i mediji se katastrofalno ponašaju. Svakodnevno se natječu tko će na ovaj ili onaj način postaviti političarima najnegativnije pitanje kako bi imali ekskluzivu i konkurentski trijumfirali. A pritom ne razmišljaju da uništavaju povjerenje čitalačke i TV publike, ne samo prema političarima i medijima nego i prema cjelokupnom društveno-političkom sustavu. I to već jednom mora prestati ako želimo ostati psihički i fizički zdrav narod.
Koji nije ksenofobičan?
A to je posebna priča. Mnogi su već zaboravili da su se naši kancelari, potkancelari i ministri zvali Kreisky, Vranitzky, Klima, Busek, sve češka imena, a ministri su bili i gradišćanski Hrvati Berlaković i Daraboš. Pa čak dvije trećine Bečana doseljenička su djeca. I mi gradišćanski Hrvati. Upravo ta multietičnost i multikulturalnost ono je što jednu sredinu, pa tako i Beč, čini posebnim i najboljim gradom na svijetu. No, za neke je ta netrpeljivost prema strancima i rasizam unosan poslovni model koji im omogućava snižavati cijenu rada strancima, povećavati im najamnine za stanovanje i tako na njima dobro zarađivati.
Kako ocjenjujete austrijsko-hrvatske odnose i ulogu Hrvatske u EU?
Dobro je da je Hrvatska ušla u Europsku uniju i da je pouzdan partner mnogim europskim zemljama, pa tako i Austriji. Odnosi Austrije i Hrvatske nikad nisu bili bolji. Hrvati u Austriji izuzetno su cijenjeni, što nije bio slučaj 70-ih godina. Njihov je imidž vidno poboljšan. A i gradišćanski Hrvati kao most povezivanja naših dviju zemalja tome su pridonijeli.
Odlazite li često u Hrvatsku?
Uglavnom na kongrese i simpozije. U listopadu je kongres medicine rada u Puli na kojem ću ponovno sresti svoje drage hrvatske kolege. Među njima prof. dr. Jadranku Mustajbegović, prof. dr. Selmu Šogorić i druge koje sam upoznao još kada je počeo rat u bivšoj Jugoslaviji i kada me je Grad Beč, jer sam gradišćanski Hrvat, poslao na Medicinski fakultet zagrebačkog sveučilišta da uspostavim suradnju s kolegama u Zagrebu kako ne bi ostali odsječeni od zapadne Europe. I tako smo postali ne samo suradnici nego i dobri prijatelji. Zajedno smo osnovali i Ljetnu školu za promociju zdravlja u Motovunu, na čijem sam čelu bio do 2014. godine. Razvili smo i razne inicijative, među njima i antimobbing mrežu o kojoj sam imao priliku govoriti i u Hrvatskom saboru. To sam na neki način doživio kao svoj povratak kući.
Kada ste prvi put došli u Hrvatsku?
Moja supruga Inge Karazman-Morawetz, sociologinja i suosnivačica mojeg bečkog IBG instituta, s kojom imam jednog odraslog sina, bila je ta koja me 1990. prvi put dovela u Hrvatsku. Bili smo u Dubrovniku, Splitu, Trogiru, na otoku Hvaru i poluotoku Pelješcu, posjetili brojne gradove, gradiće i mjesta na jadranskoj obali. Od tada je Hrvatska za mene, a puno sam putovao, najljepša zemlja na svijetu.
Da se vratimo radu i medicini rada. Zašto ste osnovali austrijski Institut za inovativno upravljanje zdravljem na radu (IBG)?
Jer sam shvatio da je medicina znanost bolesnih i u sebi nosi mnogo toga negativnoga: stres, mobbing, bourn out, posttraumatski stres itd. i da je neophodno okrenuti se znanostima o zdravlju na radu koje su bile tek u povoju i trebalo ih je razviti, kako bi se pokazalo da je ljudska produktivnost izvor zdravlja. Već je Sigmund Freud rekao da su rad i ljubav dva neophodna faktora za ravnotežu ljudskog zdravlja. Na mnogim smo područjima 1995. godine, kada smo osnovali Institut IBG, bili prvi, a razlog je bio povezivanje medicine rada sa psihijatrijom. Izgradili smo i naše instrumente ocjenjivanja kvalitete rada. Sve su to bile novine s kojima smo stekli renome i danas imamo 200 zaposlenika koji se uspješno brinu o 300 različitih tvrtki i ustanova u Austriji, odnosno o 100 tisuća ljudi. Želja nam je proširiti se i na Hrvatsku.
Neki austrijski mediji hvale vas da stvarate „sretne, zadovoljne i zdrave zaposlenike“ i „radna mjesta – prijatelje zaposlenika“. O čemu je riječ?
Vrlo važna komponenta koja pridonosi zdravlju i radnoj sposobnosti je edukacija i ulaganje u ljudski kapital. Uspješne kompanije najveću pozornost poklanjaju izboru kvalitetnih kadrova i njihovu usavršavanju, zato što znaju da su ljudi izvor uspjeha svake tvrtke. No, menadžeri danas nažalost ne uče na fakultetima o ljudima u radnom procesu, nego o marketingu i strategijama, kako što više zaraditi. Kod nas je situacija drukčija. Mi nastojimo rehumanizirati produktivnost, a fleksibilnost rada, koju se gotovo uvijek usmjerava na kupce, usmjeravamo na zaposlenike kako bismo im smanjili stres i dali mogućnost da svatko može prije i poslije rada organizirati svoj privatni život kako želi. Tako stvaramo radnu okolinu koja zaposlenicima omogućava ravnotežu između privatnog i poslovnog života što oblikuje njihovo zadovoljstvo na svim razinama i izravno utječe i na njihovo zdravlje.
Zašto se onda poslodavci i nadležni državni organi iz područja rada u nekim zemljama više ne pozabave postizanjem ravnoteže između privatnog i poslovnog života zaposlenika?
Jer nisu adekvatno školovani i ne znaju da znanje, sposobnosti, vještine i inteligencija ljudskih resursa predstavljaju najveći kapital i nalaze se ispred bilo koje suvremene tehnologije. Ne znaju da se postizanjem ravnoteže između poslovnih i privatnih obveza radnika, kao što su fleksibilno radno vrijeme i rad kod kuće, postiže veća radna učinkovitost i opća društvena i gospodarska korist. I ono, možda najvažnije, jest da postizanje ravnoteže predstavlja važan čimbenik privlačenja i zadržavanja današnje generacije zaposlenika u tvrtkama i u zemlji.
Poučno za zemlje poput Hrvatske, iz kojih se mladi masovno iseljavaju...
Naravno, jer samo zadovoljni i visoko motivirani zaposlenici koji uživaju u radnoj atmosferi i tvrtki ostaju i dugoročno nižu poslovne uspjehe. Ne samo mlada generacija nego i ona 60+, čije stečeno znanje treba znalački iskoristi, a ne tjerati je u mirovinu. Jer za zaposlenika i tvrtku, a u konačnici i državu, to je win-win situacija.
Gradišćanski govor glazba je sam po sebi :). Eh, da, u vezi teme, pametno čovjek zbori.