Papa Franjo u šestosatnom razgovoru, koji je objavio isusovački časopis Civiltà Cattolica, u broju od 19. rujna 2013. godine, govori o današnjici Crkve, vjernika i o tome kako bi se crkveni ljudi trebali ponašati. Crkva se ponekad dala zatvoriti u sitne propise, no najvažniji je prvi navještaj: Isus Krist te spasio! Crkva je dom svih, a ne mala kapelica koja može primiti samo malu skupinu izabranih. Ne smijemo svoditi krilo opće Crkve na zaštitničko gnijezdo naše osrednjosti, samo su neka zapažanja pape Franje. Glavni urednik časopisa otac Antonio Spadaro (47) u uvodu intervjua govori o svome susretu s papom. Članak objavljujemo u cijelosti. \"Ponedjeljak je. Papa Franjo dogovorio mi je sastanak u 10 sati u Santa Marti. Kratko sam čekao u maloj dvorani.
No, u te dvije minute sjetio sam se kada je u Lisabonu, za sastanka glavnih urednika nekih revija Družbe Isusove, predloženo zajedničko objavljivanje razgovora s papom. Iznio sam tad neka pitanja koja su sve zainteresirala. Vode me do dizala, a na izlazu me već čeka papa. Ulazim u prostoriju i papa me smješta u fotelju. On je sjeo na viši i tvrđi stolac zbog problema s kralježnicom. Okruženje je jednostavno, skromno. Radni prostor pisaćeg stola je malen. Ima malo knjiga, malo papira, malo stvari. Među njima je i ikona sv. Franje, Gospin kip iz Lujána, zaštitnice Argentine, jedan križ i jedan kip sv. Josipa uspavanog. Papa me dočekao s osmijehom koji je više puta obišao svijet i koji otvara srca.
Počeli smo razgovarati o njegovu putovanju u Brazil. Papa ga smatra pravim milosrđem. Kaže da je Svjetski dan mladih za njega bio \"misterij\" i dodaje da nije naučen govoriti tolikom broju ljudi: \"Ja uspijevam gledati pojedince, jednog po jednog, i ući u kontakt na osobni način s onim koga imam pred sobom. Nisam navikao na mase kao što je bilo na plaži Copacabane..\"
O izboru za papu kazao mi je da kada je shvatio kako bi mogao biti izabran, u srijedu 13. ožujka za vrijeme ručka, osjetio je da se na nj spušta duboki i neobjašnjivi mir i unutarnja utjeha s potpunim mrakom. Ti osjećaji pratili su ga do izbora.
Zaista, htio sam nastaviti tako prisan razgovor, ali uzimam papir s nekim pitanjima koje sam pribilježio i uključujem diktafon.\"
Papa mi je jednom rekao kako mu je teško davati intervjue jer voli dulje razmišljati, a ne odmah odgovarati. Osjeća kako pravi odgovori dolaze poslije onoga što kaže na prvu: \"Nisam sâm sebe prepoznao kada sam u zrakoplovu na povratku iz Rio de Janeira kazao novinarima da mi postave pitanja\", kaže. Zaista, i tijekom našeg razgovora papa Franjo nekoliko je puta prekinuo odgovor kako bi dodao nešto na prije postavljeno pitanje.
Razgovarati s papom Franjom je, zapravo, erupcija ideja koje se međusobno vezuju. Jasno je da je papa Franjo naviknut više na razgovor nego na lekcije.
Bez ljudi ne mogu živjeti
Imam spremna pitanja, ali ga nastojim malo i iznenaditi. Tko je Jorge Mario Bergoglio? Papa me fiksira u tišini. Pitam ga je li to za pitanje legitimno.
– Ne znam koja je definicija najispravnija. Ja sam grešnik. To je najispravnija definicija. I nije to način kazivanja, literarni oblik. Ja sam grešnik. Da, mogu možda kazati da sam pomalo lukav, znam se kretati, ali je točno i da sam i malo naivan. Ali najbolji sažetak, onaj koji mi više dolazi iznutra je upravo taj: grešnik sam kojeg je Gospodin pogledao. Moje geslo Miserando atque eligendo (bijedan, ali izabran, op. a.) uvijek sam osjećao kao svoje, istinito, baš za mene – rekao je papa Franjo i dodao:
– Ja ne poznajem Rim. Znam malo stvari. Među njima je bazilika Svete Marije Velike, u koju sam uvijek odlazio.
Uz osmijeh kažem mu da smo svi to jako dobro shvatili.
– Da, poznajem Svetu Mariju Veliku, Svetog Petra, ali kada sam dolazio u Rim, uvijek sam prebivao u ulici Della Scrofa. Otamo sam često odlazio u crkvu San Luigi dei Francesi i kontemplirati uz Caravagginu sliku \"Pozivanje svetog Mateja\".
Iako isprva nisam znao što želi reći, na poslietku sam počeo naslućivati.
– Onaj Isusov prst prema Mateju. Takav sam ja. Tako se osjećam. Kao Matej.
Papa Franjo kao da je ulovio sliku o sebi za kojom je tragao.
– To je pokret Mateja koji me pogađa: zgrabio je svoj novac, kao da želi kazati: \"Ne, mene ne! Ne, taj novac je moj!\" Evo to sam ja, grešnik na kojeg je Gospodin svrnuo svoj pogled. I to sam rekao kad su me pitali prihvaćam li izbor za papu.
Sveti Oče, što vas je nagnalo da uđete u Družbu Isusovu?
– Htio sam nešto više, ali nisam znao što. Ušao sam u sjemenište. Dominikanci su mi se sviđali, imao sam prijatelje dominikance. No, izabrao sam Družbu, koju sam dobro upoznao jer su isusovci vodili sjemenište. U Družbu su me privukle tri stvari: misionarstvo, zajednica i disciplina. To je zanimljivo jer ja sam rođen nediscipliniran. No, njihova disciplina, njihov način raspoređivanja vremena, jako su me pogodili. Meni je zaista temeljna zajednica. Uvijek sam tražio družbu. Sebe nisam vidio samo kao svećenik: imam potrebu za Družbom. To je jasno i po tome što sam tu, u Santa Marti. Kada sam bio izabran, stanovao sam u sobi 207. Ova u kojoj smo sada bila je soba za goste. Izabrao sam živjeti tu, u sobi 201 jer kada sam preuzimao papinski apartman, u sebi sam jasno čuo jedan \'ne\'. Papinski apartman u apostolskoj palači nije luksuzan. Star je, ukusno namješten i velik, ali nije luksuzan. Zapravo je kao lijevak gledan naopako. Velik je i prostran, ali je ulaz stvarno uzak. Ulazi se na kapaljku, a ja bez ljudi ne mogu živjeti. Imam potrebu živjeti svoj život s drugima.
Dok papa govori o misiji i Družbi, dolaze mi na pamet svi dokumenti Družbe Isusove u kojima se govori o \"Družbi za misiju\" i te izraze ponovno nalazim u njegovim riječima. Kako tumačite službu univerzalnoj Crkvi na koju ste bili pozvani obavljati na svjetlu ignacijske duhovnosti? Što za isusovca znači biti izabran za papu? Koja točka ignacijske duhovnosti vam najbolje pomaže živjeti vašu službu?
– Rasuđivanje je sv. Ignacije najviše obradio u svojoj unutrašnjosti. Za njega je to instrument borbe za bolje upoznavanje Gospodina kako bi ga pratio i bio mu što bliže. Uvijek me pogađala izreka kojom je opisivana Ignacijeva vizija: \"Non coerceri a maximo, sed contineri a minimo divinum est\". Dugo sam promišljao o toj frazi koja je u vladanju reda, da se bude uzvišenim: ne biti ograničen većim prostorom, nego biti u stanju biti u užem prostoru. Ta krepost velikog i malog je velikodušnost, koja nam iz položaja u kojem se nalazimo uvijek omogućava gledati obzor. Znači činiti male stvari svakog dana s velikim i otvorenim srcem Bogu i drugima. Potrebno je vrijeme za rasuđivanje. Mnogi, na primjer, misle kako se promjene i reforme mogu dogoditi u kratkom roku. Mislim da je uvijek potrebno više vremena za postavljanje temelja prave i učinkovite promjene. I to je vrijeme rasuđivanja. Pokoji puta rasuđivanje nagoni da se učini odmah ono što se na početku mislilo poslije učiniti. To se i meni dogodilo prošlih mjeseci. Rasuđivanje se uvijek ostvaruje u prisutnosti Gospodina, gledajući znake, slušajući stvari koje se događaju, slušajući ljude, jednostavno siromašne. Moji izbori, pa i oni vezani za normalnost u životu kao što je vožnja skromnim automobilom, vezane su uz duhovno rasuđivanje koje odgovara potrebi koja se rađa od stvari, ljudi, čitanja znakova vremena. Rasuđivanje u Gospodinu vodi me u mojem načinu upravljanja. Evo, primjerice, ja nemam povjerenja u odluke donesene na brzinu. Uvijek sam podozriv prema prvoj odluci, odnosno prema onoj koja mi prva padne na um. Uglavnom je ona pogrešna. Moram pričekati, vrednovati u sebi, uzeti dovoljno vremena. Znanje prosuđivanja iskupljuje životnu sumnjičavost i učini da se pronađu najprikladnija sredstva koja se uvijek ne identificiraju s onim što izgleda veliko i snažno.
Svjedok nerazumijevanja
Što mislite kako bi Družba Isusova mogla danas služiti Crkvi, koja je njezina osebujnost, ali i eventualne opasnosti kojima se izlaže?
– Družba je institucija napetosti. Isusovac je decentraliziran. Družba sama je decentralizirana, njezin centar je Isus i njegova Crkva. Dakle, ako Družba drži Isusa i Crkvu u centru, ima dvije temeljne točke oslonca u svojoj ravnoteži za življenje na periferiji. Ako međutim previše gleda na samu sebe, stavlja se u središte kao čvrsta struktura, jako dobro \"naoružana\", onda ulazi u opasnost da se osjeti sigurnom i dovoljnom. Družba mora uvijek imati ispred sebe Deus semper maior, traganje za sve većom slavom Božjom. Ta napetost nas stalno navodi izvan nas samih. Instrument koji stvarno čini snažnom decentraliziranu Družbu je onaj, skup očinskog i bratskog, \"završnog računa savjesti\", upravo zato jer pomaže da se izađe bolje u misiju.
Tu se papa poziva na posebnu točku Ustava Družbe Isusove u kojem se kaže da isusovac mora \"očitovati svoju savjest\", odnosno unutarnje stanje koje proživljava, tako da starješina može biti bolje obaviješten i oprezan pri slanju jedne osobe u misiju.
– Ali teško je govoriti o Družbi, nastavlja papa Franjo, kada se previše objašnjava. Onda se dolazi u opasnost da se bude pogrešno shvaćen. O Družbi se može govoriti samo u pripovjedačkom obliku. Samo se u pripovijedanju može učiniti prosuđivanje, ne u filozofskom ili teološkom tumačenju, u kojem se može raspravljati. Stil Družbe nije onaj u raspravi, nego u prosudbi, koja dakako pretpostavlja raspravu u procesu. Mistični duh nikad ne određuje svoje rubove, ne upotpunjuje misao. Isusovac mora biti osoba koja ima nepotpunu misao, otvorene misli. Bilo je epoha u Družbi u kojima se proživljavala zatvorena misao, rigidna, više poučan-ikonički negoli mističan: ta deformacija je generirala Epitome Instituti.
To se papa poziva na neku vrstu praktičnog sažetka koji je u upotrebi u Družbi i ponovno formuliran u XX. stoljeću, koji je viđen kao zamjena Ustavima. Obrazovanje isusovaca o Družbi u određenom je vremenu bilo uobličeno po tom tekstu, do te mjere da neki nisu nikada ni pročitali Ustave, koji su temeljni tekst. Za Papu, tijekom tog razdoblja Družbe pravila su riskirala da nadjačaju duh i pobijedila je napast da se previše izražava i objavljuje karizmu.
– Ne, isusovac uvijek misli, stalno, gledajući obzor prema kojem treba ići imajući Krista u središtu. To je njegova snaga. To potiče Družbu da bude u traganju, kreativna, velikodušna. Dakle, danas više nego ikad, mora biti kontemplativna u akcijama, mora živjeti duboku blizinu s cijelom Crkvom, shvaćenom kao \"Božjim narodom\" i \"svetom majkom Crkvom hijerarhijskom\". To zahtijeva mnogo skromnosti, žrtvovanja, hrabrosti, posebno kada se proživljavaju neshvaćanja ili bivate predmetom nesuglasica i kleveta, ali takvo je držanje plodnije. Pomislimo na napetosti iz prošlosti oko kineskih obreda, oko malabarskih obreda, na redukcije u Paragvaju. Ja sam osobni svjedok nerazumijevanja i problema koje je Družba nedavno proživjela. Među njima bilo je teških vremena kada se radilo o pitanju proširenja \"četvrtog zavjeta\" poslušnosti papi svih isusovaca. Ono što je meni davalo sigurnost u vrijeme oca Arrupea bila je činjenica da je on bio čovjek molitve, čovjek koji je mnogo vremena provodio u molitvi. Sjećam ga se kada je molio sjedeći na zemlji, kao što čine Japanci. Zbog toga je on imao pravedno držanje i donio je ispravne odluke.