Duž granice podjele Berlina, koja je bila određena savezničkim sporazumima iz 1944. i 1945., po nalogu tadašnje socijalističke, Istočne Njemačke, 13. kolovoza, 1961. godine, započela je gradnja Berlinskog zida, dugog 46 kilometara i visokog 3,5 metra, sa 100 metara širokom sigurnosnom zonom. Zid je imao šest graničnih prijelaza, najpoznatiji je bio Charlie na Friedrichstrasse, a u zoni zida bile su i 302 osmatračnice te 20 bunkera. Preostali dio granice, dug oko 120 km, Istočna Njemačka je ogradila betonskim blokovima i bodljikavom žicom. No, iako su građani Zapadnog Berlina bili okruženi zidom, oni su mogli nesmetano putovati, za razliku od svojih dojučerašnjih sugrađana, koji su ostali 'zarobljeni' u istočnom Berlinu. Istočnonjemački dužnosnici zid su nazvali 'antifašistička barijera', uvjeravajući građane da je on podignut kako bi zadržao fašiste, u što je mali broj ljudi tada povjerovao.
Nakon gotovo tri desetljeća takvog, izoliranog života, kap je prelila čašu. Diljem istočne Njemačke građani su se počeli masovno okupljati, tražeći promjene i više slobode. Prosvjedi su kulminirali 9. listopada, nekoliko dana nakon proslave 40. godišnjice istočne Njemačke, kada je na ulice izašlo gotovo 70.000 ljudi, skandirajući „Mi smo narod", „Želimo otići“ i „Bez nasilja". No, konačni 'udarac' prosvjednici su zadali 4. studenog – na najvećim prosvjedima u povijesti zemlje, tog se dana, na berlinskom trgu Alexanderplatz, okupilo pola milijuna ljudi, koji su glasno izviždali vladajuće, a ovacijama pozdravili predstavnike oporbe.
Čovjek koji je riječima srušio Berlinski zid
Nakon serije masovnih prosvjeda, 9. studenoga, 1989., tadašnja Vlada Njemačke Demokratske Republike (DDR), kako je bio službeni naziv istočne Njemačke, odlučila je ipak napraviti prvi korak, u smjeru promjena. Na povijesnoj konferenciji za novinare najavljene su, tada, nove mjere, koje građanima DDR-a omogućavaju da, putuju u inozemstvo, preko svih graničnih prijelaza. Iako je odluka trebala biti primijenjena tek od idućeg dana, na pitanje novinara kada će mjere, za ublažavanje restrikcija na putovanja istočnih Nijemaca u inozemstvo, stupiti na snagu, glasnogovornik Politbiroa i lider komunističke partije u istočnom Berlinu, Günter Schabowski, nespretno je najavio da ta odluka "stupa na snagu odmah, bez odgode". Ta je izjava gromoglasno odjeknula zemljom, a Schabowski je ušao u povijest kao čovjek koji je riječima srušio Berlinski zid. Njegovu su izjavu, već u 19:17 sati, prenijeli gotovo svi zapadnonjemački mediji, koje su tada pratili i mnogi stanovnici istočne Njemačke.
VEZANI ČLANCI
Lavina je bila pokrenuta – tisuće građana istočnog Berlina odmah je krenulo prema granici sa zapadom. Na šest prijelaza, počela su masovna okupljanja ljudi koji su, istog dana, željeli prijeći u zapadni dio. Iako graničari još nisu bili dobili službeni nalog da puštaju ljude u zapadni Berlin, pritisak mase je, iz sata u sat, postajao sve veći te je, u 22:45 sati, Harald Jäger, zapovjednik prijelaza na Bornholmer Straße, naredio graničarima da podignu rampe, otvore prijelaze i propuste ljude iz istočnog u zapadni Berlin. Tamo su dočekani s oduševljenjem, cvijećem i šampanjcem, a snimke emotivnih prizora susreta, do tada razdvojenih obitelji i prijatelja, brzinom munje, obišle su čitav svijet, a o svemu je, s lica mjesta, detaljno izvještavao i Večernjakov novinar, Nenad Ivanković, čiji su tekstovi o tom povijesnom događaju, pohranjeni u našoj arhivi. Istog tog 9. studenog, 1989., istočni su Nijemci rukama, čekićima i krampovima počeli i doslovno rušiti zid, iza kojeg su živjeli gotovo puna tri desetljeća. U naredna tri dana, oko 3 milijuna Nijemaca, iz istočnog dijela zemlje, posjetilo je Zapadnu Njemačku.
Je li ugledni član Politbiroa, tog povijesnog dana, doista samo pogriješio ili je ipak svjesno uništio ideju da se dozvole putovanja, ali samo uz obaveznu vizu, što za sobom ne bi povuklo rušenje zida, a s njim i čitave istočne Njemačke – na to pitanje Schawabovski, sve do svoje smrti, 2015., nije dao precizan i konkretan odgovor.
Zasluge su imali i Papa i Gorbačov
Početak kraja 'Željezne zavjese' dogodio se par godina prije samog pada Berlinskog zida. Zasluge se, između ostalog pripisuju i Mihailu Gorbačovu, koji je, četiri godine prije pada zida, došao na čelo SSSR-a. Godine 1987. potaknuo je korjenitije reforme - 'Glasnost' za veću slobodu medija te oslobođenje kulture od političke stega te 'Perestrojku', čiji je cilj bio restrukturiranje gospodarskog i političkog sustava. Te su reforme dovele i do velikih promjena u politici Kremlja prema komunističkim državama Europe.
VEZANI ČLANCI
No, osim u SSSR-u, promjene su se, u to vrijeme, događale i u Mađarskoj, gdje je uklonjeno 240 kilometara bodljikave žice, uz granicu s Austrijom, ali i u Poljskoj, gdje je, u ljeto 1989., slomljen monopol vlasti komunista te su predstavnici oporbe ušli u parlament. U tim je promjenama neosporan doprinos imao i tadašnji papa, Ivan Pavao II, koji je na tu dužnost izabran 1978. godine.
Promjena u Njemačkoj, koja je uslijedila, nakon tih 'uvertira', prošla je mirno, bez ijednog ispaljenog metka, a samo godinu dana nakon pada Berlinskog zida, 3. listopada 1990., pokrajine nekadašnje Istočne Njemačke pristupile su Saveznoj Republici Njemačkoj. No, dok se Njemačka i službeno ponovno ujedinila, nakon pada Berlinskog zida, socijalističke države istoka Europe, počele su se redom raspadati, jedna za drugom, što je otvorilo put za njihovo kasnije pridruživanje Europskoj uniji. Iako su ti procesi, gotovo u svim socijalističkim zemljama, prošli gotovo 'bezbolno', to nije bio slučaj i u Rumunjskoj. Demonstracije, koje su dovele do pada komunističkog režima u toj zemlji, jedine su, u istočnoj Europi, te godine, završile eskalacijom nasilja te krvoprolićem. Preko 1000 ljudi je stradalo, a predsjednik Rumunjske i komunistički vođa zemlje, od 1965., Nikolaj Čaušesku i njegova supruga Elena, pogubljeni su na Božić, 1989. godine.
VIDEO Spašavanje djevojčice
Ne ponovilo se jer nitko ne želi rusku čizmu i ekstremno rusko siromaštvo u svom dvorištu i okruženju.