Rijetki su se domaći ekonomisti odmaknuli od sigurnosti državnih institucija i fakulteta te pokrenuli vlastiti biznis i opstali u njemu kao Velimir Šonje, koji je s Aminom Ahec Šonje još 2003. godine osnovao Arhivanalitiku, konzultantsku tvrtku za makroekonomiju i financije. Na portalu Ekonomski lab Šonje sustavno opisuje domaća i svjetska zbivanja, a ove godine objavio je i dvije knjige ‘Euro u Hrvatskoj, za i protiv’, te ‘Prešućeni trijumf liberalizma’. U razgovoru za Obzor Šonje komentira vruće hrvatske teme.
Ekonomist ste po struci, plodan i zanimljiv autor. Gdje je to domaća politička i ekonomska pamet zakazala kad smo ostali najneuspješnija tranzicijska zemlja? Zašto smo lošiji od ostalih?
Pojam “najneuspješnija” je relativan; ponavljam, od kraja Domovinskog rata do danas očekivani životni vijek u Hrvatskoj produljio se više nego u posljednjih 25 godina socijalističkog razdoblja, za oko šest godina, što je približno jednako prosječnom povećanju u Srednjoj i Istočnoj Europi u tom razdoblju. Mi smo bili ekonomski relativno neuspješni jer se uspoređujemo s deset jako uspješnih država na istoku Europe. Prvi objektivan razlog relativnog neuspjeha je rat. Nije slučajno da među državama nastalima nakon raspada SFRJ nema nijedne koja bi se mogla pohvaliti nekim oblikom uspješne tranzicije poput baltičkih država, Češke, Slovačke, Poljske, Rumunjske. Rat je katapultirao i mnoštvo drugih silnica koje su usporile razvoj, a koje ne treba tumačiti kao opravdanje, već samo kao objašnjenje povijesnih procesa.
Najočitija takva silnica je kasni ulazak u EU. Drugi razlog su naše subjektivne slabosti (iako i u kasnom ulasku ima traga subjektivnih slabosti) – loše ekonomske politike koje nisu posljedica nedostatka pameti, sreće ili kasnog ulaska u EU, već su plod specifične ravnoteže interesa koja je stvorena još devedesetih godina prošlog stoljeća i do danas je čvrsto cementirana. Tu ravnotežu nije moguće opisati u jednom intervjuu; to je još jedna knjiga koja bi se mogla napisati. Ipak, jedna je stvar u tome ključna: ni u jednoj bivšoj socijalističkoj zemlji državni sektor nije razgranat kao kod nas, s relativno malim privatnim sektorom. Različite političke nomenklature uz, da se razumijemo, snažnu podršku glasača, zadržale su kontrolu nad resursima kroz nabujalu administraciju i više od 1000 razmjerno velikih i važnih poduzeća u kojima je država zadržala svoj utjecaj, a koja su orijentirana na domaće tržište.
Tako je nastala struktura koja je izrazito pogodna za korupciju, ekonomsku neefikasnost i trošenje velikih resursa na političke borbe oko preraspodjele i zapošljavanja u javnom sektoru. Tu nema modernizacije, inovacija, učenja, osvajanja novih tržišta, izvoza – to je struktura koja je dizajnirana za to da održava politički i ekonomski status quo i nekoga štiti od globalne konkurencije.
Trideseta godišnjica pada Berlinskog zida nije se previše spominjala u Hrvatskoj, da nije predsjednice i njezinih žalopojki o životu iza ‘željezne zavjese’, taj bi događaj u politici prošao gotovo nezapaženo. Što vas je potaknulo da napišete knjigu u povodu toga?
Imate pravo što se tiče politike. Naša politika ne pokazuje kapacitet za racionalno suočavanje s događajima iz prošlosti. Međutim, građansko društvo, akademija, mediji – nazovimo to “nepolitičkom javnošću” – o tridesetoj su obljetnici raspravljali puno više nego o desetoj i dvadesetoj. Pokazalo se da ta “nepolitička javnost” ima mnogo veći potencijal za javne rasprave od politike koja je postala stereotipna i sklona manipulaciji. Naravno, stavovi u toj raspravi jako su se razlikovali, a nadam se da je i naša knjiga pridonijela tome. Dakle, Polšek i ja prije otprilike godinu dana procijenili smo da će u studenom 2019. prevladati ono što sam u jednom nedavnom tekstu nazvao “balkanocentričnim” pogledom na pad Berlinskog zida. Raširena je teza da je to bio događaj koji je značio jedno za Nijemce ili Čehe, a drugo za Hrvate, Srbe i Bošnjake. Narodi Balkana, u sklopu Jugoslavije, nisu bili s istočne strane željezne zavjese, a onda nam se nakon njezina pada dogodio rat. To je neka prilično slabo artikulirana hipoteza o našoj izoliranoj povijesti, koju bi navodno trebalo promatrati odvojeno od srednjoeuropske cjeline. Nesvrstanost, odmak Jugoslavije od SSSR-a i socijalističko samoupravljanje prikazuju se kao faktori koji su bili važniji od činjenice da smo i mi živjeli u totalitarnom društvu s gospodarstvom koje je kolabiralo 80-ih uz nestašice i ekstremno visoku inflaciju.
Zašto mislite da je trijumf liberalizma prešućen?
Kako bismo pokušali dati uravnotežen i cjelovit pogled, napisali smo knjigu koja nije usredotočena na Balkan i Hrvatsku, i koja u prvi plan ističe zajedničke nazivnike socijalističkih zemalja i onoga što je nakon socijalizma uslijedilo. Zajednički nazivnici povijesno su važniji od razlika, kojih je nedvojbeno bilo. Uostalom, ne zaboravimo da neovisne Hrvatske ne bi bilo da taj Zid nije simbolički pao. I ne bi bilo toliko dokaza o superiornosti političkog i ekonomskog liberalizma da Zid nije pao – to je naša glavna teza. Ta se teza teško probija u Hrvatskoj, jer toliko smo usredotočeni na vlastite relativne neuspjehe da ne vidimo širu sliku, od Baltika do juga. A ona pokazuje da su zemlje koje su otišle najdalje u primjeni političkog i ekonomskog liberalizma poput Estonije i Češke danas najbliže prosječnoj razini razvoja EU. Tako je nastao naslov naše knjige “Prešućeni trijumf liberalizma”, koji se zasigurno ne odnosi na Hrvatsku, ali se odnosi na sve relativno uspješne postsocijalističke zemlje kojih je mnogo više od neuspješnih.
Sam podnaslov - “O praktičnoj važnosti slobode”, prikrivena je provokacija ukradena iz Reaganova govora na Brandenburškim vratima iz lipnja 1987. Američki predsjednik tada se obratio istočnjacima za koje je znao da ga slušaju s druge strane Zida. Praktična važnost slobode u njegovu se govoru odnosi na tržišno gospodarstvo, privatno poduzetništvo, sve ono što dovodi do rasta životnog standarda. Reagan je dobro znao za materijalne aspiracije istočnjaka i snagu tih aspiracija u pokretanju političkih promjena. Mnogi su te aspiracije u velikoj mjeri realizirali nakon početka devedesetih, a neki, poput nas, u tome su uspjeli u manjoj mjeri. Međutim, čak se i kod nas kvaliteta života jako popravila. Ne smijemo to podcjenjivati. Širom Srednje i Istočne Europe očekivani životni vijek snažno se produljio nakon početka 1990-ih, mnogo više nego za vrijeme socijalističkog razdoblja. To bi trebao biti dokaz prešućenog trijumfa liberalizma i praktične važnosti slobode.
Hrvatska vlada procjenjuje da ćemo iduće godine imati 2,5 posto rasta, Europska komisija nešto je optimističnija i govori o 2,9 posto. Kakva su vaša očekivanja?
Trenutačno sam malo veći pesimist. Ne očekujem recesiju, ali očekujem sporiji rast od službenih prognoza. Međutim, to uopće nije bitno, tih 0,5 ili 1 postotni bod razlike u jednoj godini. Bitne su fundamentalne stvari koje određuju gospodarski rast u dugom roku, stvari o kojima smo ranije razgovarali. Ne vidim razloga za puste priče o tome hoće li prosječna stopa rasta u sljedeće dvije godine biti 2,4% ili 1,8%, što je u okviru raspona statističkih i prognostičkih pogrešaka. Trebali bismo razgovarati isključivo o tome zašto ne možemo dugoročno rasti recimo po 3% na godinu u prosjeku. Kada se postavi takvo pitanje, onda prave teme izlaze na površinu: što su naši strukturni problem, zašto nam je izvoz relativno malen, kako postati ekonomski uspješna zemlja čija poduzeća neumorno inoviraju?
Mnogi love signale recesije i nagađaju hoće li stići iduće godine ili godinu dana poslije. Čak je i guverner Vujčić nedavno priznao da ekonomisti ispadaju loši prognozeri. Okrenimo ploču, može li se dogoditi da razdoblje ‘mršavih krava’ izostane?
Ovisi misli li se pod “mršavim kravama” na recesiju ili samo na usporavanje rasta. Naravno da se može dogoditi da recesija izostane, još uvijek je velika šansa za to. Usporavanje je gotovo neizbježno, u mnogim pokazateljima već ga vidimo, ali usporavanje nije isto što i recesija. Da, recesija može izostati.
Kakva je pozicija domaćeg bankarskog sektora, Udruga Franak postigla je više od ijedne civilne udruge u zemlji i poprilično uzdrmala banke.
Banke su dobro. Imaju jednu od najvećih razina kapitalizacije u Europi – omjer kapitala iznosi gotovo 23% – i jednu od najviših pokrivenosti kredita rezervacijama za gubitke. Druga strana ovih brojki je da tako visoka razina pokrivenosti loših kredita i kapitala znači da postoje skriveni rizici i sve skupa se ugrađuje u visinu kamatnih marži. Najvažniji rizik u Hrvatskoj u ovom trenutku su pravni, regulatorni rizici, a među njima se svakako ističu potencijalni gubici po osnovi Slučaja franak. Ta pravna bitka trajat će još dugo i nemoguće je predvidjeti ishod nakon što prođe sve više instance, uključujući i one europske. Nisam pravnik da bih mogao bilo što reći o tome, no kao promatrač mogu procijeniti da će pravosudnim tijelima ukupno trebati 10-15 godina, ne od danas nego od ranijeg početka sudskih raspleta, da do kraja riješe ovaj težak slučaj.
Ovog puta izostali su uobičajeni epiteti za proračun 2020., ne tepa mu se ni da je razvojni ni proinvesticijski ni štedljiv. Da nije bilo školskih sindikata i njihova štrajka, velika većina građana ne bi ni percipirala da se proračun donosi. Kako biste ga vi opisali?
To je proračun kompromisa za izbornu godinu. Kompromis se najbolje vidi u rastu mase naknada zaposlenima od oko 5%, što je više od rasta mase mirovina i brojnih drugih stavki. Unatoč tome, Vlada se može nadati da proračun neće potonuti ozbiljnije u deficit. Ne zaboravimo da je ova Vlada od 2016. do 2020. imala beskrajno mnogo sreće. Kontinuirani gospodarski rast ponajviše se može zahvaliti rastu u EU i priljevu od EU fondova i doznaka iz inozemstva. Zbog toga se mogao pomiriti cilj fiskalne konsolidacije s malim poreznim rasterećenjima, a da se pritom namire apetiti svih koji se financiraju iz proračuna.
Ta razmjerno komotna situacija omogućila je da se ništa bitno, strukturno, u javnom sektoru ne promijeni. Pod time mislim na velike javne sustave poput zdravstva, pravosuđa, obrazovanja itd. Do nekih je pomaka došlo u onome što zovemo otklanjanje barijera investiranju i poslovanju. Bilo je nekih liberalizacija poput usluga taksiranja i nekih strukovnih komora, i dogodio se mali napredak u rezultatima poslovanja. No to je premalo u odnosu na probleme s kojima se ova zemlja suočava. Opet, kao i toliko puta do sada, čekamo sljedeći izborni ciklus ne bi li netko jasnije prepoznao prioritete i odlučnije krenuo s promjenama..
Američki predsjednik Trump bori se za drugi mandat, često se osvrćete na njegove carinske ratove s Kinom, moglo bi se reći i uz dozu razumijevanja za poteze kojima Trump pokušava sačuvati poziciju američke ekonomije. Kako gledate na globalna repozicioniranja, u kojem bi roku Kina mogla stati pred ostale i reći ‘gledajte, prvi smo’. Što Europsku uniju čeka u toj globalnoj podjeli karata?
U ekonomskim pitanjima imam razumijevanja za svakoga tko pokušava uspostaviti fer pravila igre. Gospodarstvo je dobrim dijelom kao sport: svi prihvaćaju nejednake, pa i vrlo nejednake ishode, dok imaju osjećaj da je igra fer. Trump je dobrim dijelom krenuo u takozvani trgovački rat jer je procijenio da za američke proizvođače i ulagače ne vrijede jednaki recipročni uvjeti, osobito u odnosima s Kinom. Tome se teško može nešto zamjeriti. Međutim, ono što ne znamo je mjera koliko se tu radi o izjednačavanju uvjeta, što bi bio ekvivalent dobrog kolesterola, a koliko o borbi za privilegiranu poziciju i stvarni protekcionizam, što bi bio ekvivalent lošeg kolesterola. Kratkoročno gledano, za EU je bitno je li najnovija odgoda američkih carina za europske automobile trajna ili privremena.
To se mora definitivno riješiti zbog važnosti američkog tržišta za njemačku autoindustriju. Dugoročno gledano, postavlja se pitanje odnosa u trokutu Kina – SAD – EU. Kina je u naletu na koji ne možemo utjecati, iako taj nalet nije lišen problema s obzirom na visoku zaduženost i usporavanje rasta, SAD razvija novu strategiju prema Kini. EU također, no EU je najtromija od tri bloka kada je riječ o digitalnim inovacijama. EU nema globalne big tech kompanije kakve imaju SAD i Kina. Razlog je u fragmentaciji nacionalnih tržišta u EU. Rijetki u EU „misle veliko“, rijetki kreću s ciljem da osvoje europsko tržište od pola milijarde potrošača, dok u SAD-u i Kini svi gledaju na svoja golema nacionalna tržišta. Zbog toga vrijedi: ili će zaživjeti jedinstveno tržište EU, ili će Europa zaostajati.
...i baba nebi bila baba da ima onu stvar!