Parižani su se opirali gradnji, a poslije su vikali: Ne damo toranj

Kako se zvao Eiffel? Za toranj znamo, ali ime njegova tvorca malo tko zna. Gustave. Gustave Eiffel. U kinima je odnedavno film ‘Eiffel’, djelomično fikcija i ljubavna priča, a dijelom prikaz njegova pravog života. Na stranu film, njime se nećemo baviti, iako su autori naveli kako su Eiffela željeli prikazati ‘simpatičnim, zaljubljenim i, na neki način, seksi, svjesnim vlastite intimnosti’, pokušat ćemo se držati činjenica. Bez seksi dijelova. Konkretno, tko je bio vizionar i čovjek ispred svog vremena za kojeg smo toliko puta čuli. A izvan granica Francuske malo je poznato i njegovo ime.

Odgojila ga je baka koja je bila slijepa. I koja ga je tukla.

Priča o malom Eiffelu kreće u Dijonu, gradu na istoku Francuske u pokrajini Burgundiji, koji je kod nas više poznat po – senfu, odnosno muštardi, nego po vinu. Grad Dijon 300 kilometara udaljen je od Pariza, a onamo se TGV-om stiže za sat i četrdeset minuta. Vlak spominjemo jer će on kasnije biti glavna preokupacija budućeg svjetski slavnog graditelja mostova. U dvokatnici u Dijonu, u obitelji Françoisa Alexandrea Boenickhausena i Catherine Melanie Moineuse mali je Gustave bio najstarije dijete. Pogledate li prezimena roditelja, nigdje se ne spominje Eiffel. Međutim, obitelj se doselila u taj kraj iz njemačkog mjesta Marmagena, iz kraja u kojoj je planinski lanac Eifel, pa su u dalekoj Francuskoj ocu obitelji pripisali taj nadimak. Kao da ste se, recimo, iz Brela doselili u München, pa vas zovu – Biokovo. Eiffel, ovoga puta s dva f. Otac je bio bivši vojnik, a majka je vodila obiteljski posao s ugljenom koji je naslijedila. Zadatak im je bio prevoziti ugljen iz rudnika po cijelom svijetu. Majka je bila glavna u kući, čak će sinu i pronaći suprugu, no na to ćemo doći poslije. Otac je napustio posao u vojsci ne bi li pomagao majci u biznisu koji je obitelji donosio lijep novac. Radili su ‘starci’ cijele dane, a maloga je čuvala, dakako, baka. Koja je, već znamo, bila – slijepa!

– Tukla me često svojim drvenim štapom. Ali bila je sirotica i ti njezini udarci nisu bili toliko jaki. Volio sam je...

Gustave je volio baku, pa tko ne bi. Ali nije volio – školu.

– Škola je dosadna, gubljenje vremena, a mogli bi se igrati dolje na kanalu kraj brodova gdje moji roditelji rade – pričao je Gustave svojim prijateljima.

– Kad moji roditelji prevoze ugljen, to bih mogao gledati danima. Utovaruju, istovaruju na brodove koji dolaze i odlaze, bez obzira na vremenske uvjete i doba dana ili noći – divio se mali Eiffel, koji je s dvije mlađe sestre dane provodio u maloj riječnoj luci. Ocjene u školskim imenicima pod imenom Gustave Eiffel bile su – loše.

Pariz je prvi put vidio kad je imao 12 godina. Vodila ga mama na izlet vlakom. Nikad se prije nije vlakom ni vozio, uživao je u svakoj sekundi tog putovanja, otkriva knjiga o Eiffelu Dine Anastasio za New York Times. U Parizu je bio u kazalištu i na baletu. Odlučio je:

– Vratit ću se u Pariz što prije budem mogao, tamo je prekrasno, to će biti moj grad...

Tako je i bilo. Doselio se u Pariz kao mladić nakon što je završio osnovno obrazovanje u svom kraju. Mladi Eiffel stigao je upravo na lijevu obalu rijeke Seine, točno kraj mjesta na kojem će četiri desetljeća poslije podići vlastiti toranj. Tu je otkrio metale koje su arhitekti toga doba sve češće koristili umjesto kamena.

– Može li se metal savijati? Kojih bi mogao biti oblika? Toliko je mogućnosti... Ne znam odgovore – mislio je mladi Eiffel.

Tu se zainteresirao za učenje. Ocjene su počele rasti, a prvi put se i zaljubio. U metal.

Kako mu je ujak vodio vrlo važnu vinariju u Dijonu (ne proizvode u tom kraju samo senf), prvo je planirao da će studirati kemiju, kako bi svom ujaku, kojeg je viđao češće nego oca, poboljšao kvalitetu vina. No otac se pobunio i on je umjesto na kemiji završio na arhitekturi.

Zaposlit će se nakon studija kod Nizozemca Charlesa Nepveua, ali budući da će taj brzo propasti, on će raditi kod njega i bez plaće.

– Radio sam bez plaće, samo da mogu nastaviti projektirati mostove! – govorio je u ranim dvadesetima. S 25 godina konstruirao je važan strateški most, onaj u Bordeauxu, dug više od 500 metara. Tu se ‘mali’ dokazao.

Gustave nije neka prilika za udaju

Posao mu je išao, ali ljubav nije. U Bordeauxu se nekoliko puta pokušao oženiti.

– Nije Gustave neka prilika! Tko zna iz kakve je obitelji – mislile su mlade udavače, pripadnice bogate francuske buržoazije, te mu okretale leđa...

Suprugu nije mogao pronaći.

– Mama, pomozi! – javio se Gustave svojoj majci, pa joj rekao:

– Pronađi mi neku urednu domaćicu koja mi neće stvarati previše problema.

I majka je tu uskočila. Pronašla je savršenu djevojku za svoga sina, a to je bila Marie Gudelet. Poznavali su se iz mladosti. Iako je za njihov brak, eto, zaslužna njegova majka, bio je to pun pogodak. Jako je volio suprugu, imali su petero djece čija su imena bila Claire, Laure, Édouard, Valentine i Albert.

Za konkurenciju je mladi inženjer bio nedostižan, sada je već vodio i vlastitu firmu. Forte mu je bila iznimna preciznost projekata i način kako je radio. Projektirao je sve do najsitnijeg detalja, a onda bi se u radionicama ti dijelovi metalnih konstrukcija izrađivali, a tek na gradilištu spajali. Mostovi koje je gradio rasli su brzo i bili su isplativi.

Gradio je po cijelom svijetu, od željezničke stanice u Pešti, prve koja je imala prozirno metalno pročelje, do mosta Maria Pia u Portugalu, mosta u Kini, crkve u Meksiku, astronomske kupole u Nici, vijadukta Garabit, sve do unutarnje konstrukcije Kipa Slobode.

– Konstruiramo manje mostove s ekipom koja nema ni 12 ljudi – bila je njihova parola.

Radili su u Vijetnamu, Alžiru, na Javi, u Boliviji, pa čak se vjeruje da je Skenderija most u Sarajevu – Eiffelov most te da je most na Miljacki građen 1893. prema Eiffelovim nacrtima. U karijeri je napravio više od 80 projekata. Kip slobode i toranj u Parizu tek su dva. Bilo je tu željezničkih mostova, mostova preko rijeka, vijadukata, od Bordeauxa, Gruzije, Vijetnama, Poljske, Egipta, Portugala, Perua, Čilea... Most u Zrenjaninu izgrađen 1904. šest je desetljeća poslije i – rastavljen.

No vratimo se na doba prije velike slave. Godine 1877. ostao je bez supruge koja je umrla od upale pluća nakon 15 godina zajedničkog života. Nikad se više nije ženio, a u poslu mu je pomagala najstarija kćer Claire. Za Eiffelov toranj pa čak ni za Kip slobode koji je radio njegova supruga nikad nije ni čula. Nije bila svjesna što će njezin suprug ostvariti u životu.

Godine prolaze, nesretni udovac putuje i gradi po cijelome svijetu i dolazi do trenutka kada započinje svoje životno djelo, Eiffelov toranj. Dotad je već dizajnirao stotine metalnih konstrukcija, a sada su se dečki prijavili na natječaj za Svjetsku izložbu 1889. godine. Bila je to važna godina za Francuze, jer se obilježavalo 100 godina od pada Bastille, simbola početka Francuske revolucije. Originalni nacrti za toranj bili su rad njegovih zaposlenika Mauricea Koechlina i Émilea Nouguiera, glavnih projektanata Eiffelove tvrtke. Nije na početku bio zagrijan, štoviše, bio je sumnjičav, ali s vremenom se pun entuzijazma posvetio njihovoj ideji.

Dvojac je osmislio toranj od rešetki željeznih greda, vitku piramidu. Četiri grede na tlu koje bi se zakrivljavale prema unutra i podizale sve do vrha bi se spojile, a vodoravne bi se grede polako spajale s četiri osnovne grede u pravilnim razmacima. Znali su dečki posao, naučili su ga radeći mostove. No ovo je bio izazov, struktura od 300 metara. U pomoć su pozvali i francuskog arhitekta Stephena Sauvestrea, koji preporučuje da dodaju goleme zakrivljene lukove kako bi spajali stupove tornja, ali i velike dvorane na razinama. Na natječaj je stiglo 107 radova, a znamo čiji je pobijedio... Eiffelova ekipa počinje s radovima, kamen temeljac postavljen je 26. siječnja 1887. godine.

– Dvije godine, dva mjeseca i pet dana trebalo nam je da ga dovršimo – kazat će Eiffel nakon što je svih 18.038 dijelova sjelo na svoje mjesto.

Metal je novi kamen

Gradio ga je želeći Francuzima, pogotovo u Parizu, gradu kamena, pokazati da je – metal novi kamen. Da ima čvrstoću, ali da nije toliko težak. Čovjek je, sjetimo se, bio zaljubljen u metal.

Dijelovi su se radili u nekoj tvornici na izlasku iz Pariza, a svaki je dio moralo sastavljati 150 radnika. Na terenu ga je montiralo 300 radnika. Tko je u to doba imao gablece u kvartu, na Champ de Mars, Marsovim poljima kraj Seine, mogao je fino zaraditi. Kad smo već kod restorana, gableca i klope, francuski novelist Guy de Maupassant nije bio pobornik izgleda tornja. Štoviše, nije mu se nikako svidio.

– Jest ću svaki dan u restoranu na vrhu, jer to je jedino mjesto s kojeg ne mogu vidjeti Eiffelov toranj – rekao je de Maupassant.

Danas znamo da se brončani toranj vidi praktički iz svakog kutka Pariza, dominira Gradom Svjetlosti, ali tada je to bilo čudo. Otad je više 300 milijuna ljudi po tornju napravilo ‘đir’. Bio je, dakako, u to doba najviša građevina na svijetu, dvostruko viša nego ijedna prije. Prestići će ga tek 1930. godine Chrysler Building u New Yorku, dakle četiri desetljeća toranj je bio najviša građevina na našem planetu. Visok 300 metara, a kad se pribroji visina antene koja je dodana 1957. godine, iznosi ravno 324 metra. Riječ je o 75 katova. Teži 10 tona, od čega samo na željezo odlazi više od sedam tona. Na dnu je širina po 100 metara sa svake strane, dužina jednog nogometnog igrališta, kako se ne bi pomicao ni na najjačem vjetru. Pomiče se, da, ali svega sedam centimetara na jakom vjetru lijevo – desno. Usporedbe radi, Burj Khalifa je visoka 828 metara. Gotovo kao tri Eiffelova tornja, a on bi se u moderno doba teško ugurao na listu najviših građevina na svijetu. Kad smo već kod najviših, samo Wuhan, grad iz kojega je krenula pandemija, ima čak tri nebodera čija visina premašuje 380 metara. Zgodno je i to što se pariški toranj mora svakih sedam godina ‘farbati’, premazivati posebnom antikorozivnom troslojnom bojom. A kako godine prolaze, i boja se mijenja. Potrebno je 60 tona boje da bi se Željezna dama osvježila, a u jednom trenutku, u prvim desetljećima svojega života, bila je obojena i u – žuto! No dosta s brojevima.

Vratimo se na dan otvaranja, najvažniji u Gustaveovu životu. Gospodin Eiffel nije bio veseo na dan otvaranja današnjeg simbola Pariza. Bio je utučen.

– Hvala svim radnicima, hvala posjetiteljima – kazao je nakon otvaranja.

Međutim, znao je da još nije gotovo, da je probio rok. U dvije godine, dva mjeseca i pet dana nije uspio. Jer, na dan otvorenja, trenutak za koji se tada 56-godišnjak pripremao veći dio života, toranj nije mogao primiti posjetitelje. Dizala nisu radila. Za javnost nisu bile otvorene ni stube. S vrha tornja još se čuo zvuk piljenja metala i udarci čekića. Čak nije bio ni obojen do kraja!

– Razočarani smo, toliko smo slušali o tornju, gledali ga godinama kako raste dio po dio, a sad ne možemo ući – žalili su se kolege novinari i posjetitelji toga doba. Toranj će se nekoliko dana kasnije otvoriti, no toga dana Eiffel ga nije uspio završiti na vrijeme. Lako za rokove, važno da je on bio tu.

Naravno, bilo je i onih koji su bili ozbiljnije uznemireni njegovom pojavom. Tornja, ne samog Eiffela. Bilo je, dakle, Francuza koji su se nadali kako će se za stogodišnjicu borbe za demokraciju podići spomenik koji će simbolizirati povijest, a ne budućnost. Lomila su se tu koplja, raspravljalo se treba li centralni dio izložbe biti demonstracija novog, modernog, znanja i tehnologije, novoga u umjetnosti ili još jedan kameni pariški blok... Na to je Gustave bio naviknut. Bunili su se i dvije godine prije nego što je toranj otvoren. Neki je matematičar izračunao da bi i trostruko niži toranj vjetar otpuhao i tvrdio da je njegova gradnja besmislica.

– Zamest će ga vjetar.

Beskoristan i monstruozan užas

Drugi su rekli:

– Užas. Mi, pisci, slikari, kipari, arhitekti, strastveni zaljubljenici u dosad netaknutu ljepotu Pariza prosvjedujemo svom snagom, ogorčeni, u ime francuskog ukusa koji je ostao neprepoznat. Prosvjedujemo u ime francuske umjetnosti i povijesti protiv izgradnje rugla u samom srcu našeg glavnog grada. Eiffelov toranj je beskoristan i monstruozan. Taj gigantski crni tvornički dimnjak toliko se svima gadi da ga ni komercijalno nastrojen SAD ne želi – stajalo je u ‘ljubavnom’ pismu objavljenom na Valentinovo 1887. godine u novinama Le Temps.

Kako bilo, toranj je tu. A uvijek se netko buni. To je tako bilo i tada... Na sajmu je tih dana bio prisutan i Thomas Edison, štoviše guštao je s Gustaveom u privatnom apartmanu na vrhu tornja. Edison je već bio poznat na planetu jer su zahvaljujući njemu električna svjetla omogućavala da se sajam održava i nakon što sunca nestane na horizontu, dakle i po mraku, a sada je Edison predstavljao – fonograf. Prvi put glazba se mogla čuti i iz nekog uređaja, a dotad samo uživo, na koncertima.

– Budućnost je stigla – klicali su Parižani. Edison je bio hit.

Ipak, na sajmu se nije predstavljao samo Eiffel. Predstavili su se i Arapi koji su kuhali čaj, predstavili su se neki turski postolari, iz Tunisa su došli izrađivati nakit. Afrikanci su tih dana na sajmu pripremali kus-kus, a mnogo važnije od toga, i Hrvati su izlagali na Svjetskoj izložbi kada je otvoren Eiffelov toranj. Naš je genij Josip Belušić, Istrijan iz Labina, predstavio svoj izum ‘velocimetar’, odnosno prvi brzinomjer na svijetu. Pa se, nakon što bi ga ugradili na kola koja su vukli konji, mjerio kolika je brzina, koliko dugo stoje, koliko je putnika... Danas njegov izum koriste sva vozila koja se kreću.

Toranj je bio tamo. Ali, dokad? On je trebao biti i srušen. U propozicijama natječaja navedeno je da građevina mora biti takva da se može lako i demontirati.

– Moram spasiti toranj! Postavit ću antene i bežični telegraf! – dosjetio se Eiffel.

Htio ili ne, pomogao je time i u hvatanju promiskuitetne plesačice i kurtizane, najpoznatije špijunke u Prvom svjetskom ratu Mate Hari. Francuska je vojska putem stanice na Eiffelovu tornju presrela kodirane neprijateljske poruke između Njemačke i Španjolske, a stizale su iz Berlina te su sadržavale detalje ‘Operacije H–21’. H–21 bila je oznaka za špijunku, erotsku plesačicu koja je od svojih ljubavnika (u krevetu?) doznavala vojne tajne. Na kraju su locirali i uhvatili Mata Hari. Optužili su je da je zaslužna za smrt desetak tisuća vojnika, a na strijeljanju je poslala poljubac streljačkom vodu i rekla:

– Hvala, gospodo...

Vratimo se na rušenje tornja. Kako je Eiffel uložio gotovo sav svoj novac da bi ga izgradio, a njegova je investicija pokrila 80 posto troškova, Pariz mu je odobrio da sljedeća dva desetljeća bude u njegovu vlasništvu kako bi povratio uloženo. Zatim bi ga preuzeo Grad te bi se toranj razmontirao i, kako se kolokvijalno kaže – prodao u staro željezo. Ali doslovce. Ipak, francuskoj je vojsci odgovaralo da koristi najvišu zgradu svijeta, pa su Gustaveu 1909. godine produljili koncesiju. I danas je na tornju više od stotinu televizijskih i radioantena koje šalju signal diljem planete.

– Ne damo toranj! – vikali su Francuzi, i tako je dandanas. Pariz bi bez njega bio nezamisliv.

Usput, i Hitler je u vrijeme Drugog svjetskog rata naredio svojim trupama:

– Okupirali smo Francusku, sad želim da srušite Eiffelov toranj!

Francuski pokret otpora (sjetit će se neki serije ‘Allo, allo’), presjekao je žice dizala, pa su se nacisti morali penjati stepenicama, kojih je bilo nešto manje od dvije tisuće ne bi li na vrhu tornja izvjesili svoju zastavu. Srušiti ga, kako vidimo, nisu uspjeli.

Ispod tornja je i – tajni minijaturni vojni bunker iz kojeg se tunelom može doći do obližnjeg kompleksa pariških vojnih škola École Militaire, a koje je osnovao još Luj XV.

Replike tornja od tada su sagrađene u Kini, Las Vegasu, ima ih i u Grčkoj, Teksasu...

Tunel pod morem do Engleske

Za kraj priče o tornju, nevjerojatno je da je Eiffel imao već jedno iskustvo za koje se malo zna. Naime, njegova je tvrtka osmislila Kip slobode. Konstrukciju koja i danas nepomično stoji na otoku Liberty napravio je također Maurice Koechlin, isti čovjek koji će biti projektant konstrukcije pariškog tornja. Dakle, unutrašnjost Kipa slobode djelo je – Eiffela i njegove ekipe, a dizajnirao ga je Frédéric Auguste Bartholdi. Napravljen je u Francuskoj, čak je glava Kipa slobode bila izložena na izložbi u Parizu 1868., dakle dvije godine prije nego što će otići put SAD-a kao poklon Francuza za stogodišnjicu neovisnosti.

Nakon što je izgadio toranj, već je imao novu ideju. Bio je čovjek ispred svog vremena. Evo i zašto. 1890. godine je želio napraviti projekt epskih proporcija – most ispod mora, i to onaj kojim bi se premostio La Manche. Na kraju su ga vlasti odbile zbog političkih razloga, navodi Udruga potomaka Gustava Eiffela, te objašnjava:

– Eiffelovi nacrti nagovijestili su, i to vrlo blisko, ono što će postati ‘Eurotunel’ otprilike 104 godine poslije.

Upleo se i u afere, bio je osuđen i na dvogodišnju zatvorsku kaznu zbog malverzacija i pronevjere sredstava direktora projekta u građenju Panamskog kanala, u kojem je bio izvođač radova. U zatvoru nije završio, prihvaćena je njegova žalba. Tad mu je bilo dosta, povukao se iz posla... Umoran od napada medija i natezanja s političarima, okrenuo se znanosti, meteorologiji i aeronautici. Cijelu se karijeru morao boriti s vjetrovima, pa je imao praktična znanja. Povijest će pokazati da je, osim kao projektant i izvođač, bio gotovo jednako uspješan i kao znanstvenik. Konstruirao je i zračni tunel u kojem su se radila prva testiranja u avijaciji, bilo je to doba kada su se mnogo mlađa braća Wright spremala na prvi let... Umro je kao 91-godišnjak u Parizu, a njegov toranj danas simbolizira ljubav i zaljubljenost... Da su pripadnice buržoazije iz Bordeauxa znale što će mali Gustave jednog dana postati, možda ne bi bile tako sumnjičave i tvrdile:

– Nije Gustave neka prilika...