Permakultura se raširila: Zašto su se Hrvati pomamili za bijegom iz grada na selo

Stara kuća zemljanog poda, u kojoj je ljeti ugodno svježe, a zimi toplo kao u raju, za sve koji su imali baku na selu zasigurno je među ljepšim uspomenama. Malo je takvih kuća, drvenih ili zidanih mješavinom zemlje i slame, očuvano, a još manje baka u njima živi. Starinske seoske kuće masovno su davnih dana zamijenile zidanice, ali danas i one često zjape prazne. Grad još uvijek magnetski privlači, a mnogi su u potrazi za boljim zaključali svoje domove i put Njemačke, Irske, Austrije...

Ali, neki plivaju kontra struje koja većinu i dalje nosi prema gradu i općenito, kako se smatra, modernijem životu. I to ne od jučer. Istina, na prve se slučajeve preseljenja iz grada na selo, pogotovo ako su to bile starinske, nekonformne kuće, gledalo kao na ekscentričnost. U međuvremenu, taj stil života dobio je ime. Trend je krenuo sedamdesetih iz Australije, a danas zaljubljenici u prirodu i ekoaktivisti, koji biraju živjeti permanentnu agrikulturu (tzv. permakulturu) i svjesno oblikovati život i svakodnevicu po načelima samoodrživosti, više ni kod nas nisu rijetkost.

Hrvatska već ima i svoje diplomirane dizajnere permakulture, a već nekoliko godina taj spoj tradicionalnih znanja, klasične znanosti i novih spoznaja o uzgoju hrane, uređenju vrta, korištenju prirodne energije, gradnji... kod nas doživljava pravi mali bum. To će posvjedočiti i profesor povijesti i idejni začetnik ekološkog imanja Vukomerić nedaleko od Zagreba Matko Šišak, koji je među prvima što su u Hrvatskoj posijali sjeme tog novo-starog lifestylea. Stvaranju ekonomski neovisne i ekološki održive zone posvetio se prije zamalo 20 godina, a dosad je više puta medijima ispričao kako je zemlju namijenjenu prodaji ‘preoteo’ roditeljima, zapostavio profesorsku karijeru i zaozbiljno krenuo stvarati ekološko reciklirano imanje.

Ono je u međuvremenu postalo rasadnik znanja o permakulturi i inspiracija mnogima koji su se odvažili na veliku prekretnicu, život u prirodi, proizvodnju vlastite hrane i kuću od prirodnih materijala koju, pri tom, nerijetko grade vlastitim rukama. Imanje u Vukomeričkim goricama ogledni je primjer za razne ekološke tehnologije i tehnike iz područja graditeljstva, uzgoja hrane, dobre ekonomije i permakulture, a to je i adresa Zelene mreže aktivističkih grupa (ZMAG). Udruga koja okuplja organske vrtlare, praktičare ekološkog graditeljstva, dizajnere permakulture, ekološke aktiviste i sl., nedavno je održala i svoju redovitu godišnju Konvencija prirodnog graditeljstva.

– Prirodno se graditeljstvo u petnaest godina znatno proširilo u Hrvatskoj, sve je više zainteresiranih za gradnju prirodnim, lokalnim i recikliranim materijalima, svjedočimo uzletu ovakve gradnje. Za to se najčešće odlučuju visokoobrazovani parovi i obitelji, a takvi objekti uglavnom niču u kontinentalnoj Hrvatskoj i Istri. Najčešće se grade kuće od drveta i tvrdo balirane slame. Razlog je jednostavan, drvo i slama su izuzetno vrijedan i lokalno dostupan materijal, a odgovaraju najzahtjevnijim uvjetima gradnje – kaže Matko Šišak iz Udruge ZMAG, koja je ustanovila i Akademiju prirodnog graditeljstva, a uz radionice na tu temu održava i radionice ekološkog vrtlarenja, pčelarstva i uzgoja gljiva, tečajeve permakulturnog dizajna itd. Vrijeme za masovnu primjenu takvih rješenja, kaže Šišak, tek dolazi.

Pandemija koronavirusa, dodajemo, to može samo ubrzati. O životu na selu, svjedoče i trgovci nekretninama, razmišljaju čak i oni kojima to do 2020. nije padalo na pamet. Seoska imanja još se mogu naći relativno povoljno iako je cijena zemlja posljednjih godina porasla. Koliko, pak, treba za kuću građenu prirodnim materijalima, teško je reći čak i onima koji su kroz taj proces već prošli.

Materijal je jeftiniji, ali zahtjeva više manualnog rada

– Ovisi o tipu kuće, nacrtu, količini i kvaliteti materijala koji se ugrađuju. Praktički ne postoje dva ista objekta i sve su te kuće unikatne. Sami materijali poput slame i zemlje jesu jeftiniji od konvencionalnih građevnih materijala, ali zbog velike količine manualnog rada i pripreme materijala za ugradnju u konačnici to ispadne podjednako – tumači Šišak. O čemu govori na svojoj je koži iskusio i permakulturni dizajner Kruno Ladišić, zaposlen na Novoj TV, koji za svoju obitelj gradi ekokuću nedaleko od Siska. Na djedovinu, u selo Stara Drenčina, preselio se iz grada prije četiri godine, a ekodom Ladišićevih niče kilometar dalje.

– Da, to je kuća od 75 kvadrata, 90 posto od slame, gline, drveta i sa zelenim krovom. Od gline će biti i pod, želim maksimalno iskoristiti materijal koji se nalazi u krugu od dva kilometara. Prirodni su materijali besplatni i, što se toga tiče, ispada jeftinije ako gradite sami. Ali, potrebno je znanje i puno ručnog rada, koji čini više od 50 posto svih radova, a to priču bitno poskupljuje. Recimo, u našu kuću uloženo je 10.000 radnih sati, od čega je mojih bar 2000. U tom se vremenu mogao sagraditi neboder i, kad to sve uračunate, ne, to nije jeftina gradnja. Meni su pomagali i prijatelji, obitelj, a počeli smo s udrugom ZMAG, kroz Akademiju prirodne gradnje.

Gradim kuću iz gušta

Većina polaznika Akademije i sama je planirala sebi sagraditi nešto slično, a neki su jednostavno došli usvojiti nova znanja. Cijenu ni sada, pri samom kraju, a ostalo je još unutarnje uređenje, ne znam. No, za sve one koji možda o tome razmišljaju, želim naglasiti da ne računaju kako će proći jeftino i da im to ne bi trebao biti glavni motiv. I sam sam svojevremeno čitao članke u kojima je pisalo kako se kuće od slame mogu izgraditi za 500 dolara i slično. Ljude to zavede, međutim, daleko je od istine. Kad bi se za sve plaćalo majstorima, na sat, ispalo bi jako skupo i ne treba se zalijetati – upozorava Kruno, koji je putem prekrižio i plan o datumu useljenja.

– Shvatio sam da si samo pravim nepotrebni pritisak. Radim iz gušta, imam gdje živjeti, zadovoljan sam u životu i gradnja vlastite kuće zapravo mi je nagrada u kojoj želim uživati. Ne želim si to kvariti tako da sam sebi izigravam šefa i požurujem se – smije se Kruno, koji je i sam prošao Akademiju prirodne gradnje. Odluku o preseljenju iz grada na selo nije donio naprečac, pa nikome od obitelji i prijatelja nije bilo preveliko iznenađenje kad ju je priopćio.

– Cijela priča je počela prije sedam-osam godina. Otad imam i vrt, a ubrzo je uslijedila i obnova djedove kuće u kojoj živimo već četiri godine i planiramo ostati dok ne završimo svoju kuću – govori Kruno, koji je u supruzi glazbenici našao punu podršku za preseljenje na selo i gradnju eko-kuće, ali u svom sada jedanaestogodišnjaku nešto manju.

– Da, definitivno mu to trenutno nije špica i neko ludilo, ima svoj način zabave kao i većina njegovih vršnjaka. Ali, ima trenutaka kad ga nešto zaokupi u dvorištu ili šumi koja je u blizini i onda to bude drugo dijete, nekako mirnije i opuštenije – zadovoljan je Kruno. Slične brige u svom ekoraju u Blatuši, gdje živi već jedanaest godina, muče i arhitekticu Goranu Gregl. Kad se doselila, kći je imala tri godine, a danas tinejdžerica vapi za društvom i uzbudljivijim životom.

– Kad imate 14 godina, onda je to tako. Doselili smo se kad je imala tri godine. Bila je oduševljena, nakon prvog ljeta nije mogla dočekati da se preselimo za stalno, stalno nas je gnjavila kad ćemo, kad ćemo. Danas jedva čeka da završi osmi razred i nastavi školovanje u gradu – smije se Gorana, koja je u godinama svoje kćeri već imala viziju i želju za gradnju kuće.

– Živjela sam u Zagrebu na Mihaljevcu i bila fascinirana izgledom okrugle vile Fuhrmann arhitekta Planića. A kad se gradila nova kuća, po cijele sam dane gledala što majstori rade. Uvijek sam se igrala glinom i gradila. Kad sam došla u Blatušu, u kojoj se prije desetak godina tek kreirala nova zajednica, u dva tjedna sam odlučila preseliti se iz Zagreba. Danas tu u 15-ak kućanstava živi četrdesetak ljudi, većina ima svoju kuću i vrt, a neki još žive na zajedničkim imanjima, kako je to u početku i bilo zamišljeno. Goranina kuća počela je nicati prije osam godina, a izgled je odredila vila koju je gledala kao dijete. Ova zagrebačka arhitektica projektirala si je i sagradila okruglu kuću, sa zidovima od slame i žbukanu blatom, a krov je zeleni, zatravnjen.

– Najprije sam živjela u kućici svojih prijatelja, a vlastito imanje sam kupila kad sam upoznala supruga. Nisam imala dileme. Krug je osnovni oblik od kojeg je sve stvoreno, stanice, atomi, nebeska tijela..., sve se rađa iz kruga. Ekogradnja se podrazumijevala, materijali su dostupni, a glina je i lijek. Životinja se, kad su bolesne, valjaju u glini, blatu. Zidovi od slame i gline savršeno reguliraju vlagu u prostoru, a zaobljenost stvara dojam topline, kao da vas kuća grli. Cijeli sam proces shvaćala kao igru. Iako sam arhitekt, puno toga nisam znala, usput sam eksperimentirala i učila. U kući smo već šest godina i još nije završena. Na podove još treba postaviti brodski pod, popločiti oko kuće, a imam još neke planove i s rasvjetom. Također, dio namještaja je još uvijek privremen, izrađujem ga sama i nisam još sve stigla. Sama sam stavljala i knauf, postavila prekidače i utičnice za struju, a u kupaonici kompletne vodovodne instalacije. Radije to nego da kuham – šali se Gorana, čija kuća ima i pasivno solarno grijanje, pa i zimi ima dana kada ne loži peć. Goranina okrugla kuća u Blatuši od sto kvadrata napravljena je kao svojevrsna klopka za sunce i za cijelu sezonu grijanja potroši svega metar-dva drva. Za razliku, za grijanje 70 zagrebačkih kvadrata svake je zime trebala 20 kubnih metara drva.

– To su te dugoročne pogodnosti i uštede. Iako, sama gradnja ekološke kuće, kad bi se za sve plaćalo, stoji otprilike kao i gradnja konvencionalnim materijalima. Često me o tome pitaju mladi, gradske obitelji, koji negdje imaju svoj komad zemlje. Ovakvom stilu života teži i većina ljudi s kojima se družim, pogotovo sad u koroni, ali ne usude se svi – kazuje Gorana, koja je lavovski dio svoga doma izradila sa svoje dvije ruke.

– Nisam požalila ni trenutka zbog preseljenja u Blatušu, imam miran, ispunjen život u prirodi, bez gradske vreve i stresa, kakav sam i željela. Ali, da sam znala kakvi me izazovi čekaju tijekom same gradnje, vjerojatno se ne bih u to upustila. Sve što radite s glinom je fizički teško, a bilo je i situacija da sam sama vukla grede od sedam metara. Bolovi u koljenima i leđima su mi ostali kao podsjetnik. Danas se njenim životnim djelom oduševljavaju i oni kojima je u početku građevina nalikovala štali. Kako i ne bi. Samoodrživa kuća na imanju od 6,5 hektara, sa susjedima sličnog načina života i razmišljanja, spremnima uvijek pomoći, djeluje poput moderne bajke. Pogotovo što su i praktične stvari poput trgovine, škole, pošte, liječnika... na svega deset kilometara.

– Školski bus po kćer nam dolazi praktički u dvorište. Takav servis u Zagrebu ne bih imala – smije se Gorana. Da sve više ljudi uviđa prednosti takvog života, govore i cijene zemljišta. Prije desetak godina, kaže naša sugovornica, u okolici se moglo naći imanje s kućom i za pet tisuća eura, a sada jeftinija idu za 15.000 eura.

– Nije to kod nas još uzelo maha kao u nekim drugim europskim zemljama. Mnogi zaziru od ovakve gradnje, jer misle da to nije trajno, da će brzo propasti, da su kuće od slame zapaljive ili se boje kukaca. To je potpuno pogrešno, ovakva je gradnja trajna koliko i konvencionalna. Kuće propadaju i kad su od betona i cigle ako se u njima ne živi – kaže Gorana, koja se na svojim putovanjima sama uvjerila da su u Italiji, Poljskoj i Češkoj, unatoč uzlaznom trendu u Hrvatskoj, puno više prigrlili gradnju prirodnim materijalima nego je slučaj kod nas.

Koštat će nas 90.000 eura

Zagrebački glazbenik, udaraljkaš i skladatelj Nenad Kovačić tim je putem krenuo prije godinu dana. Njegova ekokuća niče u Vukomeriću. Tečaj permakulturnog dizajna završio je prije sedam godina, a prije četiri godine on i supruga, turistička vodičica, odlučili su prodati stan i investirati u Vukomerić.

– Nije da bježimo od grada, jako ga volimo, za Zagreb smo vezani i poslom i prijateljima, ali Vukomerić je dovoljno blizu svemu što nam je važno. Kupili smo zemlju za 11.000 eura prije tri i pol godine, a sad vidimo da cijene idu gore. Naša će kuća, inače, biti kombinacija prirodnog i standardnih materijala. Teren je nagnut, pa su temelji i podrumski dio od armiranog betona. Konstrukcija je drvena, a sjeverni i zapadni zidovi od bala slame ss glinenom žbukom. Istočni i južni zid su kombinacija drveta, uz izolaciju celulozom, s puno stakla. Krov je limeni, a i sjeverni zid će biti dodatno zaštićen limom – otkriva Nenad, kojeg smo zatekli na glazbenom događanju u Francuskoj. Na kući iskoristivog prostora 115 četvornih metara, koja čeka samo unutarnje uređenje, šest mjeseci su radili polaznici Akademije prirodnog graditeljstva iz Hrvatske, ali i BiH te Crne Gore, a završnicu je prolongirala korona, koja je Kovačićima poremetila financijsku konstrukciju.

– Dosad smo potrošili između 60.000 i 70.000 eura, a trebat će još oko 20.000. Vjerujem da ćemo sve završiti u idućih godinu dana – planira Nenad, koji će uskoro postati otac.

– Ovo mi se čini kao najispravnije ulaganje u budućnost. Stalo mi je da moja obitelj svojim načinom života pridonose održivosti planeta. Ne težim izolaciji, vodim intenzivan život, ali treba mi bijeg od koncerata i putovanja. Ovakve kuće, a boravio sam u mnogima, osim što su ekološki prihvatljivije i zdravije za život, daju i neku posebnu ugodu – kaže Nenad, koji je svjestan da na ljude poput njega neki i dalje gledaju kao na čudake.

– Susretao sam se i ja s čuđenjem: “Gradite kuće od blata?” Ali, većina nas je podržala, pa i moj tata koji je bio građevinar. Žao mi je samo što nije doživio useljenje... Ali, nije bez simbolike ni to što će beba koja je na putu svoje prve korake napraviti u novom ekodomu...