Pravo demografsko čudo događa se u najmanjoj općini Bjelovarsko-bilogorske županije, Zrinskom Topolovcu, gdje se na jednom od zaselaka poznatog naziva Turski Brijeg, neprestano rađa iznadprosječno velik broj djece. Ovaj maleni brežuljak, dug ni 500 metara, s manje od 30 kućanstava, broji čak 35 djece, a troje je trenutačno na putu. Jedan drugom do glave, stari od tek nekoliko mjeseci do 14 godina, uživaju u bezbrižnom djetinjstvu kakvo mnoga druga djeca u Hrvatskoj nemaju. Sva ova djeca dolaze iz samo deset obitelji, a ponosne majke otkrile su nam tajnu povećanog nataliteta ovog sela.
– Ljubav. Možda će zvučati otrcano, ali mi se volimo, volimo djecu i ne vidimo razloga da ih ne rađamo – počela je razgovor Jasmina Živko, majka dvoje djece s Turskog Brijega.
U ovom mjestu živi deset godina i u potpuno je preuzela njihove vrijednosti.
– Ovo je plodno područje – kroz smijeh govori Jasmina. – Djece ima jako puno, svi se druže skupa. Moj stariji sin prvi je razred, i ove godine upisan je rekordan broj u posljednjih nekoliko godina. Čak 17 prvašića. Zapravo, trebalo ih je biti 21, ali tijekom posljednjih nekoliko mjeseci nekoliko se obitelji odselilo. To je zaista lijepa brojka za jedno selo, ja se sjećam da se nekada upisivalo samo pet učenika u prvi razred – kazala je Jasmina.
Navikli su, kaže, da je svima neobičan velik broj djece u tom malom mjestu, ali njima to nije ništa čudno. Ne čekaju populacijsku politiku, ne zanimaju ih pronatalitetne mjere, razni poticaji i slično. Svi rade i svojoj djecu mogu omogućiti sve što im je potrebno. U blizini su im Bjelovar i Koprivnica gdje većina odlazi na posao, ali gotovo svako kućanstvo dodatno se bavi poljoprivredom. Razlika između njihova razmišljanja i ostalih je jednostavna – oni ne čekaju idealan trenutak.
Svako dijete naći će svoj put
– Svi imaju prioritete. Netko želi novu kuću, novi auto, potpuno sređen život pa tek onda razmišljaju o djeci. Mi želimo da djeca budu prioritet. Godine odu, vrijeme prođe i na kraju dođu u godine kada je ženama teže zatrudnjeti i to se otegne pa ostanu na jednom ili nijednom djetetu. Osim toga, ako smo išta naučili u ovom selu od obitelji s velikim brojem djece jest da će svi oni naći svoj put. Omogućite im osnove, a oni se kasnije bolje snađu nego nečiji jedinci. Tako smo i mi odrastali – objašnjava Jasmina.
O kvaliteti života u Zrinskom Topolovcu nemaju ništa puno reći, lijepo im je, ali ima nekoliko nedostataka. Riječ je o općini pod posebnom državnom skrbi kao jedna od najsiromašnijih općina i nemaju velikih mogućnosti. Nemaju vrtić i imaju samo četiri razreda osnovne škole. Ipak, odnedavno je općina počela financirati odlazak u vrtić u svako mjesto gdje roditelji odvedu djecu, a za roditelje koje žele nekoliko sati tjedno za sebe prije nekoliko godina otvorena je igraonica. Naime, u pomoć im je pristigla Socijalna zadruga Pružimo ruke i INA 2016. godine kada su tamošnji mališani dobili svoju igraonicu u kojoj jednom tjedno mogu provesti nekoliko sati s odgajateljicom. Zadruga je 2016., prepoznavši problem niske obrazovne strukture tamošnjeg stanovništva i potrebe pomoći u predškolskoj dobi, odlučila napraviti projekt i aplicirati ga na stalno otvorene Inine natječaje. Igraonica je tada opremljena u općinskim prostorijama u sklopu projekta predškolskog obrazovanja djece u slabije razvijenim sredinama. Iz zadruge Pružimo ruke kažu da prava populacijska politika mora biti konkretna, pomagati roditeljima u odgoju djece, njihovoj pripremi za daljnje školovanje i ostanak u državi.
– Naš projekt s Inom daje konkretne rezultate, u mjestu u kojemu nema vrtića djeci pružamo jednaku priliku da se pripreme za osnovnu školu kao i njihovi vršnjaci u razvijenijim krajevima – izjavila je Đurđa Adlešič, upraviteljica zadruge.
Interes mještana za igraonicu sve je veći, kao i broj mladih polaznika, a načelnica Jasna Mikles Horvat ponosna je što je ova mala općina jedna od rijetkih u županiji s pozitivnim natalitetom.
– Radimo i pomažemo koliko možemo. Navedenu igraonicu djelomično plaćamo, malu školu potpuno financira općina s oko 11 tisuća kuna. Nabavili smo bilježnice za sve učenike područnih škola naše Općine. Nismo osnivači, ali se brinemo i o stanju škole. Uvijek nešto izdvojimo, primjerice nove podove u vrijednosti 50 tisuća kuna, zatim sprave za igralište 27 tisuća kuna. Ulazna vrata škole zamijenili smo u vrijednosti 14 tisuća kuna, a ove godine izrazili su želju za ormarićima u školi za ostavljanje opreme i to će biti postavljeno do listopada. Mjesečno izdvajamo oko 140 tisuća kuna za školski prijevoz.
Ljudi su jako povezani
Sve radimo u dogovoru s ravnateljicom i roditeljima. Rješavamo i ceste i autobusna stajališta, na svaki brijeg ide autobus. Naravno, u interesu nam je i uvesti vodovod, s tim imamo najviše problema. Vjerujem da bi to potaknulo neke koji odlaze da ostanu. Mi imamo vinograde i brežuljke koji se polako pretvaraju u vikend-naselja gdje ljudi ostaju i živjeti. Dvije mlade obitelji su ostale, njima smo uveli struju, a vodovod im je prijeko potreban. Sigurna sam da će to s vremenom postati sve veći trend. Sve su to razlozi za proširenje obitelji, ovdje su ljudi više povezani, nema užurbanosti, većina ima bake, što je veliki plus, ali kada bi vrtić bio u blizini, možda bi uspjeli zadržati one koji nerado napuštaju ovaj kraj.
Socijalizacija djece je jako bitna, zato je ova igraonica, iako tek nekoliko sati tjedno, velik uspjeh među roditeljima. Često se skupi čak 30 djece koja te sate provedu kvalitetno, pod nadzorom odgajateljica i načinom igre i učenja na koji u tim godinama još uvijek nisu navikli – opisala je stanje u općini načelnica Jasna Mikles Horvat.
U nekim segmentima na Turskom brijegu, kao da je vrijeme stalo. Nema užurbanosti, nema stresa, svi za sve imaju vremena, a najviše se uživa u hladu kod mljekare i oraha gdje se redovito okupljaju svi mještani, i mlado i staro. Prepričava se što se kuhalo, što se treba još odraditi, dogovaraju se kave, a zvuk dječje igre uvijek je u pozadini. Kako pada noć, tako se djeca spuštaju na igralište, igra se nogomet, djeca su na rolama i romobilima, a nerijetko se i tu okupe i roditelji i bake i djedovi gdje ostanu kasno u noć. Sutra rano u zoru, već znaju, čeka ih njiva ili posao, ali to ih ne sprečava da provode vrijeme s djecom. Ipak, postoji razlika koje je donijelo moderno vrijeme u ovaj zaselak, a to je da oba roditelja rade. Putuju ranom zorom u Bjelovar ili Koprivnicu, a po povratku ih čekaju sve obaveze, od hranjenja životinja, čišćenja, vrta i njive. Nitko se ne žali.
– Mi o tome ne razmišljamo, već je to dio dana i da toga nema, radili bismo nešto drugo. Osobno imam šestoro djece, a oni koji su dovoljno stari rado uskaču pomoći mami i tati. Jedu zdravo, domaće, puno se kreću i, iako imaju svu tehnologiju, za to nemaju puno vremena – kaže Martina, majka s trenutačno najviše djece na Turskom brijegu.
Kada smo se dogovorili doći u njihovo mjesto kako bismo se uvjerili u veliki broj djece, iznenadili smo se i njihovom organizacijom. Bio je dovoljan jedan poziv, jednoj majci, i već nekoliko sati kasnije kod već spomenute mljekare počela su pristizati djeca, čista i ušminkana, s osmijesima, a pridružila nam se i najmlađa Emanuela Sudaš stara tek dva mjeseca, do onih starijih od 14 godina.
– Ovdje je super, imam puno prijatelja. Čim se vratimo iz škole, jedemo i izlazimo ovdje nakon čega idemo na igralište. Kako ja već idem u školu u Rovišće, primjećujem da kod nas ima jednostavno više djece nego negdje drugo, a puno smo manje mjesto. Ja sam najstarije dijete u svojoj obitelji i drugima bih poručila da je djeci puno bolje imati braću i sestre. Iako se posvađamo i nekada bude naporno, bez njih bi bilo dosadno, a često smo i potpora jedno drugome – ispričala nam je najstarija među prisutnima, 14-godišnja Patricija Sudaš.
Najmlađa od mama, 21-godišnja Vlatka Šostarc, već ima dvoje djece, a treće će im se uskoro pridružiti. Straha, kaže, nema. Ovakvo okruženje majkama pruža ujedno i sigurnost, jer sve je to već netko prošao i uvijek će naići na pomoć i razumijevanje.
– Svi se snalazimo kako znamo. Udaljenost od gradova ne predstavlja problem jer smo na sredini između dva grada i sve što nam je potrebno obavimo autom. Mladim roditeljima mogu reći da znam. Znam što razmišljaju kada pomisle na dijete, koje brige postoje, ali to se sve toliko prirodno i jednostavno odvija i na kraju sve bude u najboljem redu. Treba vjerovati sebi, svom partneru i posvetiti se djetetu i sve ostalo dođe na svoje. Možda ne vozimo najnovije aute, nemamo stanove u centru grada i ne putujemo na Bali, ali imamo jedni druge, lijep i lagodan život, pun smijeha i druženja. Nitko nije gladan ni žedan ni zakinut za nešto, što je često mišljenje drugih kada čuju koliko prosječno ovdje jedna obitelj ima djece. Djeca su čista, uredna, obrazovana i odgajana s puno ljubavi i pažnje – kazala je Vlatka.
Šestero djece i 18-ero unučadi
Čitav razgovor odvio se pod budnim okom jedne od selskih starješina, bake Katice Šostarić. Svi se oni nadaju da će se tradicija nastaviti. Djece se, kaže, ne treba bojati. – Kome je Bog dal’ duha, dat će mu i kruha – kratka i jasna je bila baka Katica.
Za sve one koji su u krizi, Katica poziva da dođu na Turski brijeg.
– Tu se, djeco, sve ostvaruje. Najveće mi je zadovoljstvo što naša djeca ostaju ovdje. Imam šestoro djece, 18 unučadi i još jedno čekam. To je moj životni uspjeh i na svakoga od njih sam ponosna – emotivno je poručila baka Katica.
Zaista, na vrhu malenog bilogorskog brežuljka, kao Smogovci, lijepo odgojena, nasmijana djeca, kao jedna velika obitelj vraćaju sjećanje na neka skoro zaboravljena vremena kada se nije ulazilo u kuću dok mama ne zaprijeti prstom, složno su poslala poruku – što više djece, to bolje!
Blagoslovljeni ste!