Pandemija koronavirusa izazvala je diljem svijeta promjenu načina života i dovela do bijega iz velikih gradova u predgrađa, u provinciju, u vikendice i seoske kuće koje su mnogim ljudima postale utočišta, mjesta mirnog života i rada. I nakon zagrebačkog potresa u ožujku i bujanja epidemije mnoge obitelji spakirale su kofere i otišle s djecom u vikendice na obali, u okolicu Zagreba, Gorski kotar i Liku.
Kakva je budućnost velikih gradova?
Roditelji čiji poslovi to omogućavaju radili su od kuće, a djeca su se školovala online. Identična je situacija bila i na Zapadu. Osobito u Americi, a posebno u New Yorku, Chicagu, Los Angelesu, ali i u svim drugim najrazvijenijim zemljama svijeta, mnogi ljudi su zbog korone pobjegli u predgrađa, ali i u provinciju. Seoske kuće i kućice postale su kućni uredi ljudi koji rade i u najvećim svjetskim korporacijama.
Tzv. nova normalnost donijela je i promjenu stila života, pa se postavlja pitanje kakva je budućnost velikih gradova i hoće li i nakon pandemije koronavirusa, koja je pokazala da je u mnogim zanimanjima moguć jednako efikasan rad od kuće, mnogi ljudi ostati živjeti u manjim gradovima ili u selima u okolici velikih gradova? Tome bi mogao pridonijeti i strah od potresa u Zagrebu koji je raselio mnoge ljude iz središta grada, kao i strah od korone koja najjače pogađa gusto naseljena područja. Uz to, mirniji život u prirodi, osobito u uređenim društvima u kojima je ujednačena kvaliteta života u gradovima i ruralnim područjima, lišen stresa i vječne gradske užurbanosti, ima svoje prednosti.
Geran-Marko Miletić, sociolog i voditelj Centra za urbane i ruralne studije Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, ističe da se danas, u vremenu ugroze od zaraze koronavirusom, mnogo toga mijenja, pa tako i društveni odnos prema prostoru.
– Znamo da je zbog karaktera širenja virusa u većoj opasnosti stanovništvo u gušće naseljenim, urbanim prostorima. Osim toga, propisana elementarna zaštita o držanju fizičke distance transformira ili reducira dobar dio osnovnih sastavnica urbanog življenja. Bilo da je riječ o odlascima u kino, na kulturne priredbe ili sportske događaje, vožnji javnim prijevozom ili pak o slučajnim susretima na trgovima i ulicama, takvih je aktivnosti sve manje. Zato su gradske sredine u ovim okolnostima izgubile dio sadržaja koji su ih činili atraktivnijima za život. Ako tome dodamo da je velikom kontingentu zaposlenih omogućen rad na daljinu, za očekivati je da se pojave i snažnije kontraurbanizacijske tendencije. Zbog zdravstvenog rizika, vjerojatno neće biti riječ samo o promjeni mjesta stanovanja nego i samih stambenih praksa. U takvim okolnostima, za stanovanje će zanimljivije biti kuće s okućnicom nego stanovi u zgradama. Samim time, očekujem da će manje ruralne sredine u blizini većih gradova biti privlačnije za život od gradova i prigradskih naselja – kaže Miletić. Pritom napominje da odlazak ljudi iz gradova kojem sada svjedočimo ne mora odmah značiti i trajno preseljenje.
– Vidjeli smo da je u Europi, ali i u Hrvatskoj, u prvom valu širenja koronavirusa dosta ljudi sigurnost potražilo u vikendicama. Kod nas je to posebno došlo do izražaja nakon potresa u Zagrebu. Tada su mnogi Zagrepčani otišli u svoje sekundarne stambene objekte. U razgovoru s ljudima moglo se čuti da je dijelu njih, zbog oštećenja stana ili straha od novog potresa, vikendica preuzela funkciju stalnog mjesta stanovanja – kaže Miletić.
VIDEO Đikić: Umjesto da smo počeli više testirati i znali što nam se događa u zemlji, mi ulazimo u sukobe
Španjolci ljetuju u svojim selima
No, tek ćemo vidjeti kako će se posljedice pandemije koronavirsua globalno odraziti na budućnost velikih gradova. Zasad vidimo da je život u karanteni u velikim gradovima doveo do toga da ljudi bježe u prirodu, manja mjesta, da izbjegavaju putovanja u gradove u kojima je puno ljudi. Primjerice, Španjolci koji su bili zatvoreni u stanovima četiri mjeseca, ljeto će većinom provesti u ruralnim područjima jer im je, kako sami svjedoče, nakon karantene potreban otvoreni prostor i mir u prirodi. Oko 70% Španjolaca namjerava provesti godišnji odmor u ruralnim područjima ili u unutrašnjosti svoje zemlje, pokazala je studija koju je izradio portal specijaliziran za ruralni turizam EscapadaRural.com.
I sociolog Ognjen Čaldarović ističe da se može reći da se danas događa novi proces suburbanizacije, odnosno proces migracije stanovništva iz središta grada na periferiju, u naselja na rubu grada. Za razliku od današnjih selidbi na periferiju, suburbanizacija je 50-ih i 60-ih bila ekonomski motivirana.
– Danas se čovjek počinje pitati je li sigurnije živjeti u ruralnim područjima, u vikendici na selu nego u velikom gradu. Teško je reći koliko će i kako privremeno masovno iseljavanje u okolicu gradova i na selo utjecati na nove trendove. Možda će kod nas doći do polurevitalizacije malih gradova i napuštenih sela – govori Čaldarović. No, za razliku od Hrvatske čije je stanovništvo koncentrirano u velikim gradovima i koja je izrazito neravnomjerno razvijena, Čaldarović navodi primjer Slovenije koja nema velikih gradova, nego dobro urbanizirana mjesta srednje veličine.
Također, kod nas se postavlja i pitanje imaju li gradići i sela svu infrastrukturu potrebnu za rad na daljinu kao što je to slučaj u uređenim društvima, a osim toga mi imamo velik dio starijeg stanovništva koje se ne zna služiti novim tehnologijama, od običnog plaćanja računa preko interneta, te bi mu bio otežan povratak na selo. No, digitalno doba nosi svoje pa će s vremenom i u Hrvatskoj za sve manje ljudi to biti problem. I Miletić se, kao i Čaldarović, slaže da je prilično nezahvalno procjenjivati u kojem će se smjeru i kojom dinamikom procesi premještanja stanovništva nastaviti.
– Ipak, treba podsjetiti da smo i prije korone imali situacije da je s porastom broja profesija kojima je moguće raditi od kuće porastao i broj obitelji koja su sve više vremena boravila u vikendicama. Uzimajući u obzir da danas mnoge tvrtke nastavljaju s radom na daljinu te da u blizini Zagreba, na samo 60 do 90 minuta vožnje, imamo ruralne prostore iznimne prirodne ljepote (spomenimo samo Žumberak, Gorski kotar ili pak Pounje) u kojima je ponuda nekretnina još uvijek veća nego potražnja, nije teško zamisliti da bi multilokalni stil života mogao postati izbor i za sve veći broj zagrebačkih kućanstava – govori Miletić.
Pritom dodaje da bi takva redistribucija stanovništva, makar bila i povremena, mogla imati i pozitivan utjecaj na ruralne prostore.
– Iskustva pokazuju da je dio vikendaša zainteresiran i za uključivanje u život lokalne zajednice – kaže Miletić.
Kako god bilo, pandemija će zasigurno utjecati na promjenu životnih stilova diljem svijeta, na sve veći porast broja ljudi koji rade od kuće, a time i na puno dulji boravak izvan velikih gradova, koji možda više neće biti privlačni za život kao nekoć. Sada u doba korone već to nisu.
Sve to zavisi od licnih fenomena i infastruktirne povezanosti. Ja sam isto uradio prosle godine i nisam se pokajao. Ali sam birao mesto koje ima zeleznicku stanicu sa redovnim saobracajem u blizini, dom zdravlja na 15minuta voznje, nekoliko gradova na pola sata voznje, bioskop, biblioteku, vrtic, osnovnu skolu... Prvi komsija mi je na 200 metara, time sam dobio puno prostora i komfora, pa sad deca imaju i bazen, i igraliste i sta im padne na pamet. Sve to na planini, a cisti se redovnije nego u gradu, upravo jer je zeleznicka seoska stanica na 300 metara od kuce na regionalnom putu, a tih 300 metara mojeg puta i druge seoske puteve komsije ciste same redovno jer za to dobiju novac od opstine. Ponekad zeno fali shopping centar ili pozoriste, ali sedne u auto i za cas sve to ima. Stan u centru sam pritom papreno izdao i vec polaove kuce odplatio kroz godisnju kiriju.