Dvije velike teme – o Bogu i velikom arhitektu svemira – vječne su i naravno, uvijek ostaju otvorene za produbljivanje, za interpretacije i reinterpretacije. Predmet su filozofskog, teološkog, filološkog i ni sam ne znam kojeg proučavanja i studiranja. Tim temama se bave instituti, sveučilišta, istraživački centri, različite religije, pa ovo što ću reći smatram sitnim prilogom glasnom razmišljanju o univerzalnim pitanjima gdje nema definitivnih odgovora i konačnih sudova.
Glavni prijepor između kršćanstva i slobodnog zidarstva upravo su te teme. One čine okosnicu nerazumijevanja u prošlosti i sada, i cijela vojska teoretičara, mislilaca i, grubo rečeno ideologa ne sagledava tapitanja u povijesnom kontekstu, u kooperativnom promišljanju, gdje se ta polazišta i stavovi sudaraju, mimoilaze i/ili nadopunjavaju. Konstitucija prijašnjih pravih zidarskih udruga počinjala je zazivom Trojstva i Krista, a u Andersenovoj redakciji temelja spekulativnog zidarstva nema ni spomena.
Zakon koji upravlja svemirom
U “Starim dužnostima slobodnog zidara” 1723. odnos spram Boga i vjere ovako je opisan: “Zidar je svojim znanjem veza da se pokorava ćudorednom zakonu, pa ako ispravno shvaća umjetnost, neće nikada biti niti tupavi bezbožnik, niti razuzdani bezvjerac.” U stara vremena zidari su bili obavezni držati se vjere – ma kakva ona bila – koja je vladala u zemlji ili narodu kojim su se bavili. Sada se smatra „probitačnijim“ da se obavezuju na držanje onih vrijednosti u kojoj se svi ljudi usuglašavaju, prepuštajući tako svakome njegovo posebno mišljenje, a to znači da budu dobri i iskreni ljudi, ljudi časna i poštena značaja, ma koliko se u ostalome razlikovali. Time je slobodno zidarstvo postalo središtem druženja i sredstvom pomirljivog i vjernogprijateljstva među ljudima koji bi inače ostali udaljeni.
U literaturi se posebno mnogo raspravljalo o stilizaciji iz “Konstitucije” da mason neće nikada biti glupi ateist ni religiozni razuzdanik. Ova misao svodi sve na etiku kao naravni zakon koji se ne vezuje ni uz koju vjersku dogmu. Svrha je toga vjerskog indiferentizma da masonstvo postane središte ujedinjavanja ljudi kako ih ne bi dijelile vjerske razlike. Ta misao postala je temelj masonstva i vrijednosti sve do naših dana. Masoni prema Pikeovu učenju priznaju postojanje božanskih svojstava, čiju sveukupnost svatko može po volji nazivati bogom, prirodom, svemirom, duhom ili materijom. Slobodno zidarstvo objavljuje od svojih početaka postojanje stvaralačkog principa pod imenom “veliki arhitekt svemira”. Bog je, prema masonskom učenju, zakon koji upravlja cijelim svemirom.
U održavanju savršenog ekvilibrija kandidat za stjecanje trećega stupnja izjavljuje u loži da je prirodni zakon apsolutan i nepromjenjiv i da upravlja cijelim univerzumom. Poznato je od prastarih vremena da sve što postoji u svijetu, sav univerzum, sastavljen je od jednog izvornogprincipa i da materija nije drugo nego samo prividna forma ovoga principa. Veliki arhitekt svemira nije kreator, nego organizator. Očito da prema masonskim izvorima formula veliki arhitekt svemira isključuje pojam Boga stvoritelja, jer masonski arhitekt ne stvara ni iz čega, nego samo gradi na već stvorenome. Takvo masonsko shvaćanje isključuje pomisao da bi Isus Krist mogao biti jedini pravi Bog. Stoga masonstvo izjednačuje Krista s Budom, Zaratustrom ili Muhamedom. Takvo razmišljanje razlog je da slobodni zidari godine računaju od zamišljenog početka svijeta, a ne od Kristova rođenja.
Masoni tretiraju masonstvo kao kraljevsku umjetnost u smislu da je usmjerena na razvitak čovjeka i to vlastitim duševnim snagama – tijekom postizanja viših stupnjeva od surovog kamena do njegove samospoznaje i sjedinjavanja s božanstvom. Prijam u masonski savez pokazuje simbolima i ritualima jaku povezanost sa starodrevnim misterijama kojima je iniciranje nastojalo deificirati čovjeka. Inicijacija se događa u loži koju masoni zamišljaju kao hram i simbol svemira, u kojoj dominiraju samo nekršćanski simboli. Postojanje bića i njihovemeđusobne harmonije upućuju na Boga. Bog kao neki veliki arhitekt, kojemu je cilj zadovoljstvo i slava zbog izgradnje lijepe palače, pokazuje odnos analogije, a ne asimilacije i identifikacije između Boga i ideje arhitekta. Kada gledamo kozmički red i harmoniju u prirodi, konačnost koja karakterizira živa bića, može se zaključiti po Leibnizu da postoji suvereno i mudro biće koje može biti usporedivo s arhitektom, od koga potiče red i harmonija. Ovaj bog je arhitekt, no je li apsolutni tvorac? Bog nije samo arhitekt već i zakonodavac, što znači da, uz to što stvara svijet i organizira ga, treba to činiti po pravdi i po samom moralnom zakonu.
Prelazimo od Boga kao kreativne sile k Bogu kojeg shvaćamo kao mudrost, od Boga stvoritelja k Bogu geometru i arhitektu, od Boga koji je supstancija k Bogu koji je svjetlost, od sile Oca k svjetlosti Sina. Matematički um otkriva nam red prirode – plod božanske mudrosti. Ideja Boga nije više shvaćena kao ontološka prisutnost već kao matematička ideja koja izražava prirodni red. Taj stav podupiremo kod ritualnog započinjanja radova kad kažemo “neka mudrost upravlja izgradnjom našeg Velikog hrama, zatim neka ga snaga podrži i ljepota neka ga ukrasi”. Tu nalazimo tri suštinske ideje – slobodni zidar je geometar i zanatlija kao i arhitekt – on je artifex, on zamišlja i ostvaruje ljepotu i harmoniju.
Pojam arhitekt izbacuje iz svog sadržaja ideju stvaranja koje slobodno zidarstvo prepušta slobodnoj volji svakog pojedinca. U tom smislu veliki arhitekt svijeta bio bi logos koji organizira svijet prema redu, a ne čini to tvorac samog svijeta. To je važno jer slobodno zidarstvo ne stavlja Boga u centar svog izučavanja i djelovanja, tumačeći nastajanje svijeta i svega onoga što Bog predstavlja. Ne priklanja se ni jednoj religiji kao ishodištu svog vjerovanja i tumačenja, priznajući da svi koji se uzdižu prema planini imaju svaki svoj put, ali svi se sastaju na njezinu vrhu.
Simbol sveznajućeg oka
Način na koji se ovaj pojam koristi zahtijeva jednakost svih božanstava te se ni jedna vjera, odnosno religija, u tom smislu ne smatra jedinstvenom. Geometrija je važna znanost koju proučava slobodno zidarstvo i nije dokaz postojanja Boga nego alat da bolje razumijemo svijet i božanstvo. Naše veliko G (što mi tumačimo višeznačno od Boga, Geometrije, Gnozu) kao simbol ne pripada ni jednom pojedinačnom vjerovanju i ne znači da time želimo ujediniti sve religije u jedno jedinstveno duhovno božanstvo kako neki to žele tumačiti. Drugi veliki sporni simbol – sveznajuće oko – sveprisustvo je koje tumačimo kao različiti simbol u različitim stupnjevima, ali nikada kao negaciju i narušavanje autoriteta vjerskog nauka u korist racionalističke špekulacije o Bogu.
Živimo u zemlji slobode i tolerancije gdje jednakost smatramo apsolutnom vrijednošću i ne gradimo odnose na razlici nego na sličnosti, jednakosti ideje i jednakosti osoba, i ne znači da svi mi prihvaćamo jedini put k Ocu sljedeći Krista jer se on proglasio jedinim putem k Ocu. Krist govori da su svi ljudi jednaki, bili kršćani ili ne, što ne znači da su protiv Krista ili da im Krist ne da spasenje ako ne vjeruju u njega. To je veliko polazište i širina Evanđelja koju daje Bog koji milošću i ljubavlju prihvaća sve ljude, bili oni kršćani ili ne, tako da ima spasenja izvan crkve, jer to čini osnovu međureligijskog dijaloga.
Mogli bismo nizati prijepore između nekih kršćanskih, pogotovo katoličkih kritičara s jedne strane i slobodnozidarskih kritičara s druge strane, i u svakom stavu, simbolu, mišljenju tražiti ono što razdvaja, ono što konfrontira, ono što vide samo oni, ne prihvaćajući u širem kontekstu ljubav kao oblik komunikacije i razumijevanja. Shvaćajući Boga koji direktno govori preko savjesti, mislim da je to u duhu drugog Vatikanskog koncila i šire. Tumačeći evanđeosku otvorenost prema Bogu i ljudima našli bismo mnogo lakše i bolje puteve zajedničke ljubavi i prema ljudima i prema Bogu, bez obzira na to kako ga prihvaćamo!
Masonerija je trulež.