Gdje su moji bezbrižni mladenački dani, pomišljam o duši. O koliko sam bio sretniji kad sam se igrao kao nestašni dječak pučke škole i gimnazije? Sada sam sluga svakome i to cijeli život. Nije mi nimalo žao što ću biti sluga svima, nego se bojim da neću biti ‘servus fidelis et prudus’. Ali što Bog dade. Uzeo sam si lozinku - In Te Domine speravi. Moj položaj je strahovito težak. Sav hrvatski narod ogorčen je na današnji režim jer nasilja prevršuju mjeru. Nadbiskup pak mora da računa s državnim vlastima bilo kakove mu drago jer Crkva nije političar. S druge strane Crkva mora da računa s osjećajima naroda, da ga ne povrijedi, a na koncu ne mogu niti ja zatajiti nikomu za volju ono što je sam – to jest Hrvat. Niti mogu mirno šutiti na nasilja, koja nisu u skladu s kršćanskim moralom i koja diraju u prava Crkve katoličke. Moj život biti će jedan križni put. Ja se borbe za prava Crkve ne bojim nimalo iako slaba ljudska narav ne voli poteškoće, piše u svome dnevniku nakon imenovanja za zagrebačkog nadbiskupa koadjutora mons. Alojzije Stepinac, koji izlazi u knjizi „Krvavi Udbin dosje o blaženom Stepincu“, u nakladi 24sata.
„Ministarstvo unutarnjih poslova RH predalo je 1991. kardinalu Franji Kuhariću materijale iz Službe državne sigurnosti RSUP-a SRH koji su se odnosili na djelovanje Katoličke crkve u Hrvatskoj od 1945. do 1990. Kaptol nakon toga predaje dio dokumenata Hrvatskom državnom arhivu, a dio, za koji ne znamo što sadrži, ostao je na Kaptolu. Dnevnik koji donosimo u ovoj knjizi temelji se na prijepisu Stepinčevih zapisa koji je radila Udba, a pretpostavlja se da je to bilo poslije 1950., a prije 1952.“, objašnjava u uvodu autorica Tea Kvarantan Soldatić.
Iz tih arhivskih zapisa vidi se veliki Stepinčev otpor prema masonima u to doba.
Kritika masonerije
„U Jugoslaviji vlada masonerija. Na žalost i u srcu hrvatskog naroda u Zagrebu ugnijezdila se ta paklena družba, leglo nemorala, korupcije i svakog nepoštenja, zakleti neprijatelj Katoličke crkve pa prema tome i hrvatskog naroda. Bez znanja i odobrenja masonerije ne može nitko doći na uplivni kakav položaj. Nije šala uhvatiti se u koštac, a ipak se mora u interesu Crkve, naroda hrvatskoga i same države Jugoslavije ako misli i dalje egzistirati. A nasilje vodi u propast. Ne vidim ni to kako bi hrvatski narod mogao egzistirati kraj ovakvih nasilja. Baš ta nasilja dovela su već tako daleko da najveći dio Hrvata pomišlja da kida sasvim sa ovom državom. Kako je prema tome težak položaj nadbiskupa zagrebačkog, tj. moj položaj u današnje doba. Osim toga veliko je pomanjkanje klera i strahovita materijalna bijeda, koja tišti kao mora sve slojeve. Ne mogući više izdržati tolike navale čestitara, pobjegao sam u Brezovicu na nekoliko dana“, piše u prvim danima svoga biskupovanja mons. Stepinac.
Za dva mjeseca susreće se s jugoslavenskim kraljem Aleksandrom u Beogradu. Susreli su se u kraljevoj biblioteci. Kralj Aleksandar prišao mu je, kako piše Stepinac, hitrim korakom i pružio ruku.
„Vaše Veličanstvo! Dozvolite prije svega da Vam se predstavim. Ja sam budući nasljednik Vama dobro poznatog zagrebačkog nadbiskupa dr. Ante Bauera. Došao sam prije svega da Vam se poklonim kao poglavaru domovine naše, ne iz puke formalnosti nego da ispunim riječ sv. Pisma – Boga se bojte, kralja poštujte! Došao sam i zato da Vašem Veličanstvu izložim neke poglede na crkvenopolitički život u domovini našoj da me se ne bi možda danas sutra krivo sudilo. Ja otvoreno govorim i mrzim zakulisnu rabotu“, rekao mu je mons. Stepinac, na što ga je kralj prekinuo i rekao kako mu je sve poznato te ga pozvao da sjedne.
„Sjedosmo i razgovarasmo 20 minuta, a bili bi i dulje da nisam skrenuo razgovor na prisegu koju moram položiti. Rekao sam kralju, da ja nisam političar niti da ću dopustiti svome svećenstvu baviti se stranačkom politikom, ali s druge strane tražiti ću potpuno poštovanje katoličkih prava. Upozorio sam Kralja da se ne izaziva Hrvate na kojekakve nedolične načine pače i zabranom samoga imena hrvatskoga, što sam ja osobno doživio. Kralj je očito bio zbunjen i čini se da je bio spreman odstraniti odmah sreskog načelnika u Pregradi Jagodića, kojeg ban Perović usprkos svih nasilja podržava tamo, da nisam upao u riječ rekavši - ‘Veličanstvo, molim da mu se ništa ne čini i da ga ne kaznite jer taj čovjek nije znao što radi. Iznio sam Vašem Veličanstvu to slučajno, da vidite kako se postupa i tko stvara mržnju i neslogu u državi. Ja ne mogu zatajiti ono što me je majka rodila tj. da sam Hrvat!’“, rekao je mons. Stepinac, a kralj mu je odgovorio da se to samo po sebi razumije i da to nije njegova intencija.
Potužio se kralju Aleksandru
„Otvoreno sam se potužio Kralju i radi ‘Hrvatske straže’, koju bez prestanka plijene, i radi nasilja kod radničkih izbora. ‘Ako se bude nastavilo ovako, možemo očekivati vrlo jaku komunističku agitaciju i razmah. Jedino Katolička crkva dorasla je komunizmu i kadra se je uhvatiti s njime u koštac“, rekao je Stepinac, a kralj je dodao kako je to i njegovo uvjerenje tj. da je „jedino Katolička crkva kadra držati frontu protiv komunizma“ te da je njemu vrlo drago da je Stepinac „ovako otvoren i iskren“ te da mu se obrati kad god zatreba.
„Poslije razgovora podje Kralj sa mnom u pobočnu dvoranu gdje je već čekao ministar dvora Antić i dr. Petlić, župnik, pa sam prema formularu položio prisegu i potpisao uz Kralja, a supotpisali ministar Antić i dr. Petlić. Nakon oproštaja odveo me dvorski auto opet u Nuncijaturu. Posjetio sam sutradan sve beogradske katoličke župe. Da je veća sloboda i dovoljno radnika, Srbija bi bila za 20 godina katolička“, zapisao je Stepinac, dodavši kako mu je 4. srpnja 1934. uvečer nuncij priredio svečanu večeru.
„Bog zna kako će se još razvijati te naše političke prilike. Masonerija drži čvrsto uzde u rukama. Indirektno sam to i Kralju spomenuo u razgovoru, da ga ne uvrijedimo, jer mnogi tvrde da je i on mason. Gdjica Kristić /miss Any Kristich/ pričala mi da Kralj ne voli masone ‘jer će veli srušiti i prestolje’. Kod kuće nastale opet deputacije za deputacijom - pisma sa svih strana. 7. srpnja 1934. Danas sam primio iz Rima odgovor na pismo sv. Ocu Piu XI. Mislio sam s početka da bih pošao osobno tamo, ali je danas toliko neprilika i u domovini i vani, da ne idem nikuda izvan domovine bez velike nužde“, zapisao je u svome dnevniku mons. Stepinac, koji donosi knjiga „Krvavi Udbin dosje o blaženom Stepincu“.
