Čak 200 plivaričara trajno privezanih uz obalu, 2000 ugroženih radnih mjesta ribara te još toliko u industriji prerade ribe i uzgoju tuna, najcrnji je scenarij o kojem se ovih dana sve više govori o javnosti, nakon što je Europska komisija nedavno objavila prijedlog Višegodišnjeg regionalnog plana upravljanja za ribolov malom plavom ribom u Jadranu, prvi takav na Mediteranu.
Hrvatska najugroženija
Jedna od mjera koja je najviše uzburkala duhove je drastično smanjenje, odnosno ograničavanje ulova srdela i inćuna u Jadranu radi zaštite resursa, sa 105 tisuća tona, koliko je primjerice ulovljeno u 2015., na 40.000 tona. I to za sve države koje ribare u Jadranu – Hrvatsku, Italiju, Sloveniju, Albaniju, Crnu Goru te uskoro i BiH, kad potpiše novi SSP. Ulov Slovenije i CG sada ne prelazi 1%. No naši ribari godišnje u Jadranu ulove oko 60 tisuća tona srdela i inćuna, 90% ukupnog ulova ribe u Hrvatskoj, što će na današnjoj konferenciji na temu predloženog plana EK u Zadru, na kojoj će uz resornog ministra Tomislava Tolušića, brojna udruženja, mjerodavna tijela, domaće i strane stručnjake u području ribarstva, sudjelovati i povjerenik EK za okoliš, pomorstvo i ribarstvo Karmenu Vella, biti jedna od glavnih tema.
Povjerenik Vella za Večernji list kaže kako mu je drago što će konferencija biti prilika da pojasni neke obmanjujuće poruke koje trenutačno kruže te da se shvate razlozi koji stoje iza nekih odluka EK. Na upit je li točno da bi se ulov male plave ribe prijedlogom EK u Jadranu smanjio do 60%, što su nam potvrdili i u Ministarstvu poljoprivrede i HGK, Vella pak odgovara da nije.
– Prijedlog Komisije još ne forsira smanjenje ribolovnih mogućnosti, već uspostavlja mehanizam za njegovu primjenu u budućnosti, kad plan bude usvojen – kaže on, ističući kako se po prijedlogu u skladu sa Zajedničkom ribarskom politikom (CFP), mogućnosti ribarenja u Jadranu moraju uskladiti sa smrtnosti ribe. U tim se ciljevima EK oslanja na savjete znanstvenika na temelju procjena stanja zaliha. U nove procjene ići će se odmah poslije ljeta jer žele imati najnovije podatke o stanju srdele i inćuna kao glavne polazne točke, pa je preuranjeno objaviti kako će se na smanjenje ulova ići odmah nakon što prijedlog EK, usvojen od Europskog parlamenta i Vijeća, stupi na snagu.
Prvi pokazatelji mogu, naime, odražavati rezultate mjera Opće komisije za ribarstvo na Mediteranu (GFCM) o ograničavanju ribolovnog napora (poput smanjenja broja dana za ribolov, zabrana u određenim zonama, u određeno doba godine...), koje se na Jadranu primjenjuju od 2014. U međuvremenu je Hrvatska, tvrdi naš izvor u resornom ministarstvu, poduzela i dodatne mjere i 2016. i 2017. smanjila ulov za 15% u odnosu na 2015. No Vella objašnjava kako je mala plava riba jako osjetljiva na promjene okoliša pa ne može biti značajnijih promjena u relativno kratkom vremenskom razdoblju.
Učiti na greškama Italije
Upitan za komentar moguće katastrofe za hrvatski plivaričarski ribolov, flotu i uzgajališta tuna, koje su naš najbolji izvozni proizvod, Vella ponavlja kako je prerano išta nagađati. Ističe kako najprije moramo promišljati što će se dogoditi ne budemo li djelovali.
– Zalihe srdele i inćuna bit će u kolapsu između 2020. i 2030., a to će imati puno više ozbiljnih i dugotrajnih posljedica nego korektivne mjere za povratak na održive razine ribolova – kaže, podsjećajući kako je Italija zbog kolapsa 80-ih iskusila 90-postotno ograničenje izlova inćuna i 75-postotno srdele. Upravo da bi se takav scenarij izbjegao, prijedlog EK podrazumijeva kratkoročne žrtve, bez obzira na konačnu verziju plana, objašnjava, ističući kako se od reforme CFP-a napredovalo u provedbi višegodišnjih planova zaštite stokova ribe na znanstveno utemeljenim parametrima, dok mjerodavne ustanove u Hrvatskoj tvrde kako se planovi EK temelje i na starim i posve različitim znanstvenim procjenama GFCM-a i STECFA, nepoznavanju konfiguracije morskog dna u Jadranu, zbog čega bi na svakom ribolovnom mjestu trebalo koristiti drugu mrežu...
Ljuti su i što nema govora o mogućim odštetama ribarima ni odgovarajuće socioekonomske analize utjecaja na lokalne sredine. Bi li nam se lani povećale i kvote za izlov zaštićene plavoperajne tune u Mediteranu i Jadranu, koje populacija raste, a glavna joj je hrana sitna plava riba, pitaju. Vella pak odvraća kako trenutačno nema dokaza da je oporavak tune povezan sa situacijom oko sitne plave ribe.
– Potrebno je više studija koje bi to dokazale, previše je spekulativno povezivati obilje tuna i loše stanje zaliha pelagičke ribe – rekao je.
>>Ribiči se šokirali kada su iz mora izvukli ovo neobično stvorenje
nek sad gotovina širi biznis sa tunogojilištima po jadranu, uz pomoć države. što su se uskomešali ribari, ionak na crno talijanima prodaju ribu! svašta, brazda koju ribari vuku, je brazda u koju ništ ne ulažu. a izlovili bi sve. ograničenja moraju biti, i to žestoka. jadran je malo siromašno more, a ne neki ribnjak gdje se ribu tovi! ribari su skoro pa uništili sve sredozemne medvjedice. svaki dupin kojim im se kao zaplete u mrežu, strada. uostalom, riba nije ni meso, puna je teških metala, ima neugodan miris, sitne i opasne kosti... nije ni čudo da je hrvati ne konzumiraju često. a i ne kužim ja to, pa velite da ste svi protiv crkve, a baš je tzv. isus sa ribama hranio, dio apostola su bili ribari, a ribar biti u starom vijeku je značilo ipak jedan bogati, visoki status.