Za Antuna Šimunovića (81) iz Rita kod Virovitice svaki je dan pun obveza u kojima pomaže supruzi, teško bolesnoj Mariji (79). Ona, zbog činjenice da više ne može podnijeti dijalizu, na kojoj je više od deset godina, ovih dana čeka najgore.
Tijelo joj uništeno
– Operirali su me ni ne znam koliko puta. Moje se tijelo predalo. Bol je tolika da više ne mogu izdržati sate za aparatom na dijalizi. Otkazala sam je. Cijelo tijelo mi je uništeno, izrezano, a zbog boli nisam jela tri dana. Želim samo ležati, spavati, tako mi je lakše, a do kada ću izdržati, ne znam – umorno priča Marija u skromnoj kući u Ritu 17, gdje svakog dana nešto prije 10 sati stiže vozilo Crvenog križa s toplim obrokom.
U ovom slučaju sve institucije rade svoj posao. Mjesečno dobivaju 850 kuna socijalne pomoći, općina im je osigurala 8 metara drva za ogrjeva, a CK hranu. Mariju je na dijalizu dovozilo i odvozilo sanitetsko vozilo. No, nedostaje im, poput većine starijih, netko tko bi im pomogao u radovima koji više nisu za njihovu dob.
– Stigla su nam drva, ali nam ih nema tko iscijepati. Platimo li za taj posao, neće nam ostati za krumpir i mlijeko – objašnjava Antun, ložeći peć. Prije negoli su im stigla drva, sakupio je par kanti lišća i njih ložio. Sad drva sam cijepa, a ujutro i navečer skuha krumpir.
Bez tople vode
– Da nemamo hranu iz Crvenog križa, samo bismo krumpir i jeli tri puta dnevno. Kad platimo lijekove, samo nam za to ostane – tužno odmahuje glavom Antun. Šimunovići su se u Rit doselili 1993., nakon što su u Vojvodini ostavili hektare zemlje, imanje, životinje i kupili kuću u Ritu, a stan sinu u Zagrebu kako bi se skućio. I njemu je teško, kažu, a nisu ga vidjeli od Uskrsa. Sami su, a Antun se snalazi kako zna, uz pomoć rijetkih dobročinitelja. Posljednji komad odjeće kupili su još u Vojvodini, televizor ne radi jer nemaju novi prijamnik, pa dane i noći, koje prosjede zbog Marijinih boli, provode u tišini.
– Imamo bojler, ali ga majstori nisu popravili, pa nemamo tople vode. A krov nam nema tko popraviti, u selu nema ljudi za to. Ja sam, kako ću? – pita Antun, koji kaže da sve drugo radi sam i da mu unatoč poznim godinama ništa nije teško.
Razbili im traktor, zvali ih ustašama
Marija i Antun Šimunović kažu da su propatili i kad su došli u Rit.
– Razbili su mi traktor palicom, a prikolicu čekićem, samo zato jer sam iz Vojvodine. Zvali su nas ustašama i svakakvim imenima, a samo smo htjeli normalan život – kaže Antun koji ističe da ni danas nije drugačije. U selu pomoć ne može naći, svatko se drži za sebe, pa su svi stari ljudi osuđeni da se snalaze kako znaju, poručuje. (mlo/VLM)
Evo što nam je donijelo humano preseljenje i ljubav po nacionalnoj osnovi. Nije bez veze drug Tito govorio o ljubavi među narodima i narodnostima, o podjelama po svim osnovama. Antun i Marija su došli među \"svoje\" pa im je tu tako lijepo da svaki dana očekuju kada će se pozdraviti od tuge, jadi i gladi i otići pod zemlju. Ovim tzv. domoljubima je dobro. Naravno, zato što su opljačkali sve ono što se opljačati dalo, a vi obespravljeni puku i dalje sanjajte stoljetni san o blagostanju.