Bez obzira na sve teorije i političke mantre o važnosti prirode i baštine, suvremeni čovjek nemilice i bezobzirno uništava i prirodu i baštinu. Nekada poštujući pravo, a nekada krajnje nelegalno. Primjera o tom biocidu i kulturocidu ima koliko hoćete i to ne samo u Hrvatskoj. I nikome ne pada ni dlaka s glave zbog tog nečasnog, a vrlo često profitabilnog posla. Čak su i moralna prozivanja postala bespredmetna. Psi laju, a karavane prolaze.
Tako je prije samo nekoliko dana Savska ulica u Zagrebu ostala bez, čini mi se, pet stasalih stabala koja su mirno rasla ispred onog zlosretnog polunebodera, uz stari i niski željeznički most i Cibonu, što je samo nastavak potpunog i bespoštednog uništavanja raslinja svih vrsta u Zagrebu koje je već odavno poprimilo katastrofalne razmjere.
A u javnost su izašle i informacije o nevjerojatnom kulturocidu počinjenom na jedinstvenom kamenom mostu na rijeci Cetini, tzv. Pločastom mostu koji je složen od srednjovjekovnih stećaka. Nekada su ti stećci kojima je premoštena još uvijek bistra Cetina, kako se napominje u literaturi, doneseni s groblja iz 15. stoljeća pokraj zaseoka Vranješi. No, zbog ničim izazvane sanacije mosta koji odavno nije u funkciji, stari se stećci mijenjaju bijelim sjajnim kamenom koji je prava šaka u oko i podsjeća na onaj Kusturičin kvaziholivudski Andrićgrad. Cetina tako definitivno gubi jednu od svojih najljepših i najdirljivijih atrakcija, a Hrvatska ostaje bez autohtone baštine i to, zamislite sad, uz dozvolu šibenskih konzervatora. A konzervatori u pravilu neviđeno cjepidlače na mnogo manjim i nevažnijim intervencijama nego što je to potpuno anticivilizacijska, pa čak i nepotrebna sanacija nekada prekrasnog Pločastog mosta na čijem su se starom tijelu lako mogli vidjeti udarci prošlosti. Ali, u Hrvatskoj je sve moguće. Pločasti most na Cetini osuđen je na amenovano i dopušteno uništenje, a svaki se zagrebački dimnjak čuva kao da je spomenik u rangu Tutankamonova sarkofaga!? Tako to, valjda, mora biti.
Zakon je zakon, a pravila su pravila. A struka - struka. I dok smo zatrpani tužnim vijestima o surovom piljenju drveća i ciničnom uništenju drevnih mostova kojima su se divile generacije i generacije Cetinjana i njihovih gostiju, mora se priznati da postoje i primjeri zbog kojih smo ponosni i koje moramo i javno pohvaliti. Takav je primjer monografija "Priroda Međimurja - med dvemi vodami" koju su nedavno objavili Meridijani i Javna ustanova za zaštitu prirode Međimurska priroda. Veličanstvenu monografiju s nebrojenim informacijama o sadašnjem stanju raskošne prirode u Međimurju i doista prekrasnim fotografijama Davorina Mancea, Žana Novosela, Gorana Šafareka i Siniše Goluba, omogućio je projekt koji je sufinancirala Europska unija iz Europskog fonda za regionalni razvoj. Valja pohvaliti i upućene autore tekstova, a oni su uz Goluba i Mihaela Mesarić, Ivana Rojko i Zoran Šardi. Lijepo je znati da je ova impresivna knjiga tiskana u Hrvatskoj, nažalost ne u čakovečkom Zrinskom koji je nekada bio tiskara bez premca u široj regiji, a onda je tužno završio u stečaju, nego u zagrebačkoj Agenciji za komercijalnu djelatnost. Osvježavajuća monografija donosi i popis i informacije o devet međimurskih stabala koja su pod zaštitom i govori o spomeniku parkovne arhitekture Park Zrinski koji se nalazi uz impozantnu palaču Zrinski, koja će također uskoro dobiti nove sadržaje i novo ruho.
U knjizi se može doznati i što su to Bedekovićeve grabe i zbog čega su važne i što je to ambiciozno zamišljen i neizmjerno važan Regionalni park Mura-Drava, sa svim svojim bogatstvima i iznimnim lokacijama koje su još uvijek povlašteni djelići neke europske močvarne prašume u kojoj je moćna priroda jača i strastvenija od čovjeka. Budući da se zna da je Međimurska županija jako gusto naseljena (najgušće je to naseljena županija u Hrvatskoj), važno je reći da je više od četvrtine njene površine danas pod nekom vrstom zaštite. A to je za svaku pohvalu. Stoga će mnogi ljubitelji prirode s užitkom u ovoj knjizi čitati o zaštićenoj platani u Nedelišću starijoj od tri stotine godina, ginku iz Donje Dubrave, tulipanovcu iz Vučetinca, o dvjema raskošnim platanama uz glasoviti vinski podrum obitelji Lovrec iz Svetog Urbana, dvjema glicinijama smještenima uz zgradu Učiteljskog fakulteta u Čakovcu, hrastu lužnjaku koji narod zove Arpad iz Donjeg Vidovca ili o magnoliji uz skladni Feštetićev dvorac u Pribislavcu. Ljubitelji prirode doznat će koje sve životinje žive u Međimurju i koje sve biljne vrste krase davnašnji cvjetnjak Hrvatske, kojem civilizacija unije nije uništila prirodno lice.