Počelo reformi je da sami sebe percipiramo pozitivno

Negativan govor jednoga naroda o sebi samome uvijek je znak kompleksa sebe samih, a nikako ne valjan sud o sebi. Ovih dana jedan glumac se, ponukan tko zna čime, okušao u glazbi i snimio rugalicu Hrvatima – u kojoj ih se na vrlo negativan način prikazuju kao primitivce i da su većinom takvi. On očito nije takav, ali većina, eto, jest.

Potom se na jednom portalu većina i složila s tim da smo mi Hrvati doista takvi: primitivni i zli. Tom autoru takva je ocjena bila važna i mjerodavna, čini se. Ali upravo to je zbunjujuće: ako se većina onih koji su većinom zli i primitivni slaže s nekom ocjenom, onda to znači da ona ne stoji. Jer primitivni i zli ne mogu donijeti valjan sud. Dakle, glumčeva teza da je većina zla i primitivna ipak ne stoji. Ali onda opet imamo problem: ako doista većina nije zla i primitivna, nego dobra i napredna, onda oni vjerojatno donose valjan sud. Prema tome, valjan je sud u glumčevoj pjesmi. To onda ipak znači da smo većinom ipak primitivni i zli. I tako se vrtimo u krug.

Ova zavrzlama potvrđuje samo jedno: apsolutno je nemoguće da bilo koja većina koja bi bila primitivna i zla to i prizna jer bi to automatski značilo da je ta većina dobra. Pa to ukazuje na nešto drugo: da je ovaj glazbeni uradak vjerojatno ipak tek kompleks samoga glumca. A možda i Hrvata?

Daleko od toga da se tog glumca treba progoniti ili osuđivati, koliko god njegova rugalica bila neukusna. Dao je svoje viđenje. I dobro je da ga je dao. Mislim da je to dragocjeno. Međutim, bilo bi zgodno zapitati se: što je tome uzrok da kroz jednog glumca, koji nije ni pjesnik ni glazbenik, prosuklja takvo gađenje? Odnosno, pitanje glasi: gdje se taj glumac nagutao takvih negativnih percepcija, na čijem je jelovniku bio; kakvom se medijskom i kavanskom hranom hranio?

Jedan od strateških nacionalnih interesa ovoga časa mora upravo biti: ne zaboraviti na lijep govor o materi koja te rodila, domovini koja te podigla, Bogu koji te stvorio. Braniteljima koji su te obranili, profesorima koji su te školovali, livadama kojima si trčao, rijekama u kojima si se kupao… susjedima, bakama svojim, vozačima autobusa, prodavačima bureka… i ponekom popu koji te saslušao i ohrabrio… Starim crkvama u kojima si se pomolio…

O domovini, materi, narodu svojemu, zavičaju – sve najljepše uvijek! I dok je živa, i da je nema.

Ako hoćeš biti nesretan, zaboravi na dobročinstva koja si primio.

Sjetih se festivala zagorskih popevki. Pa zamišljam kakve bi bile reakcije da netko ondje iziđe s pjesmom “mi Zagorci” – na sličan način na koji je glumac zapjevao “mi Hrvati” – bi li doista bilo četiri petine onih koji bi mu aplaudirali? Ili da tu zapjeva u Dalmaciji, Istri, Hercegovini ili u nekom drugom hrvatskom kraju. Zašto Slavonci, Dalmatinci, Zagorci, Međimurci pjevaju pozitivne pjesme u kojima se sjećaju lijepoga? Zašto o majci, ocu, nonu i noni, djedu i baki; o ženi, djevojci – pjevamo na pozitivan način?

Apatija, kompleks koji kod nas postoji evidentan je. Ali nije on baš tako žilav kako se čini. Naprotiv, vrlo je manjkav i krhak. Potrebno je tek prestati ga hraniti ga novim lažima, podvalama, klevetama, o braniteljima, Hercegovcima, Crkvi; prestati izmišljati ustaše, komunjare, partizane, pedere, orjunaše, popove-lopove. Taj kompleks koji je prosukljao kroz jednog glumca u formi pjesmuljka svježe je dohranjen na nekoj uvredi i laži nekoliko dana prije. A opet, ta samoprijezirna kaljuža na kojoj se hranio ovaj glumac isto tako proizlazi iz pesimizma i malodušja koje je ovladalo našim narodom.

Nipošto nisam za to da se tog glumca vrijeđa i ponižava. Svaki takav govor tek bi mu dao za pravo. To nije dopustivo. Nije on kriv što je lišen pozitivnih inspiracija i predugo hranjen otrovom pa se moralo dogoditi. Štoviše, to je ono što se događa i svuda oko nas. Previše je govora mržnje.

Danas nam trebaju hrabri intelektualci, novinari, pjesnici, glumci, kazališni redatelji, povjesničari, popovi, sveučilišni profesori koji će nam pomoći prisjetiti se žrtve koja je plaćena za naše postojanje.

Sveti Ignacije u svojim duhovnim vježbama za temu posljednje meditacije postavlja upravo temu koju bi trebalo zadati cijelom hrvatskom narodu, a osobito njegovim elitama, s medijskim djelatnicima na čelu. Kako da postignem ljubav. On nas usmjerava na ljubav prema Bogu, ali ona se posve primjereno može primijeniti i na ljubav prema prijatelju, supružniku, roditelju, pa tako i prema domovini. Ključ te meditacije upravo je prisjećanje na dobročinstva kojima obilujemo. To prisjećanje mora biti redovito, planirano, smišljeno, sustavno i cjelovito.

Hitno nam je potrebno, na nacionalnoj razini, nešto takvo. Možda najprije novinarima. Teško da se i njih smije tako olako kriviti. I oni su nečiji učenici. Što nisu mogli primiti i naučiti od drugih, ne mogu ni dati. No sigurno mora postojati način da se Hrvatska svojim duhom izdigne iznad nerealnih percepcija sebe samih, iz svojih kompleksa, i usudi se voljeti se sama. U toj ljubavi onda mora postojati i način da se ta ljubav izriče u lijepoj riječi. Ona nam svima treba. Branitelji, koji su krv lili, vape za njom. Mladi naraštaji, čak i oni među njima koji stalno pljucaju po sebi samima, rado će dočekati da ih netko ohrabri kako je njihova domovina vrijedna ljubavi i dostojna njihove mladosti. Ostarjeli radnik pred mirovinu, ili onaj tko je već u njoj, vapi za tim da mu navijestimo kako se nije uzalud trudio i kako je vrijedilo. Itekako nam trebaju ljudi snažna duha, koji su kadri ugledati i ukazati nam na ono sveto i vrijedno u našem dragom i lijepom narodu.

Sve moramo učiniti da kod jednog dječaka probudimo duboki respekt prema svojoj zastavi, da mu srce zatitra; kod djevojke duboku zahvalnost prema hrvatskom branitelju, kod staraca ponos na nove generacije koje dolaze. Sve moramo učiniti da ta krv prokola našim narodom. To mora biti misija i svetinja svih nas. To je preduvjet uspješne ekonomije, borbe protiv kriminala, kreativne i pozitivne umješnosti, pozitivnog nataliteta, zdravih stranačkih programa, pozitivne selekcije u strankama, ispravnih kadroviranja, oduševljenja za zvanja koja nam nedostaju, prirodne i autentične kurikularne reforme i dubokog poštovanja života, svojega i svačijega…

To da hrvatski narod pozitivno percipira sam sebe i odvažno svjedoči svoju ljubav prema svome narodu početna je točka svih reformi.