Prisjetih se ovih dana kako se prije desetak godina ondašnji premijer Sanader javno očitovao o jednoj pravopisnoj dvojbi i izjavio kako će pisati neću, a ne ne ću (krasti, lagati, bježati itd.). Poruka je, valjda, bila: ako on kao premijer kaže da je ispravno pisati “neću”, onda valjda jezikoslovci trebaju shvatiti da je tako. Naravno da je to šašavo. I znak je to krize institucija, profesija, države.
Ovih dana se dogodilo nešto slično: predsjednica Hrvatske objasnila je urbi et orbi kako je antifašizam u temeljima hrvatskog Ustava. Ne snagom argumenata, nego snagom vlasti. Naravno, svi znamo da to ne stoji, jer, ako bi se samo na temelju činjenice da se u ustavu koristi riječ antifašizam smjelo reći da je isti u temeljima Ustava, također bi se, stoga što se u njemu koristi i riječ socijalizam, Jugoslavija, Srbija, Banovina… smjelo reći i da je sve to temeljima Ustava. To je toliko šašavo da je svakome jasno da tako ne može biti.
Ali zašto onda ona zaobiđe stručnjake i sve to reče? To se pitamo tim više jer sigurno i ona znade da to nije točno. Naravno, odgovor je: baš zato! Podsjeća me to na dječačka hrvanja, u kojima jači pritisne slabijega i prisili ga da izjavi da je Hajduk bolji od Dinama, ili Cerin od Šurjaka… Mlinka od Bake Sliškovića … Bez obzira na to je li to točno ili nije.
Zašto nam se svako malo događa dragovoljno-prisilno izjašnjavanje političara o pitanjima povijesti, tumačenja prava, pravopisa, vjerskih istina i svega onoga što nije njihov posao?
Pa stoga jer je Hrvatska jeftina! I stalno njenu slobodu kupujemo kod onih čija Hrvatska nije. Tako je, eto, ovih dana jedan gospodin iz Amerike došao uzeti pristojbu za Hrvatsku i rekao cijenu. S njim će, ili poslije njega, to isto učiniti jedan gospodin iz Izraela, potom jedan iz Londona, a potom i jedan iz Beograda, a možda i iz Sarajeva. Zašto ne kad se može? Da se razumijemo, inače svi oni svoj danak ubiru redovitim putem preko svojih emisara u Zagrebu, postavljenih po raznim udrugama, strankama, pa i državnim institucijama i medijskim uporištima. Koji za doručak, ručak i večeru sačekuju postavljanjem pitanja na koja nikako ne možete odgovoriti točno i ostati živi. A njihovi šefovi dolaze tek kad ovi redoviti putevi zaškripe. Kad se dogodi smjena vlasti, koja krene nešto mijenjati, ili govoriti onako kako se ne smije. I onda – šok!
O, sveti Stepinče, zagovaraj nas, progovori, reci nešto o neustrašivosti! Kako nam samo to nedostaje…
Ah… boli to narod. Živcira nas i muči što je tako, kad tako ne mora biti. Živcira to jer nitko nikome nije dao mandat da trguje istinom, ili uzima na sebe da će je on sam definirati. Svako malo nam se dogodi da izaberemo čovjeka s jasnim zadatkom da čuva i brani sve što je Hrvatska, a svaki put nam se dogodi da se taj netko s nekim drugim tko ga nije birao i počne rastakati obiteljsko srebro. Nikakav predsjednik nijednog tijela nije tu da tumači pravo ili povijest, presuđuje, uči nas pravopisu, drži svom narodu lekcije kako bi se nečije frustracije načas smirile.
Jedan moj prijatelj ispričao mi je anegdotu koja mu se dogodila početkom rata: kao maloljetnik prijavio se kao dragovoljac za obranu rodnog Osijeka. I ponosan se pokazao u hrvatskoj odori svojoj baki, čiji je muž u prošlom ratu dao svoj život za domovinu. Evo, sad je on hrvatski vojnik i kreće u rat za slobodnu Hrvatsku. Baka je, a što drugo nego, zaplakala. Mladi Franjo stade je tješiti:
“Zašto plačeš, bako? Ne boj se! Bit će Hrvatske!”
“Ma, sinko moj, nije meni što ćeš ti poginuti. Nego, da je to moglo bit, bilo bi onda”, odgovori mu baka.
Postoji jedan način na koji Hrvatske ne može biti: to je onaj u kojem neki državnik pokazuje spremnost da odustane makar od jednog potezića istine. Logika je vrlo jednostavna: predsjednica ili predsjednik države, Vlade, Sabora; gradonačelnik, predsjednik stranke, ministar… svako malo će, pritisnut nekim hrvačkim zahvatom, morati priznati nešto što nije. Onda će se tražiti da dokaže da tako uistinu misli – tako što će činiti razne usluge koje su na štetu Hrvatske, jednom u ekonomskim, drugi put u političkim, treći put u ideološkim pitanjima, četvrti put oko dijaspore, peti put oko branitelja…
Pa će se od tako ošamućenih državnika malo-pomalo ishoditi uplitanje u monetarnu politiku, prirodne resurse, nacionalne interese, vanjsku trgovinu, prodaju poduzeća… i vraćajući se kući, sam će se pitati što bi se moglo još…
Neustrašiva zaljubljenost u pravdu i istinu ono je što mora imati svaki državnik. Posve zaboraviti na svoju poziciju, spreman je sto puta radije izgubiti. I u nekom svetom gnjevu biti spreman isprevrtati stolove svakom drzniku koji baci oko na bilo koji djelić njezina dostojanstva i integriteta. Onaj tko vlada Hrvatskom, mora biti neustrašiv u toj misiji. Ako je išta neprimjereno, onda su strah, popustljivost, nesigurnost, manjak spremnosti na žrtvu… to je način kako se Hrvatska obranila u ratu, to je i jedini način kako se može izgraditi u miru.
Onaj tko to ne razumije baš najbolje, mora se inspirirati Svetim pismom:
“Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko, dakle, ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.” (Mt 5,17-19)
Parafrazirajmo: svako “ukidanje” istine, opstruiranje, zataškavanje, odgađanje, svako trgovanje istinom trgovina je s vragom. Nikada nema pravog razloga za to i tako čineći nikada nećemo biti u dobitku. Ljubav prema Hrvatskoj se dokazuje ljubavlju prema istini, ma koliko koštalo.
To je način na koji Hrvatske ne može biti. Ali ima i način na koji Hrvatske može biti: on se krije iza odlučne, na smrt zakletosti za pravdu i istinu.
“Uistinu, kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.” (Mt 5,20).
>>U vrijeme kad Stepinac bude govorio
>>Pater Ike Mandurić o izborima: Kome dati glas? Ni HDZ-u, ni SDP-u!
Hvala ti, brate Ivane, na ovim riječima i mislima! U doticaju si s mladima, podsjećaj ih redovito na ovo. Molim za ovu nakanu.