Doba lockdowna i karantena zbog COVID-19 potrajalo je dulje od dva mjeseca. Od uvođenja sredinom ožujka, nagla je promjena pogodila zajednicu kojoj je putovanje dio stila života. Psihoza koja se uvukla u život jedan nam je od najgorih udaraca. Obustavljeni letovi, javni prijevoz, zatvorene granice i ograničeno kretanje doveli su do prisilnog prizemljenja onih koji povremeno vole držati glavu u oblacima. Zamislite osjećaje onih koji vole istraživati i otkrivati, učiti i oplemenjivati se susretima s ljudima i razmjenom koja proširuje vidike, u trenutku kada su prisiljeni ostati u svoja četiri zida. Ja ipak priznajem da mi je to razdoblje bilo zaista fantastično. Cijela obitelj na okupu. Sin student vratio se iz Zagreba, srednjoškolac je imao neki online nadomjestak nastave, supruga nije odlazila u ured, a ja ionako radim od kuće.
Toliko se jedni drugima nismo posvetili već predugo i stvarno smo ponovo otkrili da obiteljski život ima tu strašno ugodnu stranu, samo ako nismo stalno opterećeni obavezama koje nas čine nervoznima i nestrpljivima. Unatoč psihozi zbog nepoznate bolesti, medijskog fokusa isključivo na koronavirus, nedostatku društvenog života, izostanku izlazaka i padu poslovnih aktivnosti, bilo nam je lijepo. Vjerojatno i zbog državne intervencije, isplate minimalca, odgode kredita u banci, obustave plaćanja obaveza. Naravno, svima je jasno da to privremeno stanje u kojem dobivaš novac, a malo ili ništa ne radiš jednostavno nije održivo, ali – hajde da smo i to jednom doživjeli!
Crvi su se probudili
No, kako su mjere karantene popuštale, prirodno, onaj crv koji ti ne da mira probudio se iz korona-sna i počele su se buditi želje za promjenom. Za putovanjem, za susretima s nekim novim ljudima, novim iskustvima. Prošle godine motociklom sam se otputio u Kazimerz Dolny, povijesni poljski gradić na rijeci Visli u kojem se dulje od pola stoljeća održava glavni nacionalni festival narodnih pjevača i sastava. 2010. godine tamo smo gostovali kao klapa Škrlet i, naravno, stekao sam poznanstva. Doživljaji s festivala, eksperimentalni pristup etnoglazbi, čarobna atmosfera srednjovjekovnog gradića koji u te dane okupi šarenilo nošnji, magičnih zvukova i sve moguće poljske tradicije natjerali su me da se javim organizatorima i ponudim svoj volonterski rad u zamjenu za mjesto za noćenje i hranu. Taj put na mom Matoriću, kako od milja zovem svoj „matori“ motor Honda NX650 Dominator iz 1995., toliko mi se svidio da sam ga poželio ponoviti. No ove godine zbog zlokobnog virusa festival se nije održavao u uobičajenom terminu krajem lipnja. Odlučio sam putovati s drugačijim ciljem – doznati kako je virus utjecao na život i posao ljudi koje znam. I na koncu – kako se putuje u vrijeme korone. Planirati putovanje motociklom nije najjednostavnija stvar na svijetu jer ugoda vožnje uvelike ovisi o temperaturi i vremenskim prilikama.
Uz odgovarajuću opremu, može se voziti i po kiši, ali nekako sam uvjeren da bi nas se vrlo malo odlučilo voziti baš po kiši. Vožnja dok pada nije želja, već nužda putnika koji ima neki cilj, a nezgoda ovogodišnjeg ljeta vrlo su nestabilne vremenske prilike. Nakon što sam te nedjelje prešao već više od 400 kilometara, prvi pljusak dočekao me u gradu Šal’a u Slovačkoj, 180 kilometara od mog cilja za taj dan u Žilini. Dok sam sjedio pod krovom benzinske pumpe i razmišljao koliko će trajati ovaj prolom oblaka, palo mi je na pamet da je ovo neslana Šal’a i da ću već prvi dan pokleknuti pred izazovom. Plan da u jednom danu prijeđem 590 kilometara prilagodio je moju prošlogodišnju filozofiju izbjegavanja autocesta. Ugodnije je voziti po lokalnim cestama. Mnogo je živopisnije, imaš više osjećaja da si dio tog okruženja, pruža mnogo više užitka, puno toga više vidiš i puno lakše staneš. Ali zbog stalnih ograničenja brzine puno si sporiji i put znatno dulje traje. Kako se pljusak stišao, za svaki slučaj i zbog mokre ceste, navukao sam kišno odijelo i krenuo dalje. Naravno, kišu sam „sustigao“ kod Trnave i pratila me cijelim putem do Žiline.
Stanislava Šagatha iz Turčianskih Teplica upoznao sam preko bivšeg veleposlanika Slovačke u Hrvatskoj. Poduzetan i tih čovjek organizirao je nekoliko godina izbor za miss srednjih škola Slovačke, dovodio djevojke na fotografiranje na jadransku obalu, a kada smo se upoznali, dolazili su i u Kutinu i Moslavinu. Organizirao je i slovačku turneju klape Škrlet koju sam osnivao 2006. godine i u kojoj sam pjevao do 2015. godine. Stano već nekoliko godina sudjeluje u projektu Bažant kinematograf. Dva je stara autobusa veliki proizvođač piva preuredio i brendirao i opremio projektorom. Ljeti obilaze slovačke gradove i na gradskim trgovima projiciraju novu slovačku filmsku produkciju. – Ove godine na programu nam je 19 gradova. Nekoliko dana smo u svakom gradu pa cijeli posao traje cijelo ljeto. Koronakriza nije utjecala na posjet. Evo, večeras, i nakon kiše po kojoj si stigao, čim je prestala, okupilo se pedesetak ljudi. Inače, u nekom drugim gradovima imamo i nekoliko stotina ljudi na projekcijama svaku večer i ukupno nas je do sada posjetilo šest i pol tisuća gledatelja – kazao mi je Stanislav.
Slovačka ima odličnu statistiku koronavirusa, tri puta bolju od Hrvatske. Samo 90 kilometara dalje, u Poljskoj, nalazi se grad Żywiec, mjesto proizvodnje jednog od najpoznatijih poljskih pivskih brendova. Nažalost, ponedjeljkom je muzej pivarstva zatvoren. Možda i bolje jer tko zna bih li se othrvao zovu njihova odličnog portera, tamnog piva, koje sadrži i povećani udio alkohola. I drugi dan vožnje donio je kišu. Iako sam bio vrlo odlučan i uporan, nakon 130 kilometara vožnje po prolomu oblaka ni kišno odijelo nije pomoglo pa sam bio potpuno mokar. Bilo je prilično hladno – oko 12 stupnjeva, vizir na kacigi maglio se i morao sam odustati od namjere da stignem u Kazimierz Dolny. 70 km prije cilja, u Radomu, pronašao sam hotel. Pomalo razočaran i lagano prehlađen, postao sam svjestan da će moje zdravstveno stanje izazivati sumnju – ne daj Bože da kihnem u javnosti. Dolazim iz Hrvatske u kojoj je prije samo koji dan bilo 150 novootkrivenih slučajeva zaraze. Dolazim iz Kutine koju su mediji proglasili novim žarištem prije samo tjedan dana. Po lijepom vremenu u gradiću Kazimierz Dolny dočekali su me prošlogodišnji domaćini, Kasia iz Kazimierza i Andrzej Sar iz Lublina. Ovaj prekrasan gradić na Visli dom je za 2100 stanovnika, omiljeno je cjelogodišnje izletište Poljaka i godišnje ga posjeti oko 800 tisuća gostiju. Moj imenjak Andrzej već je godinama glavni organizator Svepoljskog festivala narodnih pjevača i sastava i zaposlenik Centra za kulturu Lublinskog vojvodstva. – Epidemiološke mjere su nas natjerale da festival pomaknemo na kraj kolovoza i promijenimo koncepciju. Zbog ograničenja broja posjetitelja na 150, festival ćemo održati u šatoru, gdje ćemo moći kontrolirati razmak i broj ljudi. Sudionici festivala, s obzirom na to da ih većina pripada starijoj, ugroženoj skupini, puno će se kraće zadržavati na festivalu i skupine će većinom dolaziti na jedan dan i nastupiti pred komisijom – s vidnom zabrinutošću i nelagodom pojašnjava oprez u organizaciji festivala Andrzej.
Biznis u doba korone
Prometna infrastruktura u Poljskoj jako je napredovala u proteklih petnaestak godina. Izgrađene su mnoge suvremenije ceste, autoceste, obilaznice, iako je povezanost brzim prometnicama još uvijek daleko od hrvatskog standarda. 38 milijuna Poljaka vrlo je mobilno, a površinom deset puta veća od Hrvatske, Poljska ipak još uvijek ima prometnih problema. Dosta Poljaka jednostavno obožava vrlo brzu vožnju. Kako bi što prije prevalili put od 400 ili 500 km od jednog do drugog velikog grada, često voze iznad ograničenja, a to na autocestama zna biti vrlo opasno. Na lokalnim je cestama još i puno opasnije. Između naselja vozači prekoračuju sva ograničenja, a zatim se u naseljima brzina vožnje spušta na 50 ili 60 km/h. Dosta su česte kamere, ali za razliku od Hrvatske, kada nailazite na mjesto gdje se nalaze, postavljen je znak upozorenja. Poljaci su vrlo poduzetni, velika su nacija i to im je prednost jer veliko unutarnje tržište omogućuje im rast ako imaju dobru poslovnu ideju. Proizvode sve i svašta.
Prvi su po proizvodnji nadgrobnih lampiona u Europi. Amazon ima svoje operacije na osam lokacija, veliki koncerni su već dugo u Poljskoj, cijeli jug Poljske, posebno Šleska, preorijentirao se s tradicionalne proizvodnje ugljena na suvremene industrije, informatičke tehnologije, a na jugoistoku su se specijalizirali za avioindustriju. U Poljskoj čak tri tvrtke proizvode autobuse na električni pogon, a najpoznatija je URSUS, inače nama i dalje najpoznatija po traktorima. No mali poduzetnici jednostavno su pravo čudo. U središnjoj Poljskoj susreo sam se s internet-poduzetnikom Michałom, koji je u malome selu Niewierszyn, okruženom šumom, doslovno u uređenoj garaži još neuređene kuće, osnovao svoju internet-trgovinu Cacko garage. – Prije pet godina počeo sam pretvarati svoj hobi s uređenjem motocikala u posao. Surađujem s nekoliko pouzdanih tvrtki iz Poljske, koje proizvode razne dijelove i opremu za motocikle. Koronakriza mi je pomogla jer su ljudi ostajali doma i imali vremena istraživati po internetu, tako da mi se promet znatno povećao – govori mi Michał u svom uredu u koji rijetko kada netko svrati.
Raj za motocikliste
O sasvim drugačijem učinku koronakrize priča Aneta, vlasnica Retro Cafe & Restauranta u Łasku, samo 20 km od drugog poljskog grada Łodźa. – Nakon 20 godina, koliko smo uložili svoga rada i znanja u Retro, izgradili smo ime i zamalo propali u vrijeme karantene. Da nismo imali nešto ušteđevine, ali i da država nije uskočila s naknadama za zaposlene u vrijeme kada smo prisilno bili zatvoreni, vjerojatno danas naš restoran ne bi postojao. Tomasz i ja nismo otpuštali, a upravo večeras slavimo 20 godina rada jedne naše radnice u našem restoranu – uz osmijeh govori Aneta. I Edyta i Krzysiek, još jedan bračni par poduzetnika, vlasnici dvaju lokala u kojima prodaju odjeću iz mobilne trgovine govore o skoroj propasti svoga višedesetljetnog biznisa zbog lockdowna. – Oduvijek smo poduzetnici. Proizvodili smo štrample, prodavali na placevima, imali smo ugostiteljstvo, prilagođavali smo se svemu, ali kada su nas zatvorili, doživjeli smo najgori udarac. Sada radimo na nuli – govori Edyta. Ako bih među pejzažima kojima sam se vozio Poljskom trebao izabrati najzanimljiviji i najljepši za vožnju, bila bi to Donja Šleska. Osim prirodnih ljepota brdovitog kraja, Šleska krije i niz utvrda i atrakcija, ostatke tajanstvenih Hitlerovih projekata iz Drugog svjetskog rata. Bogata povijesna i prirodna baština svakoga vikenda privlači rijeke Poljaka koje se slijevaju prema tom dijelu Poljske na vikend-planinarenje. Za razliku od hrvatskih gorskih puteva, koji su najčešće pusti, na Stolnim gorama, posebno na planini Szczeliniec, šeta se i penje gotovo u kolonama. Zanimljive strukture stijena i prolaza bili su mjesto snimanja i “Kronika iz Narnije”. Da nije bilo kvara na mome motociklu i solidarnosti bajkera, prošao bih 20-ak km od velikog motosusreta bez da svratim.
U Poljskoj je to već davno pravi biznis, a vlasnik tvrtke koja ih organizira Motozloty.com i trgovine bajkerskom opremom Easy Rider Shop Marcin Piotrowski pokušava se također snaći u novim uvjetima. – Prošle godine smo ovdje u Bielawi okupili oko 4000 motociklista. Zbog pandemije ove godine očekujemo ih između 1500 i 2000. Ljudi su oprezni. Morali smo ograničiti program, više nemamo tako atraktivne izvođače, a povećali smo i cijenu ulaznice. Ipak, ljudi nam rado dolaze jer vole sve naše suvenire koje, po dobrim cijenama, mogu kupiti na susretima – govori Marcin. Zašto volim putovati sam? Jednostavno, volim krenuti ili stati, promijeniti rutu ili odlučiti nešto treće bez opterećenja suglasnosti suputnika. To je najbolje od putovanja što mogu doživjeti. Kada putujem sam, oslanjam se na prijatelje i poznanike koje sam stekao s godinama. Prijatelji, njihova dobrodošlica, neplanirani akustični nastup za devet poljskih duša na terasici jednog bara, novi poznanici jer nam se interesi poklapaju, to je energija koja me nosi.