Poslali su nam policajce kad smo tražili da vrate hrvatski

Glorija Božanović cijeli je rujan ustajala rano ujutro i spremala se za školu. Roditelji bi je potom odvezli do školske zgrade, ušli bi zajedno u dvorište i primili kvaku – zaključanih vrata. Ista se scena u selu Tramošnica u Republici Srpskoj ponavljala sve do jučer. Glorija je jedno od osmero djece koje je trebalo pohađati nastavu na hrvatskom jeziku i programu u mjesnoj OŠ Vase Pelagića. No, kada su prvi dan nastave sjeli u klupe, direktorica Olga Lazić izvijestila ih je kako se hrvatski program ukida te da će učiti po srpskome. Naišlo je to na snažan otpor roditelja koji su to odlučno odbili. Naime, dosadašnja je učiteljica, koja je đake šest godina učila po hrvatskom programu našla drugi posao, a na njezino mjesto stigla je kolegica joj srpske nacionalnosti.

Pred školu dolazili 22 dana

– Prvih sam dana u školskoj torbi nosila samo bilježnice, knjige još nemamo jer se ne zna koje će nam trebati. Prestala sam kasnije i torbu nositi jer bismo se svaki put brzo vratili kući – kaže Glorija, došla je tek “dva, tri puta i zaključala se u zgradu”.

Osmero je đaka, djece Hrvata povratnika, trebalo trčkarati ove jeseni školskim hodnikom, no zbog ukidanja nastave na hrvatskome, taj se broj prepolovio. Troje ih putuje u obližnji Bok, a jedan se đak odselio u Njemačku.

– Škola je otvorena prije 15-ak godina i uvijek su u njoj radili hrvatski nastavnici. Ravnateljica je u ponedjeljak čak pozvala policiju da, pred djecom, istjera roditelje koji su prosvjedovali u dvorištu škole – kaže nam Kata Božanović, Glorijina baka.

Umjesto u svom četvrtom razredu, doma sjedi i Ivan Lukanović.

– Puna sam 22 dana odlazila do škole, sama, kako bih saznala što će biti i moram li sina prebacivati u drugu školu – ističe mama Luca Lukanović. “Šuškalo” se ljetos, dodaje ona, da se nešto zbiva, no tek su 1. rujna, na prvi dan nastave, službeno doznali kako im se djeca mogu obrazovati jedino po srpskom programu.

Stjerani su u kut, kažu roditelji, ali nemaju svi mogućnost ni voziti djecu u susjedni Bok. Posao je to, a nemaju ni novca. Dobivali su tek 100 maraka za cijelo polugodište za prijevoz đaka u tramošnjačkom kraju, a i to su im ukinuli pretprošle godine.

Cijeli je slučaj dopro i do viših razina, pa tako i resornog ministarstva. Smirile su se malo tenzije i u četvrtak je ipak obećan povratak hrvatskog programa.

– Učenici će u ponedjeljak ići u školu, ali još traže novu učiteljicu – nadovezuje se naša sugovornica. Selo Tramošnica “išarano” je obnovljenim kućama i ruševinama na koje nitko nije kročio 24 godine. Središte života u selu su kafić, lovačko društvo, pošta, matičar i crkva. Trgovine nema.

Komarica: Nemamo prava

– Tko ima penziju, taj nekako i živi. Vratili su se samo stari i nemoćni. Vjenčanja nema, udala se ljetos jedna udovica od 66 godina. Eto, jedino se bake udaju kod nas – šali se Mato Zovkić. U kafiću u kojem smo ga zatekli skuha se tek deset kava na dan i natoči pokoje pivo. A poštar Drago Vujić u svojoj torbi nosi samo račune.

– Uredno ih plaćaju, nema što! Razglednice stižu samo kada netko ode na more u Hrvatsku ili Crnu Goru, i to se prije ljudi vrate nego što ona stigne. Primili smo zadnju potkraj srpnja – priča poštar. Berba je duhana pa ovećim poljem odzvanja veseli smijeh nadničara.

– Srbi, Hrvati, muslimani, svi zajedno beru. Ekonomija je ekonomija, što imamo od toga da se zavučemo u dvorišta? – kaže uzgajivač Ljubo Stevanović.

Zatražili smo podatke o obrazovanju hrvatske djece u Republici Srpskoj, no do zaključenja izdanja nisu stigli. Na hrvatskom se jeziku u tamošnjim školama, što je sigurno, predaje vjeronauk.

– Domicilni narod ovdje nema pravo na svoj rodni kraj, ni na obnovu od entitetske vlasti porušene imovine, a kamoli na jezik u školi. Pitajte hrvatske političke predstavnike zašto je tako – zaključuje, pak, banjolučki biskup Franjo Komarica.