Pouke koje možemo izvući iz slučaja renomiranog vozača Ivana Turudića

I kakve sve pouke možemo izvući iz prekršajnih slučajeva suca Ivana Turudića. Brzi vozači imaju satisfakciju. Voziti barem 39 km/sat brže od dopuštenih 80, a možda i 52 km/sat, nije prihvatljivo, ali ako ministar pravosuđa kaže kako se to svakome može dogoditi pa i renomiranom sucu, što onda na to trebaju dodati oni koji baš i nisu renomirani vozači. Doduše, mi već znamo da se svakome može dogoditi i da izazove nesreću s dvoje mrtvih kad se to dogodilo potpredsjedniku Milanovićeve vlade, pa zašto onda ne bi renomiranom sucu, a to znači i bilo kome od nas, tolerirali brzinski eksces.

Predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa međutim nije postavio pitanje je li toliko prekoračenje brzine nedostojno suca. To bi se sigurno pitao da sudac recimo upravlja vozilom s dva, tri promila alkohola u krvi bez obzira na to što je za to adekvatno kažnjen. Naime, kad sudac počini neko kazneno djelo “koje ga čini nedostojnim obavljanja sudačke dužnosti” može biti udaljen s dužnosti, pa to znači da sudac može stegovno odgovarati ako počini neki prekršaj nedostojan sudačke dužnosti. I tako poslala bi se poruka o značaju sudačke dužnosti. Doduše, hrvatska javnost kontinuirano “prizemljuje” suce opetovanim floskulama o njihovom neopravdano nedodirljivom statusu, a sada je i sam vrh pravosuđa pristao na to prizemljenje s tezom i “suci su samo ljudi”.

Ministar Bošnjaković je kao potencijalni inicijator stegovnog postupka protiv Turudića ustvrdio kako “nema razloga ne vjerovati mu” jer je riječ o renomiranom sucu koji je sudio u velikim predmetima. Znači li to kako policajci u presretaču ili poštar koji dostavlja obavijesti o sudskim pozivima nisu dovoljno renomirani ili im jednostavno u srazu s Turudićem ne možemo vjerovati. Malo je nezgodno što nam je trebalo tako dugo da na najvišoj pravosudnoj razini počnemo propitivati rad policijskog presretača i sudsku dostavu po pošti, i to baš u slučaju renomiranog suca.

Ali, što je tu je, bolje ikad nego nikad. Predsjednik Sessa postavio je sam sebi sedam pitanja koja su doduše usklađena s Turudićevom medijskom obranom (s tim da prva dva i nisu bila sporna), a nijedno koje mu ne ide u prilog. Tako si nije postavio pitanje je li presretač prisiljavao suca Turudića, kako je on uporno tvrdio u izjavama medijima, da vozi prebrzo. To je pitanje časti policije i profesionalnosti njihova postupanja to više jer je policija tvrdila da snimka pokazuje da Turudić ne govori istinu. I Sessa i ministar to ignoriraju, a neutemeljeno poticati nepovjerenje u profesionalnost policije kako bi se umanjilo ili negiralo vlastito kršenje zakona, ne bi bilo na čast sucu.

Posve je nebitno je li se postupak protiv suca Turudića mogao okončati i bez njega. Jer, Turudić ionako tvrdi da nije dobio niti jednu od šest obavijesti pa nije ni znao tko ga, gdje i zašto zove, te može li se bez njega. S obzirom na to da Hrvatska pošta tvrdi da mu je obavijest isporučena, postoji sumnja da je Turudić ipak dobio obavijest u sandučiću, ali ju je možda on bacio u smeće, a ne, kako on tvrdi, poštar. Nije li o tomu trebalo saslušati poštara i Turudića pa onda donositi zaključak o tomu tko govori istinu, a tko laže. A ne donositi zaključke na temelju nečijeg renomea. Dvojbeno je i što je to trebalo Sessi i Bošnjakoviću, jer odluka o pokretanju stegovnog postupka, Turudiću ne bi naudila.

On ne bi bio prepušten nekom prijekom sudu već sudu svojih kolega u DSV-u. Osobito je ministru bilo preporučljivo da sam ne presuđuje već da to prepusti DSV-u, to više jer je u svojevrsnom političkom sukobu interesa s obzirom na to da je Turudić, bio njegov izabranik za nužne poslove povezane s osnivanjem Visokog kaznenog suda čime mu je ujedno dao i gotovo pa nenadoknadivu prednost u odnosu na druge moguće kandidate za predsjednika tog suda. Još je ostala teoretska mogućnost da sudačko vijeće inicira postupak pred DSV-om.

Kako god, ovakva reakcija predsjednika Vrhovnog suda i ministra pravosuđa sasvim sigurno neće doprinijeti boljoj percepciji pravosuđa, a to sucu Turudiću ionako neće pomoći. Jer, ako članovi DSV smatraju da je svojim ponašanjem u prekršajnim aferama narušio ugledu sudačke dužnosti, neće mu dati svoj glas kod imenovanja predsjednika Visokog kaznenog suda. Jedino što sada stvarno ispada da su za sve krivi policija, poštar i sutkinja.