Nije lako ni u najtežim vremenima, ili posebno tada, propisivati živima kako smiju pokapati svoje mrtve. Civilizacije su od posljednjega oproštaja napravile poseban ritual, religije su kodirale propise prema kojima se odvija prijelaz od realnoga u zagrobni život, a države su osigurale i nevjernicima pravo na dostojanstven pokop. Tako je to išlo stoljećima, s nekim sitnim promjenama i s crkvene i sa svjetovne strane, dok aktualna pandemija nije poremetila i taj društveni kodeks, gurnuvši pogreb sasvim u sferu privatnosti, a negdje i u ilegalu. Od javnoga događaja, pogreb se u doba korone pretvara u zatvorenu obiteljsku ceremoniju koju vlasti hladno propisuju po krutom načelu numerus claususa, kao i sve druge dnevne aktivnosti izoliranog čovjeka
Kako je Hrvatima teško utuviti u glavu da se zakoni ne donose da bi se kršili, između pravila i iznimke opet se ne zna što je jaje, a što je kokoš; politika je još jednom preuzela na se da ona odredi veličinu pokojnika pa da tome prilagodi veličinu pokopa. Francuzi su nedavno pokopali svoga bivšeg predsjednika Valeryja Giscarda d’Estainga bez posebne ceremonije, u krugu obitelji. Zašto Francuska ne pravi iznimku ni u smrti? Veličina države mjeri se po tome jesu li svi građani jednaki pred zakonom, vrijede li zakoni jednako za sve državljane.
Hrvatska tu lekciju nije naučila u prvih 30 godina vlastite države. S Milanom Bandićem i s još nekoliko poznatih hrvatskih ličnosti koje su umrle u posljednje vrijeme zakonska je ravnoteža narušena posebnim (nepisanim) pravima za zaslužne pokojnike. Dvostruka mjerila uvijek bodu oči, a u uvjetima restrikcija i odricanja još i više. Arhitekt Otto Barić mislio je na druge kad je pokapao oca, također nacionalnu figuru prvoga reda.
Mlađi Barić bio se kandidirao za zagrebačkog gradonačelnika; odustao je jer se uvjerio da nema kome prodavati svoje dobre ideje o Zagrebu. I sad je bijesan i na sebe i na državu što je molio prijatelje i štovatelje nogometnog trenera Otta Barića da ne dolaze na Mirogoj. Kaže da se srami države koja pravi takve razlike s mrtvima! Građanima je ionako dosta statusnih razlika u društvu, oni trpe sve veće nejednakosti u svakodnevnom životu pa, eto, i u smrti. Možda će se jednom pitati tko je sve bio na pogrebu Milana Bandića: kako se stranačke stvari raspliću, ili zapliću, poslije toga, moglo bi se dogoditi da su izbori za njegova nasljednika krenuli baš od Mirogoja, s podjelom na one koji su bili u pogrebnoj koloni, iz zahvalnosti ili iz interesa, i na one koji nisu ulazili u kolonu, iz straha od različitih sojeva zaraze.
Znakovito je da su se oko bivšeg gradonačelnika okupili uglavnom HDZ-ovci, sadašnji i bivši, i druge ličnosti koje su s njime dijelile vlast ili druge prednosti. Njegove prve stranke, s izuzetkom donedavnog predsjednika, nije bilo u blizini. Kako je formirana pogrebna povorka, tako bi se mogle formirati i kolone prema gradskoj vijećnici: kandidati koji su ispraćali dosadašnjeg gradonačelnika morat će pažljivo hodati da ne poruše Bandićeve mostove prije nego što ih prijeđu. HDZ je u najdelikatnijem položaju, da govori protiv koalicijskog partnera a da se udvara njegovim biračima. Kad nema Bandića, svima su postali dragi Bandićevi glasači. Ljevica ima neke prednosti koje joj u startu daju bolji položaj, ako ne i veće izglede: nije sudjelovala u devastaciji grada, ima ozbiljne kandidate, samo dvojicu, da ne moraju međusobno ratovati u ovoj fazi političke kampanje: jedan se isprofilirao u višegodišnjim borbama s Milanom Bandićem; drugi djeluje kao građanski lik s ljevice što ne bi bio loš status u glavnome gradu da može računati na veću socijalnu i intelektualnu podršku.
Ljevica posvuda ima loše iskustvo sa žutim mravima iz vlastitih redova; zasad se Tomašević i Klisović gledaju s pristojne distance, što upućuje na to da su svjesni o kakvom se ulogu radi, da ne smiju ubijati vola radi zagrebačke šnicle. Zagrebu na čelu treba ličnost koja će vladati ne samo drukčije od Bandića nego bolje od njega, koja u jednome mandatu može napraviti koliko Bandić u šest. A to znači da pokrene Zagreb, da ga izvuče iz depresije i da glavni grad za sobom povuče Hrvatsku. I da se od prvog dana drži Račanova načela iz njegove demokratske faze – da je bolje izgubiti vlast nego obraz.
Na primjeru iz Vukovara i Dubrovnika Peđa Grbin demonstrira da mu stranka neće viriti iz svake pokvarene konzerve. U glavnom će se gradu odvijati predigra, ako ne i prvo poluvrijeme, buduće utakmice za vlast u Hrvatskoj, i za desnicu i za ljevicu. HDZ će u Zagrebu provjeravati kadrovske i koalicijske potencijale s kojima će ići u borbu za vlast u zemlji. Miroslavu Škori i Domovinskom pokretu Plenković ostaje i dalje trn u oku; put do finala, eventualno i do pobjede, vodi preko eliminacije HDZ-ova kandidata. Plenkovićeva uzdanica nema ni Bandićevo lukavstvo, ni njegova praktična znanja ni politički talent; provede li se kao bos po trnju, račun će ići centrali na Trgu žrtava.
Mlađahni Filipović čini se, stilom barem, bližim Bernardiću nego Bandiću. Na desnici je puno drugih kandidata koji ne ulaze samo s olimpijskim planovima da im je važno sudjelovati; nekoliko je kandidata koji misle da mogu ući u drugi krug, ako ne i pobijediti. A svi računaju s time da će uvjeriti HDZ da nisu bez budućnosti. Zato se na desnici već vode dva rata, jedan između HDZ-a i Domovinskog pokreta, a drugi između Zvonimira Troskota i Vesne Škare-Ožbolt. Ne može se isključiti da višak kandidata izazove pad vrijednosti dionica strankama i ličnostima desnice na biralištu. Neće ljevica realizirati velike ambicije, bude li nametala politiku konfrontacije iz koje uvijek može doći koji zalutali metak i njoj u lice ili u čelo. Iz njenog ugla, Zagreb prvo treba ujediniti. U ovoj ljevici koja pretendira vladati glavnim gradom postoje, zapravo, dvije ljevice, nova i stara, koje se moraju ujediniti da bi mogle ujediniti grad; nemaju stare račune pa da ne bi mogle za isti stol.
Tomaševićeva ljevica nije nastala od socijaldemokratskih disidenata ili otpadnika da bi u njoj mislili više kako će se dokazati ili osvetiti, nego je formirana od autentičnih, izvornih kadrova kojima je do toga da grade novu, modernu vlast. Ljevica u glavnome gradu provjerava ima li formulu da okupi političku većinu. Koliko HDZ bude slabiji, toliko će ljevica, osobito Tomaševićeva polovica, biti jača. Možemo! bi moglo i više, ako se ne počne raspadati pri raspodjeli plijena. U otvorenoj konkurenciji SDP će se lakše osloboditi starih demona da djeluje više po liniji ovih ili onih interesa negoli vrijednosti pravde i solidarnosti koje se vežu uz socijaldemokraciju. Ljevica se nije mogla učvrstiti na vlasti u Hrvatskoj zato što su pitanja države, nacije i vjere bila ispred socijalnih i ekonomskih pitanja.
HDZ je 30 godina, s nekim prekidima za servisiranje, ubirao rentu od državotvornih zasluga i na račun obrane nacije od agresije. Ljevica nije vodila narod, ali u toj je borbi i ona sudjelovala da bi priznavala monopol na državu. Ništa se, zapravo, ne događa što već nije viđeno: Bandić je samo napustio vlast prije plana, a ostavio probleme koji bi mogli opterećivati one političke grupacije koje su ga ispratile na posljednje putovanje. U dugom političkom životu Bandić je bio i lijevo i desno; na pogreb je došla samo jedna strana, ne računa li se Davora Bernardića, koji je time pokazao jednu ljudsku kvalitetu, da je vjeran svojim mentorima, i jednu političku slabost, da ne zna čitati političke znakove. Od Zorana Milanovića nije se očekivalo da će otići korak dalje od hladne predsjedničke sućuti, od Peđe Grbina ni toliko, jer ne može novi šef približavati SDP mrtvome Bandiću kad se od njega udaljio dok je bio na životu.
Ni Tomislav Tomašević nije otišao dalje od kurtoazije, da ne bi pokvario povoljnu poziciju izazivača koji na političkoj burzi kotira najbolje. Njemu se smiješi pobjeda da bi ronio krokodilske suze za Bandićem kojega je politički pokopao prije nego što je umro. Tomašević stoji pobjednički, mora paziti da se pred ciljem ne poklizne o koru banane. Stranke desnice bile su na Mirogoju u punome broju i u najjačem sastavu. Ne može se time reći da su svoju političku sudbinu vezale za pokojnoga gradonačelnika, još manje za njegovu populističku politiku; draži su im Bandićevi glasači. Njih od Bandića moraju odvojiti na vrijeme, da bi mogli uzletjeti bez toga tereta. Može se dogoditi da HDZ ispadne najveći gubitnik bez Milana Bandića, koji je trebao biti gromobran za skupljanje oporbenog elektriciteta; bez njega dio će se nezadovoljstva preusmjeriti prema njegovim saveznicima, koji su ga održavali na vlasti, usprkos brojnim signalima da prekoračuje mogućnosti Grada.
Ako je SDP izmislio Bandića, HDZ mu je bio saveznik u njegovoj najgoroj fazi. Svatko će, vjerojatno, platiti svoje račune. Nešto se i izvan Zagreba iza brda valja u Plenkovićevoj stranci i dovodi prije vremena HDZ u stanje u kojem je bio poslije Tuđmanove smrti i Sanaderova bijega – da mora gasiti požare. Puk je sve nezadovoljniji životom u kućnom pritvoru, ljudi sve nestrpljiviji kad će izaći na slobodu, a vlasti sve umornije u borbi s dvije sile koje su opustošile Hrvatsku, s potresom i pandemijom. Nekoliko značajnih izlazaka iz stranke ne mora značiti da posada napušta brod ni da brod tone; HDZ-u je to ozbiljno unutrašnje upozorenje da se sa svime ne može upravljati iz Zagreba. Kad se ove nesreće koliko-toliko saniraju, može se očekivati da će ljudi tražiti nešto novo, pa i alternativu vlasti.
Neki su manevri počeli, zasad lokalnoga karaktera. Slabi li Plenkovićev autoritet u stranci, ili rastu ambicije lokalnih moćnika, kad se poslije Vukovara pokret otpora prelio i na Županju, taj se potres osjetio i u Zagrebu, od Županje na Trilj, gdje nije samo lokalna pojava, iz Trilja na Pulu, gdje se ne čuva stranačko blago? Gdje će tektonika stati? HDZ-ova se politika uvijek vodila iz Zagreba. Nije Zagreb ni s Bandićem bio Plenkovićevo leno, iako bez njegove podrške ne bi Hrvatskom stabilno vladao. Pobijediti u glavnome gradu, gdje HDZ nije pobjeđivao više od 20 godina i s kandidatom za koga 99 posto Zagrepčana dosad nije znalo, teška je misija za stranačku centralu koja se odlučila za rizičniju varijantu „oslobođenja Zagreba“.
HDZ ne bi bio favorit ni s Bandićem; antibandićevska plima, ako se digne, može potopiti stranke koje su Bandiću omogućavale da vlada Zagrebom kao da je njegovo vlasništvo. Kad bi se promjene dogodile u glavnome gradu, gdje je koncentrirana državna politika, financije, kultura i znanost, i kad bi se nastavile u Rijeci, u Splitu i u Osijeku, to bi bio znak da je Hrvatska zrela za nešto drugo. U prvih 30 godina hrvatska država nije ispunila očekivanja. Poslije velikih kriza i uspješne vlade dolaze na bubanj. Plenkovićeva je vlada dokazivala sposobnosti održanja na površini. Moguće je da uspavala na pobjedama i da se i ona umislila da je Bandić pozitivna činjenica i u Hrvatskoj, ne samo u Zagrebu. Dugo je Bandić vladao Zagrebom da njegov lik i djelo neće biti pred očima birača. Zagrebu treba gradonačelnik koji će biti spreman otići nakon prve četiri godine, koji će se mjeriti rezultatima, a ne mandatima, koji će služiti gradu umjesto da se s gradom služi.
Ako je pokojni Bandić vladao Zagrebom 21 godinu i do smrti nije znao što je to politički poraz, to ne znači da netko treba gradom upravljati sljedeće 22 godine da bio bolji gradonačelnik od njega. Postoje u politici i drugi kriteriji uspješnosti i kvalitete, da bi na Milanu Bandiću trebalo postavljati standarde koje bi Tomislav Tomašević, Davor Filipović ili Zvonimir Troskot, pretendenti iz mlađe garde, ili stariji Miroslav Škoro, Joško Klisović, Vesna Škare-Ožbolt ili Herman Vukušić, mogli prestići. Tko hoće Zagrebom vladati poslije „najdugovječnijeg gradonačelnika“, morao bi krenuti s uvjerenjem da će u prvome mandatu morati pobiti slavnoga Zagrepčanina. „Politika je – pisao je Miroslav Krleža – najobičniji vašar: tko nema što prodati, nema ništa ni kupiti“.
Je li s Bandićem prošlo vrijeme trgovanja, ne toliko idejama (te je trgovce cinični Veselko Tenžera izjednačavao s prekupcima stoke, krumpira i jajca) koliko radnim mjestima i drugim opipljivijim dragocjenostima iz gradskoga portfelja? Kako se nadobudni kandidati razbacuju neznanjem, moglo bi se stvarno pomisliti da se u Zagrebu gradi svemirska stanica (poslije sljemenske žičare). Nastave li se takve licitacije, ne bi čudilo da se svekoliko pučanstvo obrati samome Milanu Bandiću da se vrati među Zagrepčane i da će mu sve biti oprošteno. Ili da prihvati usluge jednog psihijatra koji se kandidira u uvjerenju da za njega ima sve više prostora
filipović je bernardić2, teški debos i smijurija....novi kandidat hdz-a je jelena.....