Smrću Milana Bandića mijenjaju se uvjeti natjecanja za zagrebačkog gradonačelnika, otprilike kao što u utrci bolida, kad naglo počne kiša, vozači moraju u boks, da zamijene gume. U Zagrebu trka još nije službeno ni krenula, a svi će takmaci ponovno na zagrijavanje, da se prilagode činjenici da nema više branitelja naslova prema kome su ravnali brzinu i vrijeme. Ljudi su opet snivali, a Bog je odlučio. Neće se znati koliko je Bandić sam intimno vjerovao da može i sedmi put stići prvi na cilj; mnogima je to izgledalo kao nova fantazija ili stara megalomanija, budući da je dosadašnji vladar Zagreba bio istrošen, najviše od načina na koji je gradom vladao, a Zagreb umoran, od potresa i od Bandića i njegovih projekata.
Objektivno gledano, Bandić nije imao izgleda pobijediti svoje nabrušene protivnike, pa i samoga sebe u trošnom stanju u kome su se nalazili i on i Zagreb; mogao je, međutim, utjecati na tijek izborne bitke, a možda i na njezin konačni rezultat, da je ostao na poprištu. Borba se dotad kretala oko njega, a većinom protiv njega; za tu razinu natjecanja dovoljna je bila samo jedna ideja: rušiti Bandića! Bez njega, to postaje natjecanje svih protiv sviju; potrebne su nove ideje o Zagrebu kako bi grad što bezbolnije izašao iz Bandićeve 20-godišnje netransparentne vladavine. Svi su mogli vidjeti da je gradonačelnik ranjiv, da je izgubio dobar glas, i fizički i politički, da je postao idealna meta za napade, čak i onima koji su s njime dosad dobro surađivali.
Imao je on u sebi još motiva i interesa; nije više imao dovoljno energije za borbu ni ideja da opravda uvjerljivije svoju sedmu kandidaturu. Visio je u zraku, između želje i mogućnosti. Pogođen potresom, Zagreb je, ustvari, srušio svoga gradonačelnika prije izbora, da se o ostalome što ga je pratilo posljednjih godina i ne govori. Ako je ikad podbacio, podbacio je u posljednjih godinu dana; prazni su bili i gradonačelnik i gradska blagajna.
No bez Bandića će se u Zagrebu odvijati druga i drukčija izborna drama. Ne mijenjaju se samo kulise, dopisuju se scenariji, a možda se pojave i novi likovi, u uvjerenju da se u Zagrebu izvlači jack-pot, možda i karta za buduću vlast u Hrvatskoj. Bandić je posmrtno režirao uzbudljivu predstavu u kojoj bi i on uživao, kad bi se mogao uključiti. Pravila igre stubokom se mijenjaju: dosad su svi išli na Milana Bandića, čak i oni koji su ga pridržavali da ne padne s vlasti; sad će to postati složenija borba, i na ljevici i na desnici, i među tim blokovima, pa se mogu očekivati veća iznenađenja nego da je dosadašnji gradonačelnik ostao u igri, makar samo statirao (što mu nikad nije bilo blisko). Bez Bandića za stolom mogu se otvoriti apetiti onih kandidata koji dosad nisu pokazivali glad za vlašću. Da ga je Bog poživio i da je doživio poraz na biralištu (a ostao na životu), Milanu Bandiću više bi nedostajao Zagreb nego što će on nedostajati Zagrebu.
Video - Mnogi su se oprostili od gradonačelnika: Bandić je posljednji put pozdravljen uz pjesmu Kiće Slabinca "Otišao je otac moj polako"
Vlast je njemu bila razlog postojanja; ostalo su bile male ili velike nagrade za „delanje“. U punom smislu riječi, bio je „animal politique“, i u pozitivnom i u negativnom značenju: mogao je žrtvovati sve osim vlasti, i pobijediti sve osim sebe. To je njegova jedina prava ideologija. Treba to poštovati. Ne može se bez poštovanja govoriti o jakoj individualnoj vladavini koja je trajala dulje od 20 godina, a nije ostvarena izbornom prevarom, a da se ne povrijede njegovi birači ili ne optuži samo načelo demokracije. Narod jednom može pogriješiti, može pogriješiti i dvaput, ali šest puta uzastopno se ne griješi. Ima i Bandić u tome svojih zasluga. On je, s puno više rada i energije negoli ideja i kreacije, razvio do savršenstva tip vladavine sastavljene od velikih obećanja, neprekidnog “muvinga” i stalnih podilaženja biračima, uz slatki dodatak narodnih igara, pučke kuhinje, kase uzajamne pomoći i sportskih sletova. Iako je i sam proizvod stranačke konfekcije, Bandić je naučio Zagrepčane da se ne drže stranaka nego njega.
Kad je osnivao svoju stranku, da podigne sebi specifičnu političku težinu u Hrvatskom saboru, važnije je bilo to što se zove po njemu nego što promiče vrijednosti rada i solidarnosti. Na djelu je demonstrirao da građani nemaju što ići za ideologijom: neka idu za interesima, slijedeći njega! U tome je njegov sustav savršeno funkcionirao. Bandićeva je prva fatalna pogreška što je (u)mislio da na sve može stići, pa je tako fizički jurio u smrt, a politički zaostajao za potrebama Zagreba. Dok je bio uz Ivicu Račana, stabilizirao je SDP-ovu vlast u gradu: zbog tih mu je zasluga partijski šef progledao kroz prste kad se prvi put ogriješio o njezine moralne kanone; dobio je blagu kaznu da neko vrijeme gradom vlada iz sjene, dok je fiktivnu vlast držala Vlasta Pavić. Da je htio, Račan ga je mogao udaljiti s čela Zagreba. Dok je imao stranačku kontrolu, vladao je obazrivije; kad je sve uzeo u svoje ruke, postao je samodostatan i samodopadan da je mogao praviti aranžmane ispod elementarnih demokratskih normi; jeftini „žetončići“devalvirali su njegovu politiku, pa i njega. Milan Bandić je proširio ovlasti gradonačelnika na cijelu zemlju, pa i na dio susjedstva, i svojoj funkciji dao težinu trećeg ili četvrtog čovjeka u državi, koju njegov nasljednik neće moći održavati.
Na krilima te prenaglašene slave napravio je drugu fatalnu pogrešku – nije se znao povući na vrijeme; pustio je smrti da ga razdvoji od Zagrepčana zato što nije mogao zamisliti život bez vlasti u Zagrebu. Išao je do kraja svojih mogućnosti; je li grad odveo do kraha, znat će se kad se otvore svi gradski arhivi. Tad će se vidjeti tko je manje u pravu, jedni koji bi ga strpali u deveti krug pakla, pamteći da svima nije mogao biti majka, ili drugi koji kliču „santo subito“, zaboravljajući da ni Vjekoslav Heinzel ni Većeslav Holjevac nisu proglašeni svecima.
Borba za posmrtni status mogla bi biti oštrija nego što se nazire iz stroge korote. Može izgledati apsurdno, ali Bandić je nekim pretendentima pomrsio račune. Njegov odlazak u tom smislu najviše pogađa njegova najljućeg protivnika: Tomislavu Tomaševiću mogle bi pasti u vodu godine političkoga aktivizma ne definira li na vrijeme i dovoljno vidljivo svoju političku paradigmu; umjesto da borbu protiv Bandića i dalje ističe kao svoj program, sada se mora preusmjeriti na borbu za moderan Zagreb. Svaki sustav ima tendenciju da nadživi svoga kreatora; i Bandićev će sustav pokušati opstati poslije Bandića, što dodatno usmjerava borbu za vlast u glavnome gradu na rušenje klijentelističkog sustava bivšega gradonačelnika, osobito kad je riječ o trošenju novca i zapošljavanjima. Tomašević može žaliti što nije prihvatio džentlmensku ponudu SDP-a o zajedničkome kandidatu ljevice; mogao je to biti on sam. Sasvim je logično očekivati da će se zaoštriti konkurencija između SDP-a i platforme Možemo.
Prerano je govoriti da je Tomašević od gotovoga napravio veresiju; u svakom slučaju, motivirao je Peđu Grbina da nađe kandidata koji nije početnik u politici, koji zna formulirati svoju misao i koji djeluje drukčije od Bandića. Za početak dovoljno da se s Tomaševićem bori za primat na ljevici. Iza Tomaševića je uhodana aktivistička organizacija i politička struktura u nastajanju; traže li Zagrepčani anti-Bandića poslije Bandića, on je prvi na redu. Iza Klisovića je stranka koju je centrala raspustila, baš zbog nekih flertova s Bandićevim sustavom, da bi se na stranku mogao osloniti više nego na sebe. Njega bi mogli podržati nostalgičari za SDP-om, posljednji mohikanci socijaldemokracije; ne pridobije li mlade, bit će star i otpisan.
Socijaldemokracija je u Zagrebu izgubila „bazu“: radništvo je nestalo u tranziciji, radnici prešli HDZ-u, gradski seljaci, o kojima je Veselko Tenžera pisao, i dalje su brojniji nego što se misli, a inteligencija je izabrala neutralnost da bi bila tradicionalni saveznik ljevici. U glavnom gradu ostale su krhotine nekadašnje industrijske moći, a nove industrije ne proizvode „svijet rada“koji bi se vozio lijevom stranom. Tko hoće biti objektivan, ne može Bandiću osporiti zasluge što je na vlast u glavnome gradu doveo stranku koja je deset godina prije toga jedva preživjela demokratsku tranziciju u novoj državi. Ali, kao pravi hazarder, on je potrošio socijaldemokratski kapital kad je umislio da njemu pripada; otad traje rat između SDP-a i zagrebačkog gradonačelnika, koji bi za tu stranku mogao završiti Bandićevom posmrtnom pobjedom ako Joško Klisović ne pronađe pobjedničke adute.
Nemoguće postaje moguće, a moguće postaje nesigurno: borba protiv Bandića preko noći se pretvorila u bitku za Zagreb. Ne dogode li se velika iznenađenja, ljevica bez Bandića ne stoji lošije, ako ne stoji i bolje, nego što bi stajala s njime. Bandić je razvio mrežu koja je lovila i dok je on spavao; na periferiji su u njemu gledali Robina Hooda, u centru rastrošnoga vladara koji nemilice rasipa gradski novac, a među oponentima zagrebačkog Ala Caponea. Na periferiji je izazivao ljubav, a u centru ljubomoru. Njegova socijalna osjetljivost dopirala je do sirotinje, a politički interesi pokrivali onaj sloj bogataša koji je više živio od grada nego grad od njih. Preostali dio Zagrepčana dijelio se na polovicu koja se plašila gorega pa je šutjela, i polovicu koja nije vjerovala u bolje pa se nije bunila. Bandić bi, ipak, vladao kao suveren od Save do Sljemena da ga nije razotkrio nejasni petro-dolarski projekt o Manhattanu, da od zlatnih nužnika nije prešao na dijamantnu žičaru i da ga nije potresao potres. Gradonačelnik je zakazao tada kad se od njega najviše očekivalo. Dvojbe o tome što je bio pravi Bandić sud nije stigao raščistiti; mrtvozornik je stavio točku.
Budući da je drugu polovicu mandata Bandić vladao mimo SDP-a ili protiv njega, ljevica može poentirati na njegovim propustima više nego HDZ koji ga je podržavao. Ne dođe li do bratoubilačkog rata, stara i nova ljevica može skoro biti sigurna da će imati jednoga kandidata u finalu, a neumjereni optimisti spominju i dva, što bi im kao poklon mogla priskrbiti samo podijeljena desnica. Desnicu od viška kandidata mora glava boljeti; očekivalo se da će Most i Domovinski pokret i u Zagrebu ući u frontalnu borbu s Plenkovićevim HDZ-om. Konkurencija bi utjecala na izglede HDZ-a da je istaknuo jačeg i poznatijeg kandidata od mladog sveučilišnog profesora koji ima malo utakmica u nogama za takav politički okršaj. Možda je Davor Filipović stvarno čudo od djeteta u ekonomskim znanostima; politički djeluje kao početnik, ako ne dokaže da i u toj disciplini može brzo učiti i biti čudo a ne dijete. Za Andreja Plenkovića Zagreb se može pretvoriti u mali Waterloo; nije u glavnome gradu na vlasti HDZ poslije Borisa Buzančića, Branka Mikše i Marine Dropulić, da bi mogao biti siguran u pobjedu; s Franjom Tuđmanom zamjerio se starijim Zagrepčanima da i njihova djeca ne bi znala da državni poglavar nije htio da ga na zračnoj luci (koja sada nosi njegovo ime) dočekuju gradonačelnici iz drugih stranaka.
Video - Brojni građani bili su na sprovodu Milana Bandića: "Bio je legenda. Živio je kao car, a umro kao kralj!"
Na lokalnim izborima, Zagreb dugo nije HDZ-ov teren da bi Milana Bandića, premazanog svim bojama, naslijedio kandidat za koga mnogi Zagrepčani (i Zagrepčanci) čuju prvi put. Možda je Most mogao ići i s popularnijim kandidatom da se u centrali nisu plašili da se stranka ne izrodi u dinastičku organizaciju Raspudića. Upadljivo je da Miroslav Škoro kalkulira, iako on ima najmanje prava da se u odsustvu Milana Bandića, kome je još nedavno pjevao pred „Ćaćinim“spomenikom, izuzme iz borbe. To bio poraz bez borbe, najprije njegov, a možda i cijeloga pokreta koji je oko sebe okupio, da rehabilitira Karamarkov HDZ. Računa li se da će i Bandićeva stranka morati imati svoga kandidata kako bi se obitelj održala na okupu dulje nego što traje sprovod, HDZ će i s te strane imati konkurenciju. Možda Vesna Škare-Ožbolt ima veće oči od želuca, ali ona spada u Tuđmanovu gardu koja također može otkinuti dio kolača službenome kandidatu. Izborima u konačnici neće odlučivati Bandićevi birači, kao u vrijeme dok su se oko njega interesno grupirali, nego oni birači koji ga nisu voljeli.
Kod Milana Bandića – suprotno njegovome nepoznatom nasljedniku – sve je bilo moguće, a ništa nije dokazano da bi izgubio nevinost uz sve bordele privatno-javnog partnerstva u koje su ga uvaljivali, a iz kojih se nije znao iščupati. Nema druge, Zagreb se mora privikavati na život bez drugog „Ćaće“koji je sebe uvjerio da grad ne može funkcionirati ako on ode s njegova čela. Neće biti jednostavno promijeniti sustav koji se zasniva na jakom i vrijednom pojedincu, poslušnom timu i strpljivim građanima. Tko god dođe na Bandićev položaj, neće biti dovoljno da uzme metlu u ruku i uključi kalkulator na stolu; trebat će aktivirati glavu, i ne samo svoju, da osmisli Zagreb kakav je mogao biti u posljednjih 20 godina. Da glavni grad shvati što ga čeka.
S jedne strane imamo Tomaševića koji jedini nikad ni na koji način surađivao sa Bandićem ili hadezeom i koji je po meni najbolji kandidat, imamo Klisovića ali budući da je iz SDP ne bih dao ruku u vatru za njega, a s druge strane imamo široku lepezu kandidata koji se svi na neki način naslanjaju na HDZ, ili su prije bili u toj stranci, koalirali, surađivali i tome slično. Tragikomično je kada jedan Filipovic kritizira Bandićev način vladavine a HDZ je već godinama partner s njim i na gradskoj i državnoj razini. Ili kad jedna Vesna Škare kritizira gradsku upravu a zna se čije ona svjetonazore dijeli i zapravo je iskonska hadezeovka. Isto vrijedi i za Škoru, hadezeovac u duši sa povrijeđenim egom koji je uz to populista i priča ono što ljudi vole čuti.