Pritisak kapitala na ekosustav postaje neizdrživ: 'To je vrsta diktature nad životom'

Rast, rast, rast! Oči ekonomske zajednice, ali i dresirane javnosti i cijelog društva uprte su u kvartalne i godišnje izvještaje u kojima se stvarnost mjeri povećanjem bruto nacionalnog dohotka. Izostane li rast BDP-a, loše su vlade i politike koje provode, kao što se i učinak šefova kompanija globalno ocjenjuje samo u kontekstu višepostotnog pomaka naviše u odnosu na prethodno razdoblje.

Prema računici Svjetske banke, globalni bi rast trebao iznositi najmanje tri posto godišnje kako bi se izbjegla recesija, a ta dinamika donosi udvostručenje volumena ekonomije svakih 20 godina. Je li to zapravo Ponzijeva shema? Pitanje je mogu li prirodni resursi izdržati takav razvoj situacije, a čovječanstvo preživjeti svoj razvoj i postoji li uopće plan B? Kakvo bi vođenje globalnog gospodarstva i upravljanje raspoloživim resursima bilo održivo? Vedran Horvat, izvršni direktor Instituta za političku ekologiju, upozorava da paradigma neograničena rasta koja vlada globalnom ekonomijom ignorira planetarne granice, ograničenja postojećih resursa i galopirajućih klimatskih promjena koje su upozorenje da tako ne možemo nastaviti.

– Postoje prijepori u kojoj su mjeri klimatske promjene posljedica takvih modela iscrpljivanja koji dramatično utječu na postojeći ekosustav u različitim lokalnim varijantama, uzrokujući poplave, suše i sve ekstremnije vremenske uvjete. Oni su upozorenje da pritisak kapitala i financijskih tokova na ekosustav i prirodu postaje prevelik jer se priroda ne može tom brzinom regenerirati – kaže Horvat postavljajući pitanje na koji se način može pravedno ograničiti rast zemalja koje će uskoro dominirati globalnom ekonomijom – Indije, Brazila, Kine... – uz SAD, Kanadu i zapadnu Europu.

– Spominju se različita rješenja: od “ublažavanja” kapitalizma, kao što su inkluzivan, zeleni ili održivi rast, do onih koja se mogu svesti pod zajednički nazivnik “de-growtha”, često prevođenog kao odrast, dokidanje rasta. Hrvatsko je objašnjenje pojma bolje: podrazumijeva civilizacijsko sazrijevanje i uključuje svijest o granicama planetarnih resursa, mijenjanje ponašanja, navika i obrazaca potrošnje, a onda i proizvodnje – objašnjava Horvat koji ne vidi rješenje unutar ovakva oblika kapitalizma koji, smatra, kozmetičkim mjerama nastoji riješiti etičke dileme, iako to nema smisla. Čak i kad bi se uračunale “eksternalije”, troškovi korištenja resursa da se dobije pravi uvid u to koliki je zapravo “rast”, to je, ističe, mač s dvije oštrice.

Odrast nije nikome u interesu

– Naravno da treba priznati sve troškove koji se čine sekundarni. Ekolozi tu nekad otvaraju novu Pandorinu kutiju: stavlja se cijena na sve. A pitanje je može li se staviti cijena na prirodu: vodu, tlo, plaže... Širi se područje monetizacije i financijalizacije prirode i tako sustav ulazi u sve pore; to je neka vrsta blage diktature kapitala nad životom, pri čemu ponajprije mislim na prirodu. Danas se u Hrvatskoj koja je na periferiji EU razmišlja o privatizaciji resursa; šuma, voda, plaža i javne infrastrukture, što je u skladu s ekonomskom paradigmom koja ne dopušta slobodu. Slovenija se zaštitila dosta brzo i začuđujuće je da je pritom imala podršku elita. A to bi trebala napraviti svaka europska zemlja – vjeruje Horvat koji upozorava da takvo koncesioniranje donosi tip konstituiranja odnosa u kojima veći broj ljudi sve manje pristupa resursima te generira brojne društvene nejednakosti.

Dobro, ovo su problemi. A koja su rješenja? Horvat smatra da na raspolaganju imamo još nešto vremena u kojem je prijelaz u održivije modele ekonomije moguć na miran i demokratski način, no pitanje je što će se dogoditi ako pravodobno ne odgovorimo. Hoće li države možda biti primorane preuzeti autoritativnije obrasce ponašanja, kao što su prisilne mjere štednje i ograničenja prirodnih resursa, jer će ih na to natjerati klimatske promjene?

– U tom slučaju, da bi opravdale održiva rješenja, morat će autoritativno skrutinizirati život, a sad to još nije potrebno. Ne želimo ekološku tranziciju bez demokracije. Postoji još neko prijelazno razdoblje u kojem se može provesti decentraliziraniji oblik proizvodnje energije ili hrane te održiva upravljanja otpadom, u čemu bi participirali građani; jeli bi hranu proizvedenu 30 ili 50 kilometara dalje, koristili samo čistu energiju i transportna rješenja. No, uz takvu decentralizaciju i potrošnja postaje manja, što ne odgovara sustavu – problematizira Horvat. Otkriva da u Europi postoji niz pokreta koji se žele odmaknuti od modela rasta, voditi lokalnu ekonomiju po drugim principima: uključuju podjelu radnog vremena na način na koji se dijeli auto: netko radi tri dana u tjednu, druga osoba ostatak. Može se dijeliti i radno mjesto.

– To može izgledati kao niži standard, ali i potrebe su niže. Više se boravi u prirodi i kreće, što nosi veću kvalitetu života. U krajnjoj liniji, to znači rapidno smanjenje nezaposlenosti, ali i prelazak na autonomne oblike ponašanja koji nemaju veze sa stvaranjem profita. Ljudi koji organiziraju život na takav način vrlo brzo osjete benefite – uvjeren je. Svjestan je da u državama na periferiji, kao što je i Hrvatska, nije lako objasniti kako ono što se vidi kao ograničenje – niži standard – može biti dobrovoljna odluka. Ključnim smatra obrazovanje jer nove generacije također izlaze iz starih škola i malo razmišljaju o alternativi.

– Ako želite preko noći zamijeniti fosilna goriva, nećete imati s kim, i da sutra Vlada odluči prijeći na obnovljive izvore, ne bi postojala dostatna tehnička znanja, a ljudi koji rade s naftom i plinom morali bi se preorijentirati – kaže. Dio odgovornosti vidi i u sindikatima koji moraju shvatiti da budućnost poslova ovisi o pravovremenoj adaptaciji na klimatske promjene i smanjivanju pritiska na okoliš u industrijskim aktivnostima. Ukratko – odrast nikome nije u interesu – osim svima. Mini revolucija trebala bi se odvijati dosta nisko na radaru u mikroživotima ljudi koji bi se sve više emancipirali od države, a država bi trebala donositi i razvijati održive politike. Za sada se takve promjene odvijaju na razini nekih gradova – u Barceloni, Napulju, Bologni u kojoj, primjerice, žele smanjiti štetne efekte turizma.

Željka Kordej De-Villa, doktorica znanosti s Ekonomskog instituta u Zagrebu, vjeruje da rješenja leže u cirkularnoj ekonomiji: modelu proizvodnje i potrošnje koji uključuje dijeljenje, posudbu, ponovno korištenje, popravljanje, obnavljanje i recikliranje postojećih proizvoda i materijala što dulje kako bi se osigurala duža vrijednost i korištenje. Cilj je da resursi ostaju unutar gospodarstva i kad proizvod dođe do kraja životnog vijeka te se ponovno upotrebljava. Ističe da bi se tako omogućilo odvajanje ekonomskog rasta od potrošnje resursa.

– U idealnoj situaciji, kad bi se uvažavala sva načela cirkularne ekonomije, prirodni kapital bio bi očuvan, resurse bi koristili na optimalan način, izbjegli stvaranje otpada, a negativne eksternalije, u vidu onečišćenja, sveli bi na najmanju moguću mjeru – kaže. Iznosi procjene prema kojima bi europsko gospodarstvo sprečavanjem stvaranja otpada, ekološkim dizajnom, ponovnom upotrebom otpada i sličnim mjerama uštedjelo oko 600 milijardi eura i otvorilo 580 tisuća novih radnih mjesta, dok bi se emisija CO2 smanjila između dva i četiri posto.

– Unatoč svemu, u praksi i dalje dominiraju dosadašnji “stari” modeli. Jedno od mogućih objašnjenja za to je složenost sustava cirkularne ekonomije – kaže ekonomistica. U EU su najviše odmaknule Švedska i Nizozemska, u kojima je, kaže, politička volja jasno izražena i artikulirana, a građani informirani. Jer, osim države kao regulatora, u poticanju tranzicije prema cirkularnoj ekonomiji, ključna su poduzeća i potrošači. U ovom ekonomskom modelu središnju ulogu ima gospodarenje otpadom. A upravo to je i Hrvatskoj crna točka: iako bismo do 2020. trebali postići odvojeno prikupljanje i recikliranje otpada od najmanje 50 posto, 2016. smo bili na tek 21 posto. Cirkularna ekonomija u Europi se razvija, kaže i Horvat, zato što je Europa shvatila da se ne može ponašati kolonijalno, a tehnološka dostignuća omogućavaju joj da s raspoloživom sirovinom ponovo raspolaže i višestruko je koristi.

– Ali, pitanje je koliko se može održavati taj luksuzni europski život. Europa mora razmišljati kako će svojim građanima objasniti da ga ne mogu imati dugoročno – možda za 20, 30 ili 40 godina našoj djeci bude normalno da ne mogu koristiti sirovine kao mi danas – gleda u budućnost Horvat, napominjući da za europski jug; zemlje poput Portugala, Grčke ili Hrvatske, taj pad ne bi bio tako dramatičan s obzirom na bazu, a nova normalnost odrasta ne bi morala biti prisila, nego novi način života – i to dobar.

Kordej De-Villa objašnjava, međutim, da cirkularna ekonomija može ispuniti kriterije okolišne održivosti, ali nedostaju rješenja za postizanje društvene održivosti.

– Krajnji je cilj održivost, a poslovna inicijativa treba se upotpuniti odgovarajućim mjerama. Proizlazi da je cirkularna ekonomija važan element rješenja, ali ipak ne i samo rješenje – kaže. Financijski modeli, kao kostur na kojem počiva gospodarstvo, najveći su uteg tranzicije u smjeru održivosti.

– Trenutačni dominantni ekonomski modeli koji su nastali iz neoklasične, s tendencijama usvajanja neoliberalne ekonomske paradigme pokazuju svoju neučinkovitost nemogućnošću rješavanja nekih od dominantnih ekonomsko-socijalnih problema današnjice. Unatoč svom neupitnom uspjehu u povećanju materijalnog bogatstva, pokazuje se da taj porast bogatstva nije, suprotno očekivanjima, bio praćen proporcionalnim povećanjem kvalitete života i općim prosperitetom – komentira Goran Jeras, upravitelj Zadruge za etično financiranje koja već četiri godine radi na osnivanju etične banke u Hrvatskoj. Nejednakost i zaduženost, kaže, kontinuirano se povećavaju, što pokazuje da se rast ne uspijeva generirati na održiv način, nego stvaranjem duga; financijskog, ekološkog i društvenog, za koji je upitno može li se uopće otplatiti u budućnosti.

– Paradoksalno je da se upravo uzroci problema smatraju i potencijalnim rješenjima. Rješenje koje se nudi za praktički svaki od navedenih problema može se svesti na recept usmjeren prema – povećanju rasta. Ne postoji ni jasan odgovor na pitanje zašto je BDP uopće postao indikator prema kojemu se gotovo univerzalno mjeri uspješnost određene ekonomije – napominje Jeras te dodaje kako je sve jasnije da porast BDP-a ne vodi nužno ni do većeg prosperiteta građana, ni do uspješnijeg i održivijeg gospodarstva.

– Postoji niz drugih indikatora koji pokušavaju bolje pratiti ono što bi trebao biti krajnji cilj ekonomije – konkretno poboljšanje kvalitete života građana – kaže Jeras, inače fizičar koji nije nesklon numeričkom mjerenju svijeta. Kao bolje indikatore navodi GINI index te jedinstven nacionalni eksperiment uveden u Kraljevini Butan koja svoju ekonomiju mjeri indeksom bruto nacionalne sreće koji je vezan, među ostalim, i uz stopu zagađenja okoliša i razinu korištenja dostupnih resursa.

Obrazovanje za ‘new deal’

Na pitanje o alternativi u financijskim modelima odgovara da je to promišljanje nove ekonomije koja mora uzeti u obzir sve navedene parametre i fokusirati se na minimizaciju dugoročnog ekonomskog troška koji uključuje i ekonomsku, i ekološku, i socijalnu održivost. Da bi se to postiglo, potrebno je drastično mijenjati postojeće paradigme i fokusirati se na ekonomsku samoodrživost lokalnih zajednica.

– Taj proces kreće od elemenata koji su ključni za zadržavanje visoke kvalitete života, a to su pristup zdravoj hrani, vodi i energiji. Stoga etične banke, zajedno s nizom globalnih, regionalnih i lokalnih organizacija poput Internacionalne mreže za promociju društvene solidarne ekonomije (RIPESS), koja sljedeći tjedan u Zagrebu održava godišnju skupštinu, globalnog farmerskog pokreta Via Campesina, koji se zalaže za održivost proizvodnje lokalnih farmera ili ResCoopa (Europske mreže energetskih zadruga), koji promiče građansko vlasništvo nad izvorima električne energije, stvaraju nove ekonomske modele koji su ključ rješavanja globalnih problema – poručuje Jeras. No, taj proces zahtijeva i aktivnu participaciju građana uključivanjem u kooperative, zadruge čija je logika utemeljena na ravnopravnom dijeljenju zajedničkih resursa, bilo da je posrijedi poljoprivredna proizvodnja, električna energija ili vlasništvo nad osobnim automobilom.

– Ekonomska efikasnost resursa u vlasništvu zadruge, koje koriste svi članovi, neusporedivo je veća od efikasnosti korištenja resursa u individualnom vlasništvu. Takav model članovima nudi i veću sigurnost u slučaju bilo kakvih osobnih financijskih problema jer se pojedinac na solidaran način štiti barem od dijela ekonomskih posljedica – precizira Jeras. I u Hrvatskoj su već krenuli s takvim rješenjima: upravo je predstavljeno ulaganje građana u vlastitu vjetroelektranu, koja, osim pristojnih prinosa, omogućava i stabilnost cijene električne energije za članove zadruge. Rade i na uspostavljanju kratkih lanaca opskrbe poljoprivrednim proizvodima.

– Osnivanjem etične banke taj će proces dobiti svoju punu dimenziju jer će omogućavati da se svi resursi građana, poduzeća i ustanova, članova ZEF-a, koriste za održiv gospodarski razvoj i povećanje kvalitete života, umjesto za zaduživanje, kao što je to slučaj s bankama koje trenutačno posluju u Hrvatskoj – uvjerava Jeras. Praktično iskustvo s takvim modelom ima Włodzimierz Grudziński, potpredsjednik Europske federacije etičnih i alternativnih banaka (FEBEA-e) i bivši čelnik, a danas predsjednik nadzornog odbora poljske etične banke TISE. Uvjerava da postoji i dobar dug, da banke ne moraju biti “crne”. Da je moguće financirati organizacije, tvrtke i potrošače na odgovoran način koji odgovara njihovim potrebama i mogućnostima. Primarno je, smatra, uvijek imati u vidu utjecaj na društvo i okoliš i boriti se za smanjenje nejednakosti, ne samo unutar lokalnih zajednica, nego i na razini zemalja i kontinenata. Grudziński, međutim, ne smatra da je svaki ekonomski rast loš za okoliš i društvo, a odgovor vidi u rastu koji podrazumijeva i zaštitu okoliša, uz više razumne potrošnje u bogatim zemljama – ekonomiji dijeljenja i cirkularnoj ekonomiji.

– Gledamo iz perspektive najbogatijeg dijela svijeta, a europske zemlje imaju sreću da su njegov dio. Zar bismo stvarno trebali reći ljudima u Africi, Južnoj Americi ili Aziji – “sorry”, nema više rasta?! Trebate manje proizvoditi i manje trošiti – ironizira Grudziński. Ključnim smatra obrazovanje građana, političara, novinara, učenika i starijih građana, kako bi ih se stimuliralo na uključivanje u različite vrste pokreta, lokalnih i globalnih, čiji je cilj konstruktivno i nenasilno stvarati nova rješenja – “new deal”.