Ivan Gundulić je još u 17. stoljeću, u drami “Dubravka”, zapisao:
“Sami smo uzrok mi svega zla našega”. Ja sam pak mnogo puta bio u raspravama s ljudima koji uzroke naših problema gotovo isključivo vide negdje vani. Tako se na popisu tih neprijatelja Hrvatske najčešće nađu strane sile, nedefinirana međunarodna zajednica, pa Englezi, i uopće stranci, sve do smrtno opasnih masona, tajnih loža i grupacija, korporacija, čak i Crkve, sve do četnika, komunista, Jugoslavena, Beograda, Bruxellesa, Slovenaca, možda i svemiraca...
Uglavnom, popis neprijatelja Hrvatske i Hrvata bome je podulji. A kad tim ljudima pokušam argumentirati da ne treba neprijatelje tražiti isključivo vani, nego da smo mi sami sebi u državi najveći neprijatelji i da otud kreću svi naši problemi, tada više nema rasprave, te ispada da ja i netko meni sličan to ne razumije, da ne vidim dalje od svoga nosa, da ne shvaćam tu veličinu problema koja se nadvija nad Hrvatskom.
I s godinama čovjek nauči da s takvim ljudima nema smisla raspravljati argumentima. Isto kao i sa svima koji su ideološki zatucani, koji su samo navijači, kojima samo emocije rade, a sive vijuge su na duljoj pauzi.
Često se sjetim rečenice jednog od bivših američkih veleposlanika u Hrvatskoj, koju je izrekao privatno jednom mojem poznaniku, u kojoj se čudio kako su Hrvati gotovo goloruki dobili rat, a da nakon rata ne znaju organizirati državu koju su izborili.
Amerikanac to nikako nije mogao shvatiti. I badava sam ljudima često znao govoriti da ti vanjski neprijatelji Hrvatske imaju svoje interese, da su ti interesi takvi kakvi jesu, da se Englezima, Amerikancima, Rusima, Srbima ili nekoj drugoj naciji ne može zamjeriti što hoće, i da zna što hoće, i da zna koji su njezini interesi i kako ih ostvariti! No koji su naši interesi? Znamo li ih ostvariti?
Da je tome tako, da smo sami sebi krivi, jasno je dao do znanja u razgovoru za Večernjak i Mirjan Damaška, svjetski priznati stručnjak za kazneno i međunarodno poredbeno pravo, kad ga se pitalo kako komentira činjenicu da je u Haag uz niz dokumenata dospio i Brijunski transkript o ključnom vojnom sastanku uoči operacije Oluja, dok je Srbija svoje dokumente proglasila državnom tajnom.
Damaška je jednostavno i točno odgovorio: “Sami smo si tomu krivi. Činovnica Ujedinjenih naroda Carla del Ponte, koju su u Banskim dvorima dočekivali kao kakvu državnicu, u svojim memoarima na jednom mjestu kaže kako se nije mogla načuditi što su joj Hrvati slali i dokumente koje nisu tražili. Naš ured za vezu s Haagom bio je kao haška poštanska ispostava. Što god bi tražili, oni bi im to isporučili”.
Drugim riječima, netko je radio protuzakonito, ili mimo zakona i pravila.
U tom kontekstu valja podsjetiti na bivšeg šefa države Stipu Mesića. Za njegovog mandata, iz Ureda Predsjednika “iscurilo” je tisuće dokumenata s oznakom tajnosti, koji su zaobišli Vladin ured za suradnju s Haagom i propisanu proceduru predaje službenih dokumenata haškom tužiteljstvu.
I što je učinila pravna država? Veliko ništa! Nitko nije za to odgovarao, ni Mesić ni nitko iz njegova kruga. Upravo suprotno, Mesić je “nagrađen” još jednim mandatom na Pantovčaku! Tako je narod odlučio! I nikome ništa!
To što Hrvatska i dalje gospodarski stagnira, nikome opet ništa. To što podaci na to ukazuju, što je situacija doista alarmantna, nikome ništa. Hrvatska danas živi i ima to što ima zbog dvije ključne stvari. Prva je da imamo prekrasnu zemlju, od unutrašnjosti do obale, koja godinama magično sve više privlači strane turiste, i to što nam je država jedna od najsigurnijih u Europi. Samo što je turizam vrlo nezgodna gospodarska grana na koju se puno previše oslanjamo. I drugo, Hrvatska još uvijek živi na staroj slavi.
Gledajući najnovije podatke o rastu potrošnje u zemljama Europske unije, mi sve više zaostajemo i za nekad puno siromašnijim zemljama europskog istoka. I pitanje je dana kad će nas prestići Bugari, ako mi i dalje nastavimo po starome. Činjenica jest da se kod nas, mimo statistike, ipak još nekako bolje živi nego, primjerice u Bugarskoj i Rumunjskoj, u prvom redu zbog velikog broja naših ljudi koji imaju vlastite nekretnine, zbog velikog udjela sive ekonomije, zbog velikih doznaka iz inozemstva… Ali to će se istopiti, ni to više neće moći prikriti surovu statistiku, ako se ne pomaknemo iz pozicije stagniranja i zaostajanja. Tko će nam za to biti kriv? Strani neprijatelji? Ili mi sami koji ne znamo što bi sa sobom i državom?
I Rumunjska i Bugarska imaju jako puno stranih doznaka, a o sivoj ekonomiji da ne govorimo. I oni su izgubili znatan dio stanovništva... Meni nije jasna ta fama o sivoj ekonomiji i da je vani nema, pa mi smo po ubiranju poreza među najefikasnijima u EU... A zaostajemo i nemamo šanse da se maknemo s dna EU-a radi socijalizma u državnim i javnim strukturama, radi velikog utjecaja države na gospodarstvo, radi visokih nameta, paradržave itd...