Jesmo li pred zakonom svi jednaki, ali neki su ipak “jednakiji”?
To pitanje često se ponavlja. Jer nitko ne bi smio biti iznad zakona. Svi su pred zakonom jednaki, to je ustavna kategorija! Međutim, često smo u praksi svjedoci kako to baš i nije tako, kako se obične građane često ekspresno osudi za sitne prekršaje, a progleda se kroz prste političarima i nekim drugima za mnogo teže stvari, kao što su korupcija, kriminal... Možda nije u svakom slučaju tako, ali je percepcija takva. I takva percepcija utječe na povjerenje građana u politički sustav, institucije, pravosuđe...
Godinama je pravosuđe rak-rana hrvatskog društva. Ne samo zato što na sudovima stoje slučajevi stari i više desetljeća, poput nedavno objavljene priče o 30 godina staroj parnici za ovrhu u Splitu, nego i zato što je sudska praksa često neujednačena, a sudske fotelje popunjavane su slično kao i političke. Suci će se pak najčešće vaditi na to da oni samo sude prema zakonu, a da zakone ne donose, što je točno, i tako se stalno vrtimo ukrug.
VIDEO Prosvjed Sindikata pravosudne policije ispred Ministarstva pravosuđa
I dok bi sudska struka trebala paziti na povjerenje građana u pravosuđe, kad bi na tome trebala raditi, dogodi se slučaj sa sucem Ivanom Turudićem.
Sad je potpuno nevažno hoće li protiv njega ići kakav stegovni postupak, hoće li biti smijenjen s mjesta predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, hoće li uopće na bilo koji način biti kažnjen zbog ponašanja koje nije primjereno sucu.
Sve što je dosad objavljeno u medijima teško je narušilo povjerenje građana u sudstvo i pravosuđe. Velika je šteta nanesena pravosuđu, i to se ne može sakriti. Turudić je svojim ponašanjem nanio ogromnu štetu sudstvu i svojem vlastitom sudačkom integritetu. Kako će sad itko ući u sudnicu i očekivati njegov sudački pravorijek, kad u glavi ima njegovo ponašanje?
Nije toliko sporno što je Turudić vozio daleko brže od ograničenja. Nije prvi ni jedini. Iako je i to jako neodgovorno za osobu njegova ranga.
I zbog toga bi ga trebalo jače sankcionirati. Nije čak ni toliki prekršaj što se nije odmah zaustavio na traženje policijskog presretača. Tragično je u cijelom slučaju kasnije Turudićevo ponašanje, u stilu najbahatijeg političara, koji javnost želi uvjeriti u svoju “istinu”, želi se izvaditi iz jako neugodne situacije koristeći se metodom da je napad najbolja obrana, pa napadne policiju i poštu!
Bilo bi jedino odgovorno da je Turudić sve prešutio, platio kaznu, poštovao presudu, priznao da je pogriješio, obećao da neće više... No on je napao policiju tvrdeći da su ga policajci ganjali i gotovo mu sjeli na automobil otraga, iako zna da postoji snimka iz koje se vidi da to nije istina. On kao sudac trebao bi znati što su to dokazi na sudu. Sudi li on u svojoj sudnici prema dokazima? Ili kako?
Policija je s najvišeg vrha zaštitila svog službenika. Ljudi su već počeli komentirati da bi se tome policajcu moglo svašta dogoditi, pa čak da bi mogao dobiti i otkaz, jer ‘zna li on tko je Turudić’?
Turudić je pak otišao tako daleko da je za svoje nepojavljivanje na sudu optužio poštare. I to tako infantilno, da se normalan čovjek može samo nasmijati na njegov “argument”.
Prema njemu, poštari u Hrvatskoj već neko vrijeme samo pozvone i odu, ne ostave ništa u sandučiću, nikakvu obavijest. Tako ni on nije dobio sudske pozive.
Zatim ide još dalje, pa tvrdi da se u njegovu zgradu ne može slobodno ući, što je opet dokazano kao još jedna neistina. I tako dalje, Turudić se sa svakim svojim pokušajem obrane samo još dublje zakopavao, ali ne samo sebe, nego i sudstvo, i sud koji vodi, i ukupno pravosuđe.
Na sve to iz Udruge sudaca kažu kako bi eventualni stegovni postupak protiv Turudića bio jako loša poruka. Gospodo suci, a kakvu je poruku sudac Turudić poslao svojim ponašanjem? Tako smo opet svjedoci besprizorne prakse u Hrvatskoj; da nema odgovornosti, da ljudi na ključnim pozicijama, bilo u politici ili sudstvu, ne žele preuzeti odgovornost za svoje ponašanje. U hrvatskom političkom i uopće društvenom diskursu kao da ne postoji pojam odgovornosti. I kako onda očekivati da će građani imati povjerenje u institucije? Upravo suprotno, povjerenje će biti sve manje, a sve ovakve situacije nagnat će ljude da odu odavde u neke druge zemlje koje imaju mnogo više povjerenja u institucije i gdje je uređenije, pravednije društvo. To i sve analize pokazuju, da se ljudi dosad nisu iseljavali samo zbog novca. Otišli su i zbog općeg stanja u našoj državi. I nikome ništa.
To što je osudio udbaše ne daje mu za pravo biti iznad zakona. Samo je učvrstio nepovjerenje u pravosuđe.