Problemi o kojima Plenki, Zoki i Božo moraju šutjeti

Kada je Winston Churchill domislio svoju poznatu izreku da se najviše laže u ljubavi, lovu i predizbornoj kampanji, nije iz razumljivih razloga bio upoznat s demokracijom u Hrvatskoj. Vjerojatno bi ponešto rekao o tabu-temama koje se jednostavno na smiju otvarati u predizborno vrijeme.

Svjedoci smo da se ovih dana upravo to događa u Hrvatskoj. Kao da su šefovi triju najjačih političkih grupacija, Andrej Plenković, Zoran Milanović i donekle Božo Petrov, potpisali zavjet šutnje na nekom tajnom sastanku pa ne otvaraju najvažnija pitanja koja tište zemlju.

Tri mušketira hrvatske politike uopće ne spominju da je hrvatski mirovinski fond potpuno kolabirao. Da nema izdašne injekcije iz proračuna, ionako mizerne mirovine bile bi upola manje. Za isplatu mirovina potrebno je godišnje oko 37 milijardi kuna, a iz doprinosa se prikupi tek oko 21 milijardu.

Ionako krhko hrvatsko gospodarstvo mora se optereti s još 16 milijardi kuna kako bi se iz proračuna mogao namaknuti novac koji nedostaje za mirovine. Zanimljivo je da od te svote čak 6 milijardi kuna odlazi na povlaštene mirovine koje su znatno izdašnije od onih prosječnih. Dok država izdvaja tako astronomske svote za mirovine, na drugoj strani nema novca za obrazovanje i kulturu.

Nije to jedina tema od koje Plenki, Zoki i Božo bježe kao vrag od tamjana. Ne usude se progovoriti ni riječ o rupetinama u zdravstvenom sustavu koji se svako malo mora sanirati iz državnog proračuna. Šute i o tome da je neodrživo da svaki gradić u zemlji mora imati svoju bolnicu, a opet, kada na vrata stigne ozbiljna bolest, svi idu u Zagreb. Dobri poznavatelji prilika kažu da treba ukinuti ili prenamijeniti najmanje deset bolnica.

Nema nikakve logike da postoje bolnice u Vukovaru i Vinkovcima ili u Varaždinu i Čakovcu koje su udaljene samo dvadesetak kilometara jedna od druge. Umjesto da se novac troše na hladni pogon, treba ga usmjeriti za bolju uslugu pacijentima.

Nitko se ne usudi ni pisnuti o megalomanskoj birokraciji koja na slamčicu siše i guli male i srednje poduzetnike. Sada se pomirljivo govori o velikom broju profesionalnih političara koji su okupirali male općine i gradove. HDZ, SDP i Most uopće ne žele vidjeti da male općine imaju bezbroj zaposlenih u takozvanim “stručnim službama” koje su zapravo samo paravan za uhljebe raznih vrsta.

Na prošlim je izborima barem Most grmio o tome da treba smanjiti broj općina i gradova, a sada o tome govori uvijeno da bi mu mogli pozavidjeti najveći demagozi iz HDZ-a i SDP-a.

Umjesto da smanje namete i poreze koji guše poduzetničku inicijativu, ugledali su se na Milana Bandića, koji je stekao slavu uzimajući od radišnih i siromašnih kako bi mogao nagraditi svoje vjerne sljedbenike. Stidljivi su i kada je riječ o ponovnom otvaranju “balkanske rute”, kroz koju je tijekom prošle godine prošlo više od milijun migranata.

Boje se izgovoriti riječ žica, a kamoli je postaviti kako bi se zaštitio hrvatski suverenitet. Ne vidim zašto bi i žica bila sramota kada je ugrožena nacionalan sigurnost. Birači očekuju da ponešto kažu i o tome kako Turska zapravo ucjenjuje EU.

To se, uostalom, moglo očekivati kada je Europa pristala da Turska štiti naše granice umjesto da to radimo sami. Znam da su ovo teške teme i da ih političari ne vole spominjati u predizbornoj kampanji. Ali, opet, zar narod previše zanovijeta kada očekuje iskrenost? Trebamo slobodoumne političare, a ne dogmate koji se boje govoriti istinu. 

>> Plenković prokomentirao uhićenje navodnog hrvatskog špijuna u Srbiji