Jasno iskomunicirana pravila, struktura i ustaljeni ritam izvršavanja obveza – jedine su smjernice za roditelje, ali i učitelje i učiteljice koji su ove školske godine u svojim razredima osnovnih škola imali prvašiće. Upravo na najmlađim, ali i najstarijim učenicima – maturantima prelomila se ova školska godina.
Ostavimo li po strani učenike koji sada u rujnu prelaze u akademski svijet, a kojima se nedostatak nastave, populističkim političkim mjerama nastojao kompenzirati nikad nižim kriterijima, ne samo na državnoj maturi već i tijekom osakaćene školske godine, osiguravajući im znatno veći broj izlazaka na popravne ispite, ove smo školske godine u obrazovni sustav uveli novu generaciju koja najprije zbog 36 dana štrajka nastavnika, a onda i zbog zatvaranja škola zbog pandemije, nije niti stigla razviti naviku odlaska i boravka u učionicama.
Mjesece školske godine proveli su u kućama. Nisu ti najmlađi u toj kaotičnoj školskoj godini koja se konačno bliži kraju shvatili ni važnost škole, obrazovanja ni stekli naviku izvršavanja školskih obveza i ostvarivanja očekivanja definiranih obrazovnim ishodima. Jesmo li uništili novu generaciju, jesmo li im ogadili školu koja se u velikoj mjeri, a zbog zdravstvene sigurnosti, svela na učenje isključivo uz roditelje, a posredstvom digitalnih kanala, ili smo pred naše prvašiće postavili nove kriterije kojima će težiti i od škole očekivati upravo to – zadatke dobivene digitalnim putem dok sjede u svojim domovima potpuno ignorirajući nužnost razvoja motorike i vršnjačkog okruženja?
– Ne bih koristila tako tešku riječ i kazala da smo prvašićima ogadili školu, ali ono što jest činjenica je da je teško razviti navike ako ne postoji kontinuitet. Imali smo ove školske godine nekoliko objektivnih čimbenika zbog kojih školska godina nije bila uobičajena i zato je u sljedećoj iznimno važno razumijevanje za djecu. To razumijevanje mora postojati kako u obitelji tako i u školama, među učiteljima i učiteljicama. U novoj školskoj godini djeci koja će tada biti drugi razred treba objasniti što je iza nas, ali i pravila i ponašanja i onoga što se od njih očekuje i držati se toga – poručuje psihologinja Renata Čorić Špoljar naglašavajući da upravo rutina djeci te dobi daje sigurnost.
Kako ističe, ista se obzirnost odnosi na ocjenjivanje - ne u kontekstu popuštanja, već u kontekstu da će im i u drugom razredu biti potrebno jasno objasniti što znači koja ocjena ili što znače tri minusa i što moraju svladati kako bi dobili određenu ocjenu. Sve to, da nije bilo ovakvih prekida obrazovanja, ti bi učenici usvojili u ovoj školskoj godini. Da stvar nije tako crna svjedoči pak učiteljica Đurđica Krtanjek iz Osnovne škole Franje Serta u Bednji. U njezinu razredu upisano je 16 prvašića koji su se iznimno veselili povratku u školske klupe.
Nesvjesna aktivnost
– Ne mogu reći da moji učenici nisu stekli radne navike, a mislim da nije upitna ni njihova želja za školom. Škola im je nedostajala, a tijekom pandemije imali smo odličnu komunikaciju – za njih sam pripremila web-stranicu. To je situacija koja nas je sve dočekala, za razliku od štrajka koji je ovisio o nama nastavnicima – kaže učiteljica Krtanjek. Štoviše, naglašava kako je provela analizu po kojoj je ustvrdila da su njezini prvašići u školi na daljinu znatno bolje svladali čitanje nego bi ga svladali u školi.
– Tijekom raznih aktivnosti koje smo imali, kvizove, nastavu, igru, oni su više vježbali čitanje nego bi ga vježbali u školi. Štoviše tu su aktivnost provodili posve nesvjesno, igrajući se i zato su u tome bolji. Naime, koronakriza nastupila je u trenutku kada je s njima obrađivala slova, no kaže ta se najmlađa generacija brzo prilagodila novom obliku edukacije i dala sve od sebe.
– U zadacima smo više i kvalitetnije vježbali, djeca su se brzo prilagodila i ne mislim da smo na njih loše utjecali, doista sam uvjerena i da su u ovakvim izvanrednim okolnostima oni uspjeli razviti radne navike, ali i želju za školom – kaže učiteljica Krtanjek nadodajući da je tijekom štrajka, kada je u školama funkcionirao cirkularni model obrazovanja, on dobrodošao upravo prvašićima. Cirkularnim štrajkom imali su u tjednu i slobodne i radne dane pa su tako uspjeli odmoriti se i kvalitetnije pripremiti za nastavu.
– Unatoč svemu, mi ćemo sve predviđeno kurikulima odraditi do kraja nastavne godine – poručuje ova učiteljica male bednjanske škole. Da učenicima nismo ogadili školu, ali smo njihove roditelje doveli do ludila oprečnim informacijama, mišljenje je Ane Tuškan iz Sindikata hrvatskih učitelja.
– Prema informacijama koje imamo s terena, kako od učitelja tako i od roditelja, prvašići su jedva dočekali povratak u školske klupe. Neposredan rad najbolji je način rada za sve učenike, a za najmlađu djecu jer još uvijek razvijaju motoriku, uče važne socijalne vještine te im škola predstavlja prirodno okruženje s prijateljima i učiteljima. No povratak je popraćen mnogim lošim potezima resornog ministarstva te potrebni nužni uvjeti za rad škola još uvijek nisu osigurani (od nedovoljnog broja pomoćno-tehničkog osoblja do stručnih suradnika te loših higijensko-sanitarnih i sigurnosnih uvjeta u školama). Svima je poznato da se dosta nastave izgubilo zbog štrajka, no ta se nastava nadoknađivala pa čak niti najmlađi nisu zaboravili kako je ići u školu. Druga je situacija s roditeljima, koji su zbog nejasnih i proturječnih informacija resorne ministrice, dovedeni do ludila – kazala je Tuškan. Kako je naglasila, nema sumnje da smo ovakvom školskom godinom utjecali na radne navike učenika, koje su se promijenile samom činjenicom što su djeca morala provoditi više vremena u četiri zida.
– Nikome nije bilo lako, izgubila se rutina odlaska u školu i izravne komunikacije, a iz koje su učitelji najbolje mogli vidjeti koliko je dijete gradiva usvojilo, je li prepisalo zadaću, koliko se trudi, radi li ono samo ili uz pomoć roditelja, što ga muči, kako se samostalno snalazi, je li tužno, zabrinuto itd... U svakom slučaju, bez dvojbe, u školama se moraju organizirati bolji uvjeti za rad, veća podrška učiteljima, savjetovanja sa strukom, a sve kako bi se omogućio normalan rad u školama uz visoke sanitarne i sigurnosne uvjete s dodatnim prijeko potrebnim zapošljavanjima. Učitelji su se obrazovali za rad s djecom i oni će sve, malo po malo, vraćati u normalu, jer su oni na to spremni i to je njihov poziv koji vole i žive. Djeci su nedostajali učitelji i učiteljima djeca, njihova neposredna komunikacija najbolji je način rada, a da bi se to ostvarilo, mora se dobiti nužna podrška resornog ministarstva koje mora prihvatiti činjenicu da mnogi problemi postoje, no da ih se mora prestati gurati pod tepih i početi rješavati – kazala je Tuškan.
A ako se zaraza vrati?
Po njezinu mišljenju, iako smo utjecali na prvašiće, nova priprema za njihov povratak u školu neće biti velik problem, budući da se oni, kazala je, uvijek iznova prilagode. Veći je problem niska razina informiranja roditelja i struke.
– Jednako je ozbiljno pitanje kako ćemo sljedeće godine uspješno organizirati nastavu ako se pandemija vrati/proširi. Roditelji, učitelji i drugi zaposlenici škola te sami učenici bili su kolateralne žrtve ministrice Divjak, a doista ne želimo da se takav način odnosa prema svima njima ponovi. Zadaća resornog ministarstva je, zajedno s izdavanjem jasnih i nedvosmislenih uputa, donošenja izvedivih planova te uvažavanja mišljenja struke, sustav učiniti boljim za sve dionike te ih pravodobno informirati. Tableti nisu toliko važni, koliko je važna stvarna i iskrena podrška učiteljima i slušanje onih koji rade s djecom jer oni najbolje znaju s kojim se problemima djeca susreću i što je potrebno da bi rad s njima bio kvalitetniji. Do sada ih se nije slušalo, već upravo suprotno, svakim korakom ministrice sve ih se više ponižavalo te se nadamo da će se naučiti na greškama jer nam se inače dobro ne piše – kazala je Ana Tuškan.
U sredini gdje sindikalni vođe imaju staž vođe nekoliko desetaka godina došlo je do štrajka koji je išao do besvjesti. Vođe su rekle idemo do kraja. Da, bilo je elemenata koji se nisu sviđali nastavnicima kao što je podređeno mjesto u sustavu državnih plaća. Ali krenuti u novu školsku godinu bez obzira na učenike koje će svjesno oštetiti i bez obzira na svoj posao i poziv bilo je pretjerano. Zanimljivo je da u školama kojima su osnivači vjerske zajednice je bilo ipak nešto drugačije. Kasnije je došla pandemija pa potres pa dobre reakcije zdravstvenog sustava koje su prešle u bezobzirno politikanstvo usmjereno cilju zadovoljavanja želja nerazumnih političara. Naravno da se školski sustav, čiju tradiciju imamo od austrijskih vremena, na neki način urušio. I danas se traži povratak na prastaro, izbacivanje informatike i tableta, otpor svakoj inicijativi i prijetnje protestima. Roditeljima je pun kufer. Ministrica se trudila i bilo je nje svugdje, i dalje je na meti najvećih primitivaca u politici. Uz nedovoljnu potporu jer nije u stranci a ne podržavaju je niti oni sposobni u vladi doživjela je sudbinu svih nadprosječnih. Na redu primitivnih napada dolazi sada nadprosječna ministrica Koržinek, dok ministrica demografije unatoč iskazane nebrige i potkapacitiranosti dobro kotira u istim primitivnim krugovima. Još samo nedostaje da uskrsne Jolly ministrica s mercedesom koja je teško ozlijedila djevojčicu operiranu u Osijeku pa da krug kvalitete bude zatvoren.