Znanstvenica i predavačica na Hrvatskim studijima Valerija Macan Lukavečki doktorirala je na Juliju Kloviću i to na rimskoj Gregoriani. Lani je objavila i sažetu monografiju o Kloviću.
Izučavali ste Klovića u Rimu. Što nas danas podsjeća na njega u tom gradu osim groba?
Jedna od nezaobilaznih postaja svakog hodočasnika u Rimu je njegov grob. Klović je sahranjen u Bazilici Sveti Petar u okovima tik do skulpture Mojsija čiji je autor jedan od njegovih prijatelja, Michelangelo Buonarroti. Pred ovom kamenom pločom svaki Hrvat osjeti ponos, no uglavnom posjetitelju ona ostane prvi i posljednji znak Klovićeve prisutnosti u Rimu. Posebno bogatstvo koje Rim nudi o Kloviću nije toliko turistička atrakcija koliko nepresušan izvor arhivske dokumentacije koja još čeka da u njoj pronađemo komadić tražene istine. Niz je neistraženih tragova koji bi nam mogli nešto više reći o Klovićevu životu i djelovanju, od Tajnog Vatikanskog Arhiva, Državnog arhiva, Komunalnog arhiva, arhiva Kongregacija i Redovničkih arhiva, arhiva privatnih obitelji... Njegova poznanstva, korespondencija kojom se prate narudžbe i izrade umjetnina, isplate za izvršene narudžbe, ugovori o narudžbi ili bilješke o kupovini materijala... možda se nalaze u neistraženim fondovima. Velik je dio rukopisnih iluminiranih knjiga čije iluminacije još uvijek ostavljaju prostora za identifikaciju kako radova Klovićevih ruku tako i njegovih učenika. Neiscrpno bogatstvo pogotovo predstavlja Vatikanska biblioteka.
Sudjelovali ste i u atribucijama njegovih djela. Koliki je tu rizik od pogreške?
Svaka atribucija je procjena povjesničara umjetnosti na temelju njegova teorijskog predznanja, ali još i više iskustva, no ne na razini matematičkog zadatka. Na temelju sličnosti pojedinog djela s ranije atribuiranim i sigurnim djelima nekog autora, atribucija je ponuđena hipoteza autorstva. Nerijetko se povjesničari umjetnosti ne slažu s mišljenjima u pogledu atribucija kao što je to slučaj i u svakoj drugoj struci, od politike i medicine do mehanike. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, a različitost mišljenja u zdravoj znanstvenoj i akademskoj okolini trebala bi biti obogaćivanje te okoline. Na pitanje koliki je pri tome rizik od pogreške mogao bi nam sa sigurnošću odgovoriti samo Julije Klović: jedino bi nam on mogao reći za svako od djela koje povezujemo s njegovim imenom je li doista njegovo ili nije.
Koliko često se Klovićeva djela nađu u ponudi aukcijskih kuća?
Posljednjih godina sporadično sam pratila pojavu njegovih umjetnina na nekim od poznatijih dražbi i doista i dalje nije rijedak slučaj da se Kloviću atribuirana djela pojavljuju na dražbama velikih, ali i manjih aukcijskih kuća. Klović je kolekcionarima i ljubiteljima minijature jedno od poželjnijih imena budući da je riječ o nezaobilaznom autoru svjetskog glasa. I dalje se na dražbama pojavljuju crteži koji ukazuju na sličnost i povezanost s Michelangelovim crtežima, ali i minijature novih tematika ili minijature prema Kloviću. Nedavno je jedan Kloviću pripisan crtež prodan na dražbi u Francuskoj, “Povijesni vojni prizor”, ([Vente Maintenue]-L’Esprit createur-dessins anciens, Neuilly sur Seine, Lot 79 od 27.03.2020.), dok je minijatura na pergameni “Kupid oštri strelicu” (Rim, Bertolami Fine Art, Lot 51 od 14. 11.2018.) prodana godinu prije u Rimu. Prošle godine prodan je još jedan povijesni vojni crtež pripisan Kloviću, “Nakon bitke” (Old Master Paintings Including Drawings, Chiswick Auctions, Lot 29 od 27.11.2019.), a tri godine prije pojavio se i crtež “Krist na križu između dvojice razbojnika” (Mobilier, Objetc D’art, Tableaux Anciens, Archéologie, Civilisation, Sculptures, Poupées & Automates, HVMC-Hôtel des Ventes de Monte-Carlo, Lot 1 od 30.04.2016.). Ovo su samo neki od recentnih primjera prodaje umjetnina koje se pripisuju Kloviću. Prije šest mjeseci je američki kolekcionar podrijetlom iz Španjolske, Pilar Conde Gutiérrez del Álamo, poklonio jednu Klovićevu minijaturu pod nazivom “Krist s križem” Američkom društvu prijatelja Muzeja del Prado u Španjolskoj. Ova je minijatura, prema onome što prenose mediji, čitavu svoju povijest bila unutar granica Španjolske dok je spomenuti kolekcionar nije otkupio netom prije nego što će je pokloniti. Klovićeva minijatura je izvorno napravljena prema skulpturi Michelangela Buonarrotia koja se i danas nalazi u dominikanskoj crkvi Santa Maria sopra Minerva u Rimu. Na temelju izuzetne sličnosti uočene doduše isključivo prema viđenim fotografijama, ali i s obzirom na to da su obje imale isključivo španjolsku provenijenciju, pitam se je li to isti onaj “Krist s križem” o kojem smo i mi razmišljali u listopadu 2013. da ga otkupimo te odustali, a koji se, koliko sam uočila tijekom posljednjih sedam godina, u nekoliko navrata nudio na različitim dražbama umjetnina diljem Europe.
Je li se Hrvatska dovoljno odužila Kloviću i dostojno ga brendirala?
Julije Klović podrijetlom je Hrvat, no nakon odlaska u Italiju cijeli je život djelovao u talijanskom okruženju i radio za talijanske mecene, ali i šire. Na tlu današnje Hrvatske izvorno ne nalazimo nijedan povijesni dokument ili trag njegova djelovanja. Neka od njegovih i njemu pripisanih djela tijekom proteklih stoljeća otkupljena su kako bi i njegova domovina čuvala barem mali dio njegova stvaralaštva. No njegova su se najpoznatija djela ipak razasula po cijelom kontinentu. Stoga je potrebno dobro promisliti što i kako možemo brendirati u ovom slučaju budući da je većina njegovih umjetnina u vlasništvu pravnih ili privatnih osoba, a znamo da je posljednjih desetljeća zbog digitalnog doba pitanje autorskih prava postalo itekako aktualno. Pretprošle godine bila je obljetnica njegova rođenja i smrti koja, koliko je meni poznato, nije obilježena na način na koji on to zaslužuje: 520 godina od njegova rođenja (1498-2018.) i 440 od smrti (1578.-2018.). Svakako bi se o Kloviću kao hrvatskom velikanu moglo govoriti i pisati daleko više, pogotovo znanstveno i kulturno, ali i na državnoj razini te u turističkom resoru. Otkupljena atribuirana djela koja kao nacija posjedujemo nažalost nisu dostupna javnosti, već su pohranjena u depoima zagrebačkih muzeja i galerija (izuzev izložbe “Julije Klović, najveći minijaturist renesanse” koja ih je 2012./13. godine nakratko predstavila javnosti). Njihovo zajedničko izlaganje na jednom mjestu u nekoj od institucija grada Zagreba svakako bi dalo drugačiju sliku onoga što Klović predstavlja hrvatskom narodu i koliko ga nacija cijeni. Grižane su otvorile memorijalnu „Kuću Klović“, no Zagrebu i dalje nedostaje Klovićev kutak.
Što je vas osobno privuklo tom umjetniku?
Moj život s Klovićem postao je više od obične teme doktorskog rada. Postao je dio moje osobne životne priče ili možda samo jedno poglavlje za koje još uvijek ne znam je li završilo ili ne. Iskusivši život i studij u stranoj zemlji divila sam se skromnosti koja je izvirala iz svega što znamo o njemu, obožavala sam koračati istim rimskim ulicama kojim je i on prolazio, prolaziti pokraj istih građevina u kojima je i sam boravio, a pogotovo tijekom istraživanja dotaknuti vlastitom rukom njegovu minijaturu ili povijesni izvor koji je vlastoručno napisao. S jedne strane gledam njegovu redovničku skromnost, a opet divim se njegovoj sveprisutnosti u krugovima crkvene hijerarhije i društvene elite Rima i Europe XVI. stoljeća koju je za života ostvario. Kao mladić je započeo svoje djelovanje u Veneciji i Rimu, no brzo se zaredio iz zahvalnosti Bogu što je preživio dvije velike nevolje onog doba, Mohačku bitku i Veliku pljačku Rima. Sudbina ili božja providnost izvlače ga iz tihog kruga redovničkih zidina te ga vraćaju u svijet crkvenog mecenatstva na kardinalski dvor u sklopu kojeg pokorno služi izrađujući minijature do kraja života. Potraga za istinom u Klovićevim minijaturama možda je u mom slučaju postala i previše osobna, kao što je i moje karakterno poimanje istine i pravde možda previše idealizirano. Dolazim iz kraja gdje se cijeni iskrenost, istina i poštenje, tako sam odgajana i od toga ne odustajem ni kada zbog toga možda gubim. Život me s godinama naučio da se ove osobine nerijetko skupo plaćaju, no nadam se da će nas era COVID-19 uspjeti i u tome promijeniti na bolje. Jer što je znanstvenik bez strasti za povijesnom istinom?
Očekujete li u skoroj budućnosti pojavu novog Klovićeva djela?
Kloviću pripisana djela pojavljivat će se i dalje svako malo na dražbama aukcijskih kuća. No ne vjerujem da ćemo u Hrvatskoj u skoroj budućnosti razmišljati o otkupu koje od Klovićevih minijatura, pogotovo s obzirom na trenutnu situaciju i krizu koja nam predstoji. Vjerujem da ćemo unaprijediti način na koji ga prezentiramo u turizmu, znanosti i kulturi, te potaknuti suradnju u okviru projekata s državama s kojima dijelimo zanimanje za velikana Julija Klovića.
U ponedjeljak: Marko Marulić, otac hrvatske književnosti
ww︆︅w︆︅.kis︆︅stok.co︆︅m