Juraj Julije Klović u Veneciju je otišao kao sedamnaestogodišnji ili osamnaestogodišnji mladić negdje oko 1515. ili 1516. godine. U svoju službu primio ga je prvo kardinal Domenico, poznati humanist, mecena i kolekcionar, rođen 1461. a umro 1523. (negdje piše i 1522.). Nakon Domenicove smrti, Klovića u zaštitu preuzima njegov nećak, kasnije također imenovan kardinalom, Marino Grimani.
Domenico Grimani bio je sin venecijanskog dužda Antonija i veliki kolekcionar umjetnina te izdanak ugledne mletačke aristokratske obitelji predodređene za najveće vjerske i civilne časti. U svojoj poznatoj zbirci, Domenico Grimani imao je djela Leonarda da Vincija, Rafaela, Tiziana, Boscha, Giorgonea... i brojnih drugih umjetnika, a strastveno je skupljao i ilustrirane, oslikane knjige, koje se danas čuvaju u znamenitoj biblioteci Marciani u Veneciji. Imati njega za zaštitnika bio je privilegij za svakog mladog umjetnika, pa tako i za Klovića. I Marino Grimani bio je čovjek od ugleda i utjecaja, a između ostaloga, bio je i akvilejski patrijarh.
Dolazak u središte tiskarstva
A kako je to mladi Klović uopće dospio do Venecije i baš do obitelji Grimani? O tome povijesni izvori, kao i o mnogim drugim činjenicama o Klovićevu životu, ne daju previše podataka. No, Ivan Kukuljević Sakcinski u poznatom djelu "Jure Glović prozvan Julio Klovio, hrvatski sitnoslikar" napisao je da je Klović mogao doći u vezu s obitelji Grimani posredstvom Antonija Grimanija, oca kardinala Domenica Grimanija. Antonio Grimani bio je u progonstvu na otoku Cresu zbog navodnih propusta napravljenih za mletačko-turskog sukoba kada su Turci pobijedili Mlečane i osvojili Lepant. A možda je Klovića obitelji Grimani preporučio netko od Frankopana, moćne hrvatske obitelji koja je vladala slikarovim rodnim krajem, a mogla je imati utjecajne prijatelje i u Veneciji. Venecija je u vrijeme kada u nju dolazi mladi Klović bila jedna od europskih središta tiskarstva te su u njoj djelovali čuveni tiskari, slikari, bakroresci i drvorezbari. Mjesto je to kao stvoreno za umjetnički i likovni nauk mladog Klovića. U službi Grimanijevih mladi Klović upoznaje slikarstvo uživajući neposredno u njihovoj bogatoj zbirci umjetnina, te uči slikarske tehnike, no, kao što to u svojoj knjizi opisuje već spomenuti Vasari "opazivši da ga je priroda više obdarila smislom za malene stvari nego za velike, razborito zaključi da će biti najbolje ako se prihvati sitnoslikarstva, jer njegove su radnje s tog područja uistinu bile izvanredno umilne i čudesno lijepe".
Kao jedan od prvih Klovićevih učitelja često se spominje Giulio Romano, pomoćnik i jedan od najtalentiranijih učenika velikog i slavnog Rafaela, koji je na Klovića ostavio duboki utjecaj, ali nije baš potpuno jasno kada su se oni i gdje upoznali, budući da je Romano uglavnom djelovao u Rimu. No, sigurno je da je Klović iznimno poštovao tog umjetnika koji se uz slikarstvo bavio i arhitekturom. Klovićevi slikarski počeci bili su vezani za precrtavanje motiva s antičkih medalja, a moguće je da mu je baš Giulio Romano savjetovao da slika u malim razmjerima.
Navodno je prvu ili jednu od prvih svojih slika Klović izradio prema Dürerovu drvorezu "Bogorodica na Mjesecu", o čemu piše i Giorgio Vasari. Moguće je da je Dürerov drvorez Kloviću poslužio kao model za vlastitu kompoziciju, kao što je moguće i da je Klović gotov predložak samo kolorirao. Klović je i kasnije u svoje minijature unosio motive s Dürerovih grafika, i to u znamenitom Časoslovu Farnese koji se danas čuva u New Yorku, a koji je Klović izrađivao punih devet godina za kardinala Farnesea. Brojni poznavatelji Klovićeva djela slažu se da mu je to remek-djelo.
"Dürerove grafike pratile su Klovića cijeli život i moglo bi se gotovo reći da je veliki njemački majstor za Klovića bio gotovo jednako važan kao i Michelangelo. U popisu Klovićeve ostavštine spominje se više Dürerovih djela, i grafika i knjiga. Jedan pasus iz djela "Idea del Tempio della Pittura" kasnomanirističkog teoretičara slikarstva Giovannija Paola Lomazza, objavljenog u Milanu 1590., osvjetljava koliko je Dürer bio izuzetno važan Kloviću i njegovim suvremenicima. U tekstu "Što je korisno znati pri stvaranju kompozicija", u kojem se tematizira pitanje originalne invencije, izvanredno važno za maniriste, Lomazzo ističe Dürera kao umjetnika velikih sposobnosti u zamišljanju kompozicija. Pritom navodi kako su "znalci smatrali da mu nitko nije ravan u zamišljanju kompozicije odnosno pripovijesti što je tvrdio i don Julije Klović", piše povjesničar umjetnosti Milan Pelc.
"Kad je, dakle, mladi Klović stigao u Veneciju, tiskana knjiga doseže vrhunac svoje popularnosti i postaje svojinom razmjerno širokog kruga primala iz svih društvenih slojeva kojih su pripadnici bili sposobni čitati. Je li i budući minijaturist već u doba svojeg dolaska u prijestolnicu Jadrana, koja je u tom času europska prijestolnica tiskarstva, toga bio svjestan, ne možemo sa sigurnošću znati. Postoje, međutim, u njegovoj biografiji i u njegovim djelima neki pokazatelji koji na tu mogućnost upućuju. Primjerice, nešto kasnije, kada je Klović iz Venecije odlazio na Kraljevski dvor u Budim, išao je kao pratilac talijanskog diplomata Alberta Pija da Carpija, osobe iz aristokratskog staleža, vrhunske humanističke naobrazbe. Učitelj, prijatelj i poslovni partner toga talijanskog kneza bio je upravo Aldo Manuzio koji mu je posvetio mnoga svoja izdanja. Alberto da Carpi bio je veliki entuzijast knjigotiska, i nema sumnje da je takva osoba morala utjecati na formiranje Klovićevih stavova i odnosa prema tiskanoj knjizi", tvrdi nadalje Milan Pelc.
Julije Klović iluminirao je kodekse već i za Grimanijeve. Upravo Marino Grimani bio je jedan od najvažnijih Klovićevih mecena te je za njega naš umjetnik oslikao Evanđelistar Grimani, Časoslov Stuart de Rothesay koji se čuva u British Museumu i komentar kardinala Marina Grimanija uz poslanice sv. Pavla apostola koji se danas nalazi u Soane's Museumu.
I prvi službeni dokument u kojem se spominje Klovićevo ime jest povelja koju je u kolovozu 1536. izdao kardinal Marino Grimani. U toj povelji, prema navodima Ivana Goluba, kardinal Grimani Klovića naziva svećenikom i spominje mu domovinu Hrvatsku. Tom poveljom kardinal Kloviću udjeljuje župnu crkvu sv. Bartolomeja u Castel Rigoneu, Perugia, s obaezama i prihodima. Isto tako, kardinal Grimani, koji je u Kloviću spoznao genija, od pape Leona X. traži da Klovića razriješi redovničkih obveza kako bi imao više vremena za umjetničko stvaranje.
Obitelj Grimani, koja je imala veliki, a možda i presudni utjecaj na Klovićev život, imala je i posjede u Istri. Među tim se posjedima, primjerice, spominje kaštel u Savičenti te imanja u Vižinadi i okolici, stečena u 16. stoljeću. Neki pripadnici obitelji Grimani su i živjeli na istarskom poluotoku.
S Grimanijevima naš Klović zapravo ima dvije, vremenski odijeljene faze. Prva je ona kada se iz rodnog kraja otisnuo u Veneciju, gdje je prvo utočište pronašao baš kod kardinala Domenica Grimanija, nakon čije smrti odlazi u Budim, na dvor hrvatsko-ugarskog kralja. Nakon važne i uzbudljive epizode na budimskom dvoru, koja je zaključena dramatičnom i krvavom Mohačkom bitkom, Klović se ponovno vraća u Italiju, i to prvo pod okrilje Marina Grimanija. Tada, stjecajem okolnosti o kojima će više riječi biti u sljedećim tekstovima, postaje i redovnik, no Marino Grimani ga kasnije oslobađa redovničkih obveza kako bi se mogao potpuno prepustiti umjetničkom radu u njegovoj palači.
Prestanak suradnje
Očito je imati Klovića sitnoslikara u svojoj službi bila stvar prestiža. Marino Grimani misli da je jako važno da mu je baš Juraj Julije Klović dvorski minijaturist, a Klovića jedno vrijeme ta pozicija očito zadovoljava, naročito nakon iskustava u Budimu te u Rimu koji je 1527. bio u sjedištu surovih sukoba i međusobnih obračuna koji su nerijetko završavali pljačkama i ubojstvima. No, suradnja s Grimanijem naprasno prestaje (ne zna se točno zašto), pa Klović traži novog mecenu i pronalazi ga u obitelji Farnese.
Ipak, prije nego što se pozabavimo odnosom Klovića i Farnesea, u slijedećem tekstu obradit ćemo umjetnikov boravak na kraljevskom dvoru u Budimu, iznad Dunava, kod golobradog hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika II. Jagelovića, ali i njegov avanturistički povratak u Italiju gdje također baš i nije imao previše sreće i mira potrebnog za stvaranje velike umjetnosti.
