Miroslav Ramljak zvani Čarli iz Posušja jedan je od rijetkih, ili jedini hrvatski ćaća, koji se može pohvaliti da su mu sva tri sina – Tomislav (30), Ivan (24) i Marko (21) nosili dres hrvatske košarkaške reprezentacije, piše tjednik Max!.
Sva trojica bili su članovi mlađih uzrasta reprezentacije, ali niti jedan još nije igrao za seniorsku reprezentaciju mada su bili na širem Repešinu popisu. Ivan i Marko još imaju prigodu, a Tomislav se prije nekoliko godina ostavio košarke i posvetio obiteljskom životu. Ćaća posuških košarkaša najniži je u košarkaškoj dinastiji Ramljak – visok je ‘samo’ dva metra, a najviši je najstariji sin Tomislav 205, zatim Ivan 203 i Marko samo 201 cm.
Trojica braće Ramljak nikada nisu igrali zajedno ni u jednom klubu, ali kada bi im se pridružio i ćaća Čarli i sestra Josipa, koji su nekada igrali za muški i ženski košarkaški klub iz Posušja, Ramljaci bi mogli reći da u svojoj kući imaju košarkašku petorku.
– Za sada imamo samo petorku u publici kada igraju mlađi sinovi – Ivan u Cedeviti ili Marko u Zadru. Osim mene i starijeg sina, u publici su još sestre Josipa i Lucija te majka Branka – kaže kroz šalu ponosni otac Miroslav.
Oni koji poznaju Čarlija i njegovu obitelj kažu da je košarka kod Ramljaka sve. A ljubav prema košarci kršnim sinovima usadio je otac kao član Polivinila iz Posušja, ekipe koja je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća bila jedna od najboljih u Hercegovini.
– Ćaća je bio košarkaški zanesenjak. Jedno je vrijeme i vodio KK Posušje. Nas trojica odrasli smo na košarkaškom igralištu i iz Posušja se uputili u svijet. Najstariji brat Tomislav igrao je u Posušju, Boriku i Alkaru, ja sam prvotimac Zadra, a Ivan je u Cedeviti. Brat je odavno u košarkaškoj mirovini, a nas dvojica igramo na istoj poziciji na isti način, zakucavamo i blokiramo – kaže Marko Ramljak (22) koji je u Zadru već pet godina.
Iako je on najmlađi, njegov košarkaški put razlikuje se od Tomislavova i Ivanova. On je već kao 17-godišnji nadareni junior stigao u grad košarke Zadar koji je Posušju dao prvog košarkaškog trenera, sada već pokojnog profesora Dragu Pekasa. Taj zadarski profesor tjelesnog odgoja stigao je u Posušje 1974. i od posuških mladića – među kojima su se posebno isticali njihov otac Čarli i Tihomir Begić čija je kći Ana Marija hrvatska košarkaška reprezentativka i članica prvaka Hrvatske – Medveščaka, stvorio momčad koja je ostavila značajan trag u hercegovačkoj košarci i klub iz kojega su ponikli braća Ramljak.
– Između Širokog i Zadra, ipak sam izabrao grad košarke jer sam još kao dječak sanjao da jednoga dana igram u klubu koji je dao košarkaške velikane. Iskustvo igranja u ABA ligi bio mi je drugi motiv dolaska. No, isprva nije išlo sve po planu jer sam igrao manje od očekivanog, ali s vremenom sam došao na svoje – kaže Marko Ramljak kojega je zadarska publika odmah prihvatila zbog energije koju pokazuje na terenu, ali i atraktivnih letova u obrani i u napadu.
Svaki je imao svoj put
Tri godine stariji Ivan imao je drukčiji put. Iz Posušja je otišao u obližnji Široki Brijeg i u tamošnjem trostrukom prvaku BiH postao jedan od nositelja igre. Njegove odlične partije u dresu Širokog nisu ostale nezamijećene pa je nakon četiri sezone u hercegovačkoj prijestolnici košarke – nakon tri osvojena prvenstva i dva Kupa BiH – prešao u Cedevitu s kojom je prošle godine nastavio osvajati trofeje. Pet trofeja iz Širokog i jedan naslov prvaka Hrvatske u dresu Cedevite sada ga čine jednim od najtrofejnijih igrača hrvatskog prvaka.
– Iako je liga slabija nego u Hrvatskoj, u BiH nije bilo lako biti prvak pored izvrsne Igokeje. Bilo je ponuda i iz drugih hrvatskih klubova, ali Cedevita je bila najkonkretnija. Klub je super organiziran i svakom igraču željnom dokazivanja nudi pravu košarkašku perspektivu. Eto, prošle sezone bili smo prvaci Hrvatske te igrali finale ABA lige – kaže Ivan.
U kratkoj košarkaškoj karijeri Ivan je, osim klupskih trofeja, osvajao i medalje u mlađim uzrastima hrvatske reprezentacije. Bio je član vrste do 18 godina koja je 2008. u Grčkoj na EP-u bila treća i član reprezentacije do 20 godina koja je dvije godine poslije u Šibeniku na EP-u osvojila četvrto mjesto. A kada ga upitate koja mu je utakmica najdraža u karijeri, bez oklijevanja reći će da je to pobjeda protiv Partizana u polufinalu ABA lige usred Beograda koju su izvojevali košom u posljednoj sekundi.
Braći Ramljak najteže pada kada igraju jedan protiv drugoga – u dresovima Cedevite i Zadra.
Kada brat igra protiv brata
– Igramo na istoj poziciji i nerijetko moramo ići jedan na drugoga. Čudan je to osjećaj. Mi bismo se najradije dogovorili tijekom igre, ali opet moraš napraviti sve najbolje sa klub – kroza smijeh će mlađi, Zadrov Ramljak, Marko.
– Brat je brat, ali pobjeda nad bratom na terenu je najslađa. Tim više što znam da u kući ipak na tom derbiju ukućani navijaju za najmlađega. Neće priznati, ali ja znam da je tako – kroza smijeh će Cedevtin Ramljak, Ivan.
– Ma šale se. Mi ukućani želimo da oni budu najbolji na terenu, a pobjeda neka pripadne boljima – kaže otac Čarli uz napomenu da njih četvorica još nisu odigrali hakl kojim bi riješili pitanje tko je najbolji košarkaš u obitelji Ramljak.
– Tomislav i ja moramo ući u formu i onda ih izazvati – kaže ćaća Čarli.
Ali zato su svi Ramljaci, oni u Posušju i Zadru, uživali u pobjedi Ivanove Cedevite protiv Maccabija u Izraelu.
– Protiv CSKA u Zagrebu bili smo blizu, ali u Izraelu smo dokazali da smo momčad koja svakoga može pobijediti. Ne mogu vam opisati taj osjećaj nakon što smo Maccabi dobili u uzavreloj atmosferi na njihovu terenu – kaže Ivan kojega u Zagrebu najviše bodre sestra Josipa, koja u metropoli živi s obitelji, i djevojka Kristina Tokić, hercegovačka studentica s kojom je u vezi već nekoliko godina, još od vremena dok je igrao u Širokom.
>> Cedevita je krunski dokaz da se može i bez stranaca u ekipi