Pad udjela prerađivačke industrije u bruto domaćem proizvodu ne treba nikoga čuditi: u velikoj mjeri to je prirodni proces premještanja težišta suvremenih ljudskih aktivnosti s fizičke proizvodnje prema uslugama, sa “hardvera” prema “softveru”, s materijalnog prema misaonom. No, pad udjela proizvoda visoke tehnologije u strukturi prerađivačke industrije treba nas duboko zabrinuti. On znači da Hrvatska prema susjednim zemljama ne gubi korak samo u prerađivačkoj industriji kao takvoj, nego i u onom dijelu industrije koji se temelji na misaonim, cerebralnim, softverskim aktivnostima, jednom riječi na pameti i tehnološkoj inovativnosti.
Što činiti da se to promijeni? Poduzetnicima nema puno smisla soliti pamet. Oni će i sami znati kad im se isplati ulagati u industrijsku proizvodnju, njima je i samima jasno da uspješnost tog pothvata izravno ovisi o njihovoj inovativnosti. Ali, ima smisla pitati se što za povećanje udjela proizvoda visoke tehnologije i za više inovacija čini država koja iz ekonomije preko poreza izvlači i raspolaže s 35 posto BDP-a. Mogu li i trebaju li Vlada, ministarstva i lokalna uprava, kao organizirani, opremljeni i novcem dobro opskrbljeni instrument nacije učiniti štogod da Hrvatska na Globalnom indeksu konkurentnosti po inovacijama s 95. skoči barem na 60. mjesto, gdje je prosjek zemalja srednje i istočne Europe? Apsolutno da. Državni aparat Republike Hrvatske raspolaže s osam javnih sveučilišta i brojnim državnim znanstveno-istraživačkim institucijama na koje troši golem novac – relativno manji nego druge države, ali opet golem.
Nema pritom dileme da je stjecanje i širenje fundamentalnih znanja njihov primarni cilj, ali Hrvatska će propasti ako im država ne odredi i dodatnu zadaću, a to je generiranje tehnoloških inovacija s kojima će i hrvatski poduzetnici moći svjetskom tržištu ponuditi nove inovativne proizvode visoke tehnologije. Sada je stanje na tom području katastrofalno. Na pitanje je li vaša tvrtka u zadnje tri godine surađivala s bilo kojim sveučilištem na istraživanjima i razvoju, ili projektima tehnološkog razvoja koji bi pomogli stvaranju novih proizvoda i usluga, u Hrvatskoj pozitivno odgovara samo 22 posto poduzetnika! Čak je i Bosna i Hercegovina u toj stvari ispred Hrvatske: tamo sa sveučilištima na razvoju novih proizvoda i usluga surađuje 23 posto poduzeća.
“Hrvatska treba ekonomiju temeljenu na znanju”, mantra je svih hrvatskih premijera zadnjih desetljeća, adaptirana od engleske fraze knowledge based economy. No, to nije dovoljno. To je tautologija. Nema te ekonomije koja se ne temelji na znanju, i za proizvodnju kamene sjekire tražilo se vrhunsko znanje kamenog doba, o brončanom maču da ni ne govorimo. Kreatori hrvatske industrijske politike, počevši od premijera naniže, danas trebaju usvojiti novu mantru, (eng.) innovation-led growth ili “rast vođen inovacijama”, a potom državnim sveučilištima i znanstveno-istraživačkim i razvojnim institutima ostvarenje te politike nametnuti kao imperativnu zadaću.