Kad traže lijek za hrvatske zabrinjavajuće ekonomske pojave – iseljavanje mladih, prenizak udjel zaposlenih među stanovništvom, depopulaciju cijelih regija, zaostajanje rastom za drugim europskim bivšim komunističkim državama... – hrvatski ekonomisti sve manje govore o ekonomiji, a sve više o pravu i pravosuđu.
Na nedavnom predstavljanju Bijele knjige udruge inozemnih ulagača u Hrvatskoj guverner hrvatske središnje banke Boris Vujčić upozorio je da hrvatskim sucima za dovršetak parničnih i neparničnih postupaka u prvom stupnju u trgovačkim predmetima prosječno treba 400 dana. Lošije je samo na Malti i u Italiji. U Luksemburgu, Belgiji i Litvi trgovački se sporovi rješavaju za prosječno sto dana, a u najmanje još deset zemalja članica Europske unije za manje od dvjesto dana. Poslije Vujčića velik dio svojeg izlaganja pravu i pravosuđu posvetio je i ekonomski analitičar Hrvoje Stojić, a Željko Lovrinčević bio je nedavno u Večernjem listu najizravniji: u Hrvatskoj sudovi uopće ne funkcioniraju, rekao je.
Otkud među hrvatskim ekonomistima sve više zanimanja za pravo, a sve manje, primjerice, za cijenu novca, poticaje investicijama ili prirodne resurse? Očito, i u Hrvatskoj sazrijeva shvaćanje, koje u razvijenim kapitalističkim zemljama postoji odavna, da uspješnu ekonomiju u prvom redu čine (eng.) rule of law (“vladavina prava”) i law enforcement (što se kod nas prevodi kao učinkovita “provedba zakona”, a zapravo je prisila, “force”, na poštovanje zakonskih pravila te kažnjavanje prekršitelja), a tek potom slobodno formiranje cijena, sprečavanje monopola, pametna alokacija resursa i slične “više ekonomske” teme.
U mladoj hrvatskoj tržišnoj ekonomiji, međutim, prevladalo je “neoliberalno” i “libertarijansko” shvaćanje da su tržište i država antipodi, da je tržište nešto što nastaje i razvija se prirodno, samo po sebi, zahvaljujući ponudi i potražnji, dok ga država samo guši i upropaštava. No pametni ljudi i u Hrvatskoj sve bolje razumiju da je tržište zapravo skup pravila za čije se formuliranje i poštovanje netko mora brinuti i unutar kojeg netko mora rješavati sporove, a to je upravo ta omrznuta država. Ukratko: tržište jednako država! Tržište je državni projekt, posao i zadaća, bez države tržišta nema, postoje samo kaos, anarhija i neprekinuti nizovi cjenovnih balona, zatajenja i slomova. Tržišna ekonomija tim je učinkovitija i uspješnija što je država učinkovitija i uspješnija u nametanju vladavine prava, u prisiljavanju ljudi da poštuju tržišna pravila i arbitriranju u trgovačkim sporovima.
Hrvatsko je gospodarstvo stoga nerazvijeno i siromašno u prvom redu zato što je današnja hrvatska država nesposobna za obavljanje tih tržišnih pravnih i pravosudnih poslova i zadaća. Tako će Hrvatska ekonomski zaostajati i prazniti se sve dok se u hrvatskom narodu ne pojavi lider koji će hrvatsko pravosuđe prisiliti da i ono donosi presude za prosječno 100, a ne za 400 dana. A da se to može, samo u Europskoj uniji dokazalo je barem desetak država članica.
