"Mrzim Srbe - bez obzira na dob. Zbog njih smo izgubili našu mladost. Oca su mi držali tri mjeseca u logoru i tukli ga. Nikada im to neću oprostiti." Nenad Pazman priča svoju priču prekriženih ruku, pogleda prkosno fiksiranog na reportera. Priča kako je odrastao u Vukovaru, gdje su do raspada Jugoslavije zajedno živjeli Hrvati, Srbi, Mađari, Slovaci i Ukrajinci. U ljeto 1991. g. Pazmani su morali pobjeći. Savezna vojska pod srpskom dominacijom (JNA) i paravojne postrojbe sravnili su sa zemljom barokni dragulj istočne Slavonije. Stradalo je 2000 ljudi. Vukovar je pao 18. studenoga. Tužnu slavu stekao je pokolj oko 200 pacijenata, liječnika i medicinskih sestara vukovarske bolnice; odgovornost za taj zločin pripisuje se - uz tri časnika JNA - Arkanovim "Tigrovima".
Nenad Pazman vratio se u Vukovar prije sedam godina. Nakon mature 17-godišnji Hrvat želi što prije otići iz toga grada. Poput mnogih vršnjaka ni on ne vidi nikakvu perspektivu u teško izmučenom gradu. Korovom obrasli ostaci zidova, fasade obilježene ožiljcima od metaka, granata i šrapnela podsjećaju na svakom koraku na apokaliptičnu tuču streljiva. Od muzeja suvremene povijesti, koji je za austrijsko-mađarske vladavine kao "Grand Hotel" funkcionirao kao najprestižnija lokacija u gradu, preostao je tek žalosni kostur od opeke i čelika. Na korzu koje je mutiralo iz otmjene Ulice Franje Josipa u Ulicu maršala Tita, a zatim dobilo ime po utemeljitelju hrvatske države Franji Tuđmanu, na netom sanirane bankovne institute nadovezuju se bizarna torza kuća. Suvenirnice nude maketu jedne ruševine - riječ je o projektilima izbušenom vodotornju, simbolu grada. Od dvorca Eltz, rezidencije jedne grofovske obitelji iz 18. stoljeća, preostala je tek čađava pustoš; iz prozorskih otvora rodne kuće kemičara-nobelovca Lavoslava Ružičke raste bazga. Franjevački je samostan izvana obnovljen, ali iznutra je još uvijek gradilište.
"Tigrovi" Željka Ražnatovića Arkana optuženi su i da su odveli i poubijali više od 300 hrvatskih pacijenata i osoblja vukovarske bolnice. U jesen 1996. pronađeno je i identificirano 198 leševa, zakopanih kod poljoprivredne zadruge Ovčara; ta zadruga udaljena je nekoliko kilometara od ruba grada. 200 čempresa, simboli žrtava, te križevi, vijenci, plastično cvijeće i svijeće podsjetnici su na jedan od najstrašnijih pokolja u jugoslavenskom ratu. Glavna tužiteljica UN Carla del Ponte posjetila je tiho spomen-obilježje početkom svibnja prošle godine. Mrtvi su kasnije pokopani na općinskom groblju gdje dugi redovi bijelih križeva podsjećaju na ludilo "etničkog čišćenja".
Nekoliko kilometara zapadno od Ovčare smješten je Sotin, gdje hrvatske udovice traže svoj mir. Redovito se sastaju uz rub ceste, u šatoru uređenom da služi kao kapelica, i mole. Na zidovima izvješeni su popisi imena i fotografije ubijenih i nestalih. Plakat pred ulazom objavljuje: "Hoćemo istinu. Ubojice su na slobodi, dok su naši najdraži zauvijek otišli od nas."
Od jeseni 1991. Roza Proček nije primila nikakav znak da je njezin muž još uvijek živ. Htio je nahraniti stoku kada je Sotin bio već opkoljen. Otada mu se gubi svaki trag, dok su njegova žena i sin uspjeli pobjeći. "Poznajem ubojicu, ovdje živi", odgovara 50-godišnja žena glasom koji drhti od mržnje. Ta Hrvatica, rođena u Vojvodini, ni za čim ne žali toliko kao za brojnim ručnim bombama koje su napadači sakrili u njezinoj kući a ona ih je potom predala policiji. "Da nije bilo tako, nekoliko bi srpskih kuća odletjelo u zrak", ističe ona.
Ne želi tugovati u šatoru s drugim ženama. Roza Proček odbija svaku naznaku međunacionalnog približavanja. "Sama dolazim ovamo jer Hrvatice kasnije piju sa Srpkinjama kavu. To ne bih mogla učiniti", tumači ona, a prenosi Remigius Buetler. (H)