Rimljani su izgradili Cloacu Maximu koja i danas služi svrsi pa tek onda arene i palače

Jasno nam je što se dogodilo u Malom Stonu i zašto su kamenice zaražene: apartmani uz obalu nemaju kanalizaciju nego septičke jame. Jame nemaju pročistače nego se otpadne vode slijevaju ravno u zaljev, odakle stanovnicima dolazi hrana i zbog koje na koncu i dolaze turisti od kojih žive. Mogli bismo reći da je nešto samoubilačko u tom činu, ali, nažalost, on je posvudašnji. Sve te jadranske viletine, što su se nagurale u prvi red do mora, što reklamiraju svoje bazene, terase i teretane, imaju u dnu dvorišta skrivenu mračnu podzemnu rupu. Onamo se slijevaju ekskrementi veselih turista, i kroz porozno vapnenačko tlo cijede u rajske zaljeve u kojima se ti isti turisti namaču i iz kojih jedu. Sva je naša apartmanizacija niknula na kršu isto kao što su u Arapskoj pustinji niknuli gradovi s blistavim tornjevima visokim kilometar, ali bez kanalizacije, pa Dubai tek sad ukopava potrebne cijevi.

Kanalizacija je dostignuće grada, a ne sela. Stari Rimljani prvo su izgradili veličanstvenu podzemnu Cloacu Maximu koja i danas služi svrsi – pa se tek onda bacili na manje bitne slavoluke, arene i palače. Na selu se nekad nije niti znalo za otpad: plastike nije bilo, boce su se čuvale, papir bi izgorio, višak hrane pojeli bi prasci, a konzerve bi se bacilo u vatru da im se spali lak, nakon čega bi se brzo pretvorile u hrpicu hrđe. S milijunima turista, i bez infrastrukture, Jadran se pretvara u divovsku septičku jamu, a naličje je tog problema akutna nestašica vode na zadarskim otocima – i sve to dva milenija nakon što je Dalmacija imala vodovod i kanalizaciju.

Civilizacijski nazadak očit je i u drugim infrastrukturama. Vodovod bismo mogli usporediti s politikom i medijima, a kanalizaciju s policijom i sudstvom. Ono prvo moralo bi nam donositi svježe ideje, otvarati perspektive i biti hrana društva; ono drugo trebalo bi odvoditi ljudski otpad iz naše sredine i tako nam čuvati zdravlje. Nažalost, autoriteti su srušeni, a polusvijet ima zvjezdani status. Svijet je izvrnut, ono što je nekad teklo dolje i van, sada pljušti odozgo.

Američki glazbenik Frank Zappa jednom se slikao uz svoj televizor koji je spojio izravno na zahodsku školjku. Najgore nastranosti, najveće gluposti, najstrašniji zločini izlijevaju se s naših ekrana i nitko se ne može oprati. Dovodni sustav ni slučajno ne može donijeti nešto lijepo i istinito, a spomenuti pristojnost – upravo je perverzno. Istodobno, odvodni sustav posve je začepljen. Umjesto da nasilna, podla, pohlepna govna nestanu zauvijek, ona se stalno vraćaju, gacamo po njima, udišemo njihov smrad.

Humor je vrsta kanalizacije, jer kroza nj odlazi sve zabranjeno, no u današnjem svijetu i on šteka. Staro doba – koje je cijenilo svježinu vode, a nije se divilo ljudskom talogu – imalo je ipak jedan dan u godini kad se dopuštalo da svijet bude naopak: karneval. Nije slučajno da baš korektni Nijemci strastveno luduju za vrijeme fašnika, a dio je društvene kulture da i političari paradiraju maskirani. Angela Merkel to je uspješno izbjegavala, ali njezina nasljednica Annegret Kramp-Karrenbauer obožava se odijevati kao čistačica, obvezno s velikom metlom.

Za vrijeme karnevala u Stockachu u Baden-Württembergu tradicionalno zasjeda Visoki i časni sud luda, pred koji pozivaju javne osobe. Kramp-Karrenbauer ondje je ispričala dosjetku o zahodima za treći spol – da su namijenjeni muškarcima koji ne znaju smiju li još uvijek stajati dok piške ili već moraju sjesti. Bez obzira na to što mislimo o njemačkom humoru i zahodskim šalama, dosjetka nije u Njemačkoj svima najbolje sjela, kao što ni u Hrvatskoj nisu svi oduševljeni spaljivanjem krnje u obliku političara, što prakticira naš veseli svijet u Dalmaciji. Ali mesopust i jest vrijeme kad vladaju lude – zato se i kaže da luđaci luduju svaki dan, a pametni na fašnik.

Nakon izvrnutog svijeta karnevala, Pepelnica bi donijela katarzu. Međutim, ako fašnik stalno traje, ako ludost vlada, a pamet šuti – onda nema ni katarze. Svake korizme mediji počnu salijetati nogometaše, estradnjake i ostale nevažne ljude pa onda oni daju izjave da će se do Uskrsa odreći cigareta, čokolade ili alkohola. Pokušajte zamisliti kakvo bi olakšanje za društvo nastalo kad bi se proglasio kraj političke i medijske farse, kada bi se raspustilo Visoki i časni sud hrvatskih luda, kad bismo počeli postiti od uvreda i laži, kad bismo prestali vaditi iz oka bližnjega trun, a istovremeno njegujemo u svojem oku ekstremistički balvan.

U Dalmaciji su gusterne prazne, a septičke jame samo što nisu eksplodirale. U Malom Stonu u more bacamo viruse, a u svjetski ocean plastiku, pa nam se onda vraća i truje nas svojim mikročesticama. Petar Hektorović imao je u svojoj dalmatinskoj vili prije pet stoljeća higijenski zahod s natpisom koji je podsjećao korisnika da razgleda izmet i da shvati tko je. No s tim bi se onda izmetom pozdravio. A mi smo postali poput lika iz songa Bertolta Brechta koji je tek na zahodu spoznao svoje prave mjere, da je onaj koji iz školjke – ždere.