Večernji list ove godine slavi svoj 65 rođendan. U šest i pol desetljeća naši su novinari ispisali oko milijun stranica, objavili smo oko 25.000 različitih izdanja. Iz naše bogate arhive, donosimo serijal priča o lokalnim herojima, ljudima koji su spasili nečiji život, o znanstvenici koji su pomaknuli granice, o pobjednicima koji su nemoguće učinili mogućim. Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i par desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica, nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici - ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš 'joker zovi' i pišite nam na mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala!
Vjerojatnost da na kuću padne jedrilica, iznimno je mala, no možda je još manja vjerojatnost da se pobijede crne prognoze liječnika koje su instruktor jedriličarskog letenja, Ivici Petaku, otvoreno rekli - „Zaboravi hodanje!“
U lipnju, 2002. tada 52-godišnji, Ivica Petak iz Aerokluba Velika Gorica, doživio je i preživio upravo takvu, nesvakidašnju nesreću. Pri stravičnom padu jedrilice, koja se brzinom od 70 do 80 km na sat survala na krov jedne kuće u Sisačkoj ulici, u Velikoj Gorici, taj iskusni instruktor jedriličarskog letenja, bio je teško je ozlijeđen. Obje noge bile su mu smrskane te su mu liječnici reli da zaboravi hodanje, no on nije odustajao, jer za zaljubljenika u letenje, život u invalidskim kolicima nije bio opcija. Od posljedica nesreće, oporavljao godinama, no, iako su prognoze bile tmurne, nakon dvije godine uspio je ponovo prohodati, a odmah nakon toga, ponovo je i poletio. Danas Ivica Petak ima 74, a u razgovoru za Večernji list, prošle godine, ponosno nam je otkrio da je obučio 55 učenika te skupio 900 sati naleta, što bi „prevedeno u dane“, značilo da je u zraku, od jutra do mraka, proveo više od 37 dana. Iako je od nesreće prošlo više od dva desetljeća, prvog dana lipnja, 2002., koji mu je mogao biti i posljednji, Petak se i danas, do u detalje, sjeća.
„Sve se odigralo brzo!“
Nakon što je jednu jedrilicu prevezao u spremište u Buševec, vratio se po drugu. Polijetanje je prošlo bez problema, no onda je avion krenuo lijevo, a jedrilica desno te nije bilo druge nego ju odmah otkvačiti, jer bilo je jasno da su komande jedrilice blokirale. Brzo je gubila na visini te se, brzinom od 70 do 80 kilometara na sat, što je standardna brzina letenja i slijetanja na pistu, survala na kuću.
„Krajnje je neugodan osjećaj bio kada sam shvatio da komande ne funkcioniraju. Jedrilica, jednostavno, više nije slušala, a sve što sam mogao učiniti bilo je, ili povećati, ili smanjiti brzinu. Sve se odigralo brzo. Udar u krov kuće bio je toliko silovit da sam pomaknuo 8 rogova, stoga ne čudi što su ozljede, koje sam zadobio, bile višestruke i teške, no srećom ne i fatalne. Slomljena mi je nadlaktica lijeve ruke, zglob lijeve šake te tri rebra. Obje noge, iznad gležnja, bile su, ne slomljene, nego potpuno zdrobljene, zbog čega su mi, u donjem dijelu, noge sada kraće za 3 i pol centimetra“, ispričao nam Petak. Smatra da je sreća u toj nesreći, bila i to što je pao na krov malog nagiba, jer je zahvaljujući tome jedrilica ostala na krovu.
„Da sam pao na obližnju, prometnu cestu, to bi, vjerojatno, bilo kobno, jer tom dionicom tutnje kamioni, koji voze šljunak sa šljunčare u Čiču. Realno, tko bi se od vozača, koji motre cestu, a ne nebo, nadao da će im, pred vozilo, pasti jedrilica“, smatra Petak.
Sretno je letio sve do '52.
U nebo se, kaže, prvi put, vinuo još 1968. godine, čim je postao punoljetan, a sretno je letio sve do svoje pedeset i druge, kada je doživio tragediju. Ipak, imao je, kako kaže, još jednu sreću u nesreći. U Gorici se, prisjeća se, baš tog dana slučajno zatekao bolničar koji je bio na NATO-voj vježbi.
„Taj bolničar je, inače, velikogorički zet, pa je tog dana s kolegom bio kod svog tasta, čija je kuća u neposrednoj blizini mjesta na kom se dogodila nesreća. Kao danas se sjećam da mi je laknulo kada se čovjek, u bijeloj kuti, s medicinskom torbom, popeo na krov i odmah mi počeo pružati pomoć te mi dao infuziju“, kaže Petak. Nakon što su mu, na krovu, imobilizirane ruke i noge te zamotana glava i priključena infuzija, mještani i vatrogasci su ga oprezno spustili na zemlju te je vozilom Hitne pomoći prevezen u KBC Rebro, gdje je zbrinut na odjelu intenzivne njege.
„Čim su me spustili s krova, liječnica koja je dole čekala uzela je bocu s infuzijom te brzo ušla sa mnom u vozilo Hitne i to je posljednje čega se s lica mjesta sjećam, jer tada je počela djelovati infuzija, koja me uspavala. Čim sam stigao na Rebro, dojurila je i moja supruga, koja je radila u obližnjoj banci. Iako je stanje bilo ozbiljno, a ozljede su izgledale stravično, liječnici su ju smirivali, govoreći joj da ću se izvući i izvukao sam se“, ispričao nam je vedri instruktor jedriličarskog letenja, čiji je oporavak nakon nesreće bio dugotrajan i težak.
„Rekli su da ni ne pokušavam hodati“
U bolnici je Petak proveo puna 2 i pol mjeseca, a nakon što se vratio kući, uslijedila je mukotrpna bitka, brojne kontrole, operacije, mjeseci fizikalne terapije...
„Zbog teških ozljeda na obje noge nisam mogao hodati. Nabavio sam invalidska kolica, no po stanu sam se, uglavnom, kretao pomoću uredske stolice na kojoj sam se vozio. U jesen 2003., u Stubičkim Toplicama, nakon pregleda snimaka, tamošnji liječnik mi je rekao da ne bi preporučio da uopće pokušam hodati. Pojasnio je kako nemam, 'kost na kost', te je, zbog velikog razmaka između kostiju, postojala opasnost da se kosti nogu svinu, što bi bilo jako bolno“, prisjetio se Petak. Unatoč lošim prognozama i preporuci liječnika da niti ne pokušava hodati, on, ne samo da je pokušao, nego je i ponovo prohodao.
POVEZANI ČLANCI:
„Nakon fizikalnih terapija i operacije jedne, a potom, 2004. godine i druge noge, uspio sam prohodati, najprije pomoću štaka, no bio sam presretan, jer sam se, nakon dvije godine, konačno sam mogao uspeti stepenicama do stana na drugom katu. Čim su mi skinuli prstenove s obje noge i čim sam prohodao, iako na štakama, odmah sam ponovo i poletio. Osjećaj je bio sjajan te i unatoč preživljenoj tragediji, nisam osjećao ni trunku straha“, kaže nam Petak, koji je 2006., obnovio i dozvolu za samostalan let te je, od tada, vrlo često bio u društvu ptica, govoreći, u šali, da je više na nebu nego na zemlji.
>> 65 GODINA VEČERNJEG LISTA Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i par desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica, nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici - ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš 'joker zovi' i i pišite nam na mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala!