Kratkoročno je važno promptno osigurati likvidnost domaćih proizvođača, smanjiti parafiskalne namete, uvesti plaćanje PDV-a po naplati, dati prednost lokalnim proizvođačima hrane i kratkim lancima opskrbe u javnoj nabavi..., dok su nam dugoročno gledano potrebna ulaganja u znanje, inovacije, nove tehnologije, istraživačke centre, pri čemu država treba stvoriti ambijent pogodan za ulaganja u proizvodnju hrane, bez nepoštene trgovačke prakse, bez dampinškog uvoza proizvoda loše kakvoće, s transparentnim i učinkovitim sustavom potpora, samo su neka od rješenja koja u poljoprivrednom sektoru vidi Goran Buturac, stručnjak sa zagrebačkog Ekonomskog instituta.
Kukuruza za bacanje jer nema stoke
Vrijednost poljoprivredne proizvodnje godinama pada ili stagnira i trenutačno je na oko 17 milijardi kuna u odnosu na 22 mlrd. u 2008. Uvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda lani je rastao 12% u odnosu na 2018., za više od 350 mil. eura, a iako će mnogi istaknuti i rast izvoza od 7%, jadan je to izgovor za činjenicu da smo vanjskotrgovinski deficit produbili za dodatnih 200 mil. eura, na oko 1,23 mlrd. eura.
Samodostatnost u hrani pala nam je za 3%, na 64%, da bi nas tek u koronavirusu “puknuo” poljoprivredni patriotizam nakon što je zapuštena domaća proizvodnja, koju muče i nedostatak radne snage, slaba likvidnost sektora, slaba kontrola tržišta i isplaćenih potpora, niska produktivnost, nedostatak skladišnih kapaciteta, neorganiziranost i neudruženost proizvođača..., ponovno dobila na cijeni. Je li to dovoljno za zaokret, tzv. clean start, pogotovo u vrijeme kad je otežan transport roba i uvoz, kad mnoge zemlje s blagoslovom EK subvencioniraju čuvanje vlastitih viškova ili, poput Rumunjske ili Rusije, čak zabranjuju izvoz strateških proizvoda poput žitarica? A mi smo, primjerice, samo lani izvezli čak 860.000 t kukuruza, 71% više nego 2018., jer nemamo stoke koja bi ga trošila, kaže direktor Croatiastočara Branko Bobetić.
– Jednostavno nema domaće potrošnje, a da bi se ona povećala, treba nam jasna poljoprivredna strategija na rok od najmanje 10 godina te multidisciplinarni tim stručnjaka od predstavnika Vlade i poduzetnika iz sektora koji će se brinuti o njezinoj provedbi i osnovnom resursu – poljoprivrednoj zemlji. Trebaju nam komasacija, arondacija, navodnjavanje, za koje ćemo uspješno povući znatan novac iz fondova EU, te da JLS-ovi krenu s tim poslom na terenu – kaže Bobetić, ističući kako od pretpristupne 2012. do danas gotovo u svim sektorima imamo katastrofu.
Za čak 72% nam je pao otkup mlijeka, a broj krava se godišnje smanjuje po stopi četiri puta većoj od prosjeka u EU. Lani smo uvezli 92.000 t svinjetine čemu je ekvivalent 1,2 milijuna svinja, a vlastitih proizvedemo 800.000, što znači da bismo u srednjoročnom razdoblju trebali dići proizvodnju odojaka za najmanje 500.000, za što nam treba i još najmanje 20.000 krmača od održivih proizvođača. Slično je i s govedarstvom, gdje je samo četvrtina teladi domaćeg porijekla te bi se moglo dogoditi da ni svinje ni telad više nećemo imati odakle uvesti.
– Vlada mora zaštititi poljoprivrednike od prekomjernog uvoza i niskih cijena kojima mi ne možemo konkurirati, uvjetovati trgovcima da prodaju domaće proizvode, uvesti reda u označavanje i deklariranje, rasteretiti ih poreza i nepotrebnih davanja, uvjetovati 100% domaćih proizvoda u javnoj nabavi... – kaže Darko Celovec iz Udruge za uzgoj i tov junadi Baby Beef, dok se mladi OPG-ovac Marijo Puškarić zalaže za to da svi OPG-ovi u sustavu potpora rade preko računa.
Odrediti koji su proizvodni prioriteti
– Svi uzimaju poticaje i htjeli bi još, a nitko ništa ne vraća u proračun. Ispod radara, na crno, odlazi najmanje 30-40% proizvedene robe – kaže Puškarić. No i kad bi se zanemarila sva dosadašnja jalova proizvodnja, sa samo 400.000 ha zapuštene zemlje koja bi se stavila u funkciju, uz procjenu da je po stanovniku potreban četvorni metar oranice dnevno, Hrvatska bi mogla proizvoditi hrane za 11 milijuna ljudi godišnje, za 27 osoba po hektaru, smatra Hrvoje Kutnjak, član inicijative Zaorimo hrvatska polja i profesor s Agronomskog fakulteta u Zagrebu.
– Nefunkcionalno poljoprivredno zemljište propuštena je prilika i obveza koju si država ne bi smjela dopustiti, osobito u okolnostima kad nema samodostatnosti u hrani – kaže on, ističući kako sve ekonomski opravdane i samoodržive proizvodnje trebamo poticati.
Slično misli i Vlado Čondić-Galiničić, izvršni direktor za poljoprivredu Fortenova grupe i predsjednik Udruženja poljoprivrede HGK. Kaže kako bi prvi korak daljnjeg razvoja hrvatske poljoprivrede trebalo biti određivanje koji su to proizvodi u kojima želimo samodostatnost i koje možemo proizvoditi sa svojim kapacitetima zemljišta, znanja, tradicije te geografskim položajem, kao što su meso, mlijeko, voće, povrće..., za svaki pojedini proizvod vidjeti na koji bi se način postigli najbolji rezultati i povećala produktivnost, te vrednovati i potencijal izvoza. K tome je iznimno važno urediti siguran i dugotrajan zakonski okvir za poljoprivrednu proizvodnju i krenuti s natječajima za dodjelu zemljišta u kojima bi strategija bila stavljanje u funkciju zapuštenog zemljišta (Lika za krumpir, Ravni kotari za voće i povrće...), okrupnjavanje te imovinsko-pravno čišćenje.
– Kroz potporu EU i javno-privatna partnerstva potrebno je pokrenuti i snažnu gradnju infrastrukture, sustave navodnjavanja, hladnjače, distribucijske centre i sušare, kako bi se poljoprivrednicima osigurao otkup i plasman proizvoda te svima koji žele proizvoditi osigurati poticajne mjere iz europskog okvira te povoljne kreditne linije – rekao je Čondić-Galiničić.
Tesko mi vjerovati da je zemlja u Lici samo idealna za krumpire ,zanima me koje jos kulture bi bile pogodne za to podneblje?